Hrvoslav Ban

Rođen je u Makedoniji gdje mu je otac s obitelji bio interniran kao politički kažnjenik. S osam mjeseci došao je u roditeljski dom u Zagreb, gdje je odrastao i školovao se.^[1] U Zagrebu završava pučku školu i gimnaziju.

Sudjelovao je u vjerskim priredbama i pisao u vjerskom tisku, zbog čega je poslije Drugoga svjetskog rata bio proganjan i zatvaran te u dva navrata bio protjerivan iz Zagreba. Studirao je izvanredno povijest, arheologiju i povijest umjetnosti. 1965. godine otišao je studirati filozofiju i bogoslovlje u Rim. Stalno je djelovao u prognaničkim uvjetima pa je radi vlastite sigurnosti, ali i književničkih pobuda, promijenio ime i prezime. Ondje u Rimu je uređivao je povijesno-kulturnu rubriku i govorio na Hrvatskom odjelu Radio-Vatikana, zbog čega su mu jugoslavenske vlasti pravile neugodnosti. Studij je nastavio u SAD-u. Ondje je bio urednikom više listova. Četiri godine uređivao je tjednik Danicu te bio višegodišnji urednik chicaškog mjesečnika Hrvatskoga katoličkog glasnika i godišnjaka Hrvatskog kalendara. Aktivan i u radijskom mediju. Uređivao u SAD-u hrvatske radio-postaje i/ili redovite programe na njima (New York i Chicago). Pisao za razna iseljenička izdanja. Posebice se ističu Banovi eseji u Hrvatskoj reviji. Banova proza zasnovana je na hrvatskoj narodnoj, vjerskoj i kulturnoj povijesti.^[1]

Pisanjem se bavi još kao dječak. Prve je sastave čitao na dječjim satovima zagrebačke Radio-postaje. Pisao je pjesme, drame, romane i eseje. U skupini je najznačajnijih prozaika odvojka hrvatske iseljeničke književnosti, uz Antuna Bonifačića i Antuna Nizetea. Uvijek je bio usmjeren ka Zagrebu i u nekoliko djela bio je pravi literarni kroničar života američkih Hrvata svojega naraštaja. Djela su mu raštrkana po raznolikim časopisima. Poput većine autora katoličke orijentacije, nije dugo vremena potpisivao svoje radove u tisku.^[1]

Godine 1972. zaređen je za svećenika u New Yorku. Zaredio se i postao svećenik franjevac u Hrvatskoj kustodiji sv. Obitelji. Sve do povratka u domovinu većinu vremena proveo živeći i djelujući u Chicagu.^[1] Od 1975. do 1976. bio je direktor Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu.^[2] Član je Hercegovačke franjevačke provincije i od povratka u domovinu, 1992. godine živio je u Franjevačkom samostanu na Humcu kod Ljubuškog, gdje je i umro 23. travnja 2000.,^[1] te je pokopan u franjevačkoj grobnici na mjesnom groblju.

• Bijeli plašt,
• Slika Čistilišta,
• Ulica tužnog anđela,
• Katarinski trg,
• Novoveški dječak,
• Pod vješalima slave,
• Oklopnik,
• Zamka na Jurjevskom groblju,
• Opsada,
• Kuga pod Kamenitim vratima,
• Dvoboj na Markovom trgu,
• Buntovnik na Manhatanu,
• Hrvatski Parsifal (knjige proze i drame).