Podunavske Švabe

Podunavski Švabe (njem. Donauschwaben) naziv je za Nijemce koji su živeli u nekadašnjoj Kraljevini Ugarskoj. Živjeli su u Mađarskoj, Vojvodini i Hrvatskoj, kao i na Karpatima i u Transilvaniji. Tamo su se doselili uglavnom u 18. stoljeću.

Nijemci su do drugog svjetskog rata bila najbrojnija nacionalna manjina u Jugoslaviji, te ih je na prostoru Hrvatske bilo 134 tisuće (od toga u Srijemu, koji će kao dio Vojvodine kasnije pretežnim dijelom postati dio Srbije, oko 60 tisuća, tj. oko šestine stanovništva), u Bačkoj 170 tisuća (oko petine stanovništva) a u Banatu 118 tisuća (također oko petine stanovništva). Oko devet desetina tog stanovništva protjerano je na kraju II. svjetskog rata i odmah nakon njega, od strane komunističkih vlasti. Pri tome je u sabirnim logorima zbog teških uvjeta života i zaraznih bolesti umrlo njih oko 60 tisuća.

Na imanja Podunavskih Švaba u Vojvodini doseljeni su većinom Srbi – pretežnim dijelom iz BiH i Hrvatske – te oko 40 tisuća Crnogoraca, 12 tisuća Makedonaca, 7 tisuća Hrvata i nešto manje od po 2 tisuće Bošnjaka i Slovenaca. Na imanja Podunavskih Švaba u Hrvatskoj doseljavane su uglavnom obitelji iz Hrvatske – dijelom iz reda etničkih Hrvata, a dijelom iz reda etničkih Srba.^[1]

Istu sudbinu doživjeli su Nijemci – tada zajednički obuhvaćeni terminom Volksdeutsche – i u nekim drugim europskim zemljama (Poljska, Čehoslovačka). Iz Rumunjske nisu bili protjerani nego raseljeni po cijeloj zemlji.

Brojni Nijemci su tada emigrirali u SAD, Kanadu, Brazil, Argentinu, Meksiko i Australiju. Nakon pada Berlinskog zida, tj. kraja socijalističkog razdoblja u zemljama Središnje Istočne Europe, velik broj preostalih Podunavskih Švaba se bio odselio u Njemačku.