Organizacija islamske suradnje

25. rujna 1969. godine, veliki broj vođa islamskih zemalja sastao se u Rabatu u Maroku zbog slučaja paleža džamije al-Aksa u Jeruzalemu, kojeg je 21. kolovoza te godine podmetnuo australski protestantski ekstremist.

U ožujku 1970. godine održana je prva islamska konferencija ministara vanjskih poslova u Džedi. Stvoreno je glavno tajništvo koje je zaduženo za održavanje veza između zemalja članica i koordinaciju njihovim postupcima. U Džedi je od tad smješteno privremeno sjedište organizacije u iščekivanju tzv. oslobođenja Jeruzalema.

5. kolovoza 1990. godine, na konferenciji ministara vanjskih poslova u Kairu prihvaćena je Deklaracija o ljudskim pravima u islamu što je svojevrsna prilagodba ljudskih prava šerijatskom zakonu.

Ciljevi Organizacije islamske konferencije koji su definirani poveljom stvorenom u Džedi u ožujku 1972. su:

1. Učvršćivanje islamske solidarnosti između zemalja članica;
2. Ojačavanje suradnje između zemalja članica na gospodarskim, društvenim, kulturnim, znanstvenim i drugim važnim poljima i savjetovanje među zemljama članicama unutar međunarodnih organizacija;
3. Raditi na uklanjanju rasne diskriminacije i kolonijalizma u svim oblicima;
4. Podnošenje odgovarajućih mjera kako bi se učvrsnuo mir i svjetska sigurnost osnovana na pravdi;
5. Usklađivanje postupaka u svrhu očuvanja svetih mjesta, potpora borbi palestinskom narodu i pomoć u ostvarenju njihovih prava i oslobađanju njihova teritorija;
6. Potpora svim muslimanima koji se bore za očuvanje svojeg dostojanstva, nezavisnosti i nacionalnih zakona;
7. Stvaranje pogodne atmosfere za suradnju i razumijevanje između zemalja članica i drugih zemalja.

Punopravne članice
Država	Godina
Afganistan	1969.	odgođeno članstvo od 1980. - ožujka 1989.
Alžir	1969.
Čad	1969.
Egipat	1969 .	odgođeno članstvo od svibnja 1979. - ožujka 1984.
Gvineja	1969.
Indonezija	1969.
Iran	1969.
Jemenska Arapska Republika	1969 .	od 1990. kao Republika Jemen ujedinjena s DNR Jemen
Jordan	1969.
Kuvajt	1969.
Libanon	1969
Libija	1969.
Malezija	1969.
Mali	1969.
Mauretanija	1969.
Maroko	1969.
Niger	1969.
Pakistan	1969.
Palestina	1969.
Saudijska Arabija	1969.
Senegal	1969.
Sudan	1969.
Somalija	1969.
Tunis	1969.
Turska	1969.
Bahrein	1970.
Katar	1970.
Oman	1970.
Sirija	1970.
Ujedinjeni Arapski Emirati	1970.
Sijera Leone	1972.
Bangladeš	1974.
Gabon	1974.
Gambija	1974.
Gvineja Bisau	1974.
Uganda	1974.
Burkina Faso	1975.
Kamerun	1975.
Irak	1976.
Komori	1976.
Maldivi	1976.
Džibuti	1978.
Benin	1982.
Brunej	1984.
Nigerija	1986.
Azerbajdžan	1991.
Albanija	1992.
Kirgistan	1992.
Tadžikistan	1992.
Turkmenistan	1992.
Zanzibar	siječanj 1993.	povučeno članstvo u kolovozu 1993.
Mozambik	1994.
Kazahstan	1995.
Uzbekistan	1995.
Surinam	1996.
Togo	1997.
Gvajana	1998.
Obala Bjelokosti	2001.
Države promatračice
Bosna i Hercegovina	1994.
Srednjoafrička Republika	1997.
Sjeverni Cipar	1979.
Tajland	1998.
Rusija	2005.
Promatračke muslimanske organizacije i zajednice
Moroska nacionalna oslobodilačka fronta	1977.
Promatračke islamske institucije
Parlamentarna unija zemalja članica OIK-a	2000.
Forum mladih islamske konferencije za dijalog i suradnju	2005
Promatračke međunarodne organizacije
Arapska liga	1975.
Ujedinjeni narodi	1976.
Pokret nesvrstanih	1977.
Organizacija afričkog jedinstva	1977.
Organizacija za gospodarsku suradnju	1995.

•   Indija koja je druga zemlja na svijetu po broju muslimana (više od 175 milijuna) pokušala je dobiti status zemlje promatračice u OIK-u. Iako su mnoge članice podupirale ovu kandidaturu, Pakistan i druge zemlje su je blokirali. Smatra se da je kandidatura zaustavljena zbog statusa Kašmira, te zbog indijskog otvaranja diplomatskih odnosa s Izraelom 1992. i smanjenja potpore Palestini.

•   Filipini su pokušali pridružiti se OIK-u, ali je to odbila muslimanska zajednica u državi. U ovoj većinski katoličkoj državi, muslimani čine oko 5% (4.5 milijuna) stanovništva.

Ovo je popis glavnih tajnika OIK-a od njezina stvaranja:

1. Tunku Abdul Rahman (Malezija): (1971. – 1973.)
2. Hassan Touhami (Egipat): (1974. – 1975.)
3. Dr. Amadou Karim Gaye (Senegal): (1975. – 1979.)
4. Mr. Habib Chatty (Tunis): (1979. – 1984.)
5. Sharifuddin Pirzada (Pakistan): (1985. – 1988.)
6. Dr. Hamid Algabid (Niger): (1989. – 1996.)
7. Dr. Azeddine Laraki (Maroko): (1997. – 2000.)
8. Dr. Abdelouahed Belkeziz (Maroko): (2001. – 2004.)
9. Prof. dr. Ekmeleddin İhsanoğlu (Turska): (2005. do danas)

• (arap.)(engl.)(fr.)Službena stranica Organizacije islamske konferencije  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. srpnja 2012. (Wayback Machine)
• (arap.)(engl.)(fr.)Islamska konferencija  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. ožujka 2010. (Wayback Machine) dokumenti i informacije s zadnjeg sastanka na vrhu