Borilačke vještine

Borilačke vještine, eng. martial arts, je sustav tradicija i vježbi čija je izvorna namjena bila priprema tijela i uma za borbu. U svojoj modernoj formi koristi se za održavanje tjelesne spremnosti, meditiranje te izgrađivanje osobe. Mnoge kulture svijeta kroz povijest stvorile su svoje sisteme za prenašanje borilačkih vještina, no trenutno najpopularnije i najrašireniji sistemi borilačkih vještina su one koje potječu iz azijskih zemalja: Koreja, Japan, Kina, Tajland i Filipini.

Iako se borilačke vještine obično smatraju sustavom tjelesnih vježbi čiji borilački pokreti podsjećaju na borbu sa sjenama, poseban značaj im je u mističnoj ili duhovnoj dimenziji. Takve borilačke vještine vuku korijene iz budističkih učenja.^[1]

Neki primjeri azijskih borilačkih vještina su:

• aikido
• jujutsu
• karate
• ninjutsu
• kempo (chuan fa)
• kung fu
• Tai Chi Chuan
• kendo
• taekwondo
• arnis/eskrima/kali
• džudo
• kyokushin

Sve azijske borilačke vještine vuku korijene iz davne Indije kada je to bila vještina koje je služila primarno kao način ujedinjenja uma i tijela odnosno buđenja i usklađenja unutrašnje energije svakog čovjeka. Ta je pradavna vještina (sansk. Vajramukti) u svojoj osnovi meditacija u pokretu. Kroz povijest neke borilačke vještine su izbacile duhovni aspekt i počele su se prakticirati kao sport, pa se tako danas održavaju turniri iz Karatea, Tae Kwon Do-a itd.

Iz Indije borilačko umijeće širi se ostatkom Azije, te naposljetku dolazi do Kine, Koreje i Japana, gdje postaje način života. Iz tih zemalja "izvozi" se na zapad u 19. stoljeću. U Europi borilačke vještine najbolje su bile razvijene u Grčkoj i Rimu, odakle i potječe do danas preživjela vještina grčko-rimskog stila hrvanja.