Anđeo u zvoniku/III.

[ 6 ]Pada prvi mrak, a otac je opazio da sam istom stignuo doma.

— Gdje si ti to bio? Marietta, pazi malo na tog skitalicu!

— Tata, kako to da su vrata zvonika zatvorena; i nikoga u njemu nema, i zvona se ne miču a ipak zvoni?

On me s početka ne razumije.

— Kako to? Zvoni?

— Da. Kuc! Kuc!

— A, da. To ne zvoni. Ure. Ure biju na zvoniku.

— A što su te ure?

I on mi nešto govori o crnom krugu na gornjem dijelu zvonikova zida. O kazaljkama ili crnim prstima koji se polagano miču. O minutama, o urama i četvrtima.

Ali ga ja ne razumijem.

— A tko ono udara zvečkom o »Unuka«?

— Nitko. Mehanizam. Batić. Vidiš ovako: Kuc! Kuc! po zvonu. Svakog idućeg sata po jedan udarac više. A onda 1, 2, 3, 4 udarca svakih 15 minuta. Jednog ćeš dana sve to bolje razumjeti. Ne misli sada na to.

No ja ne mogu da ne mislim. I da ne mislim na svoj način.

Od očeva tumačenja ostade mi samo to da neki čekić udara o malo zvono, o »Unuka«, a u to i vjerujem.

A tko se to penje u onu visinu s čekićem u ruci? Tko bi to mogao ući kroz zatvorena vrata, penjati se po nekim stubama — ako ih zbilja i ima — u mračnom tijesnom zvoniku, sve do gore, do samog zvona koje visi ispod krova? Takvo što ne može uraditi ni starac, ni čovjek s crnom bradom, a još manje dječak. A ja bih ih kroz one otvore jednom ipak vidio.

— Mama, tko bi to mogao biti?

— Al' reče ti sinoć tata. Čekić. Mehanizam.

— Mehanizam. A tko je to?

— Pitaj oca. Ne muči me više time.

A ja idem na putić. Gledam. Čekam.

Lijepo je proljetno jutro. Rijetke su voćke još u cvatu po vrtovima. Gradić je tih jer su gotovo svi ljudi u vinogradima ili u pristaništu. Ne čujem drugo no cvrkut ptica sve naokolo i zvižduk parobroda tamo dolje na gatu. Okolo crkve sve mirno. Samo se lastavice užurbale oko vrha zvonika, a preko poljanice lete dva leptira tražeći cvijetak. [ 7 ]Ja gledam u nebo.

Oblačić lebdi visoko iznad zvonika. Sunce ga obasjava samo s jedne strane pa su mu rubovi kao od zlata. Mijenja se polagano. Postaje dulji; pruža se uvis; sve je više nalik na odrasla dječaka s bijelim krilima.

— Anđeo!

Gledam u nj. A on se spušta naniže, postajući manji i bjelji. Sunce mi udara u oči pa mi smeta gledanju. Ipak vidim da se spustio iza vrha zvonika pa ga ondje i nestalo.

— Kuc! Kuc! Kuc! — odjeknulo je zvonko i veselo u proljetnom jutru, i jato je vrabaca pobjeglo s krova.

Ovog puta ona tri glasa odjeknuše duboko i u meni. Zakucalo mi nešto u prsima. Poslije čuđenja spopada me zanos i radost.

Trčim kući; banem pred majku.

— Mama! Sad znam! Vidio sam sve.

— Što to, sinko?

— Anđela! Silazi u zvonik, udara čekićem po »Unuku«.

— Jesi li baš vidio kako udara?

— Nisam. Al' sam...

— Šuti. Okani se anđela i zvonika. Ne skitaj se okolo. Da mi se nisi više ni makao odavle!

Ali je majka preveć zaposlena da bi me mogla čuvati, a one njene riječi pobudiše u meni novu želju.

E, da. Valjalo bi ga vidjeti... ali izbliza. Gledati kako udara po zvonu.

A kakav je? Jesu li mu vlasi kao plamen? A krila od pravog perja? A onaj njegov čekić je li baš od zlata?