[go: up one dir, main page]

Prijeđi na sadržaj

Sitnošišmiši

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Microchiroptera)
Sitnošišmiši
Sistematika
Carstvo:Animalia
Koljeno:Chordata
Razred:Mammalia
Red:Chiroptera
Podred:Vespertilioniformes
Hutcheon & Kirsch, 2006
Superporodice

Mali šišmiši (Vespertilioniformes; sinonim: Microchiroptera) su podred reda šišmiša koji je naziv dobio po malom rastu ovih šišmiša. Naseljavaju tropska i suptropska područja

Razlike između sitnošišmiša i velešišmiša su:

  • Sitnošišmiši koriste se eholokacijom, dok velešišmiši ne. Obično se oslanjaju na dobar vid (iznimka je egipatski plodojedi šišmiš,[1] Rousettus egyptiacus).
  • Sitnošišmiši nemaju kandže na prednjim udovima.
  • Uši sitnošišmiša ne formiraju prsten: rubovi su odvojeni jedni od rugih na osnovi uha.
  • Sitnošišmiši nemaju donje krzno. Imaju samo zaštitnu dlaku, ili golu kožu.

Dugi su 4-16 centimetara.[2] Imaju kratak nos, male oči i duge uši.[3] Najmanji od sitnošišmiša je šišmiš bumbar (Craseonycteris thonglongyai), koji je dug svega 3 centimetra i težak 2 grama, a najveći je australski lažni šišmiš vampir (Macroderma gigas), dug oko 14 centimetara i težak oko 200 grama. Imaju gusto, često svilenkasto krzno sive do smeđe boje

Ishrana

[uredi | uredi kôd]

Imaju oštre grbice na kutnjacima. Većina sitnošišmiša hrani se kukcima. Neke od većih vrsta love guštere, ptice, žabe ili čak ribe. Manji broj njih hrani se plodovima, a neki sisaju krv toplokrvnim životinjama i žive na jugu SAD-a.

Eholokacija

[uredi | uredi kôd]

Ovi šišmiši su jedan od najpoznatijih primjera eholokacije među životinjama. Svi sitnošišmiši koriste se eholokacijom. Jedini velešišmiši koji se koriste eholokacijom su oni iz roda Rousettus, koji koriste različite metode eholokacije koje koriste i sitnošišmiši. Eholokacijski sustav šišmiša često se naziva biosonar.

Sitnošišmiši generiraju ultrazvuk preko grkljana i emitiraju zvuk preko nosa ili otvorenih usta. Ovi zvukovi imaju frekvenciju od 14.000 do više od 100.000 Hz, što je izvan raspona ljudskog uha (tipičan ljudski slušni raspon kreće se od 20 Hz do 20.000 Hz). Emitirane vokalizacije formiraju širok snop zvukova koji služe za istraživanje okoliša.

Neki moljci su razvili zaštitu protiv šišmiša. Oni su u stanju čuti ultrazvuk šišmiša, pa bježe čim čuju njihove zvukove, ili prestaju udarati svojim krilima za vrijeme dok je šišmiš u blizini. Protivno tome, šišmiši mogu prestati proizvoditi ultrazvuk u blizini plijena i tako izbjeći otkrivanje.

Klasifikacija

[uredi | uredi kôd]

Ovo je klasifikacija prema Simmonsu i Geisleru iz 1998. godine:

Superporodica Emballonuroidea

Superporodica Rhinopomatoidea

Superporodica Rhinolophoidea

Superporodica Vespertilionoidea

Superporodica Molossoidea

Superporodica Nataloidea

Superporodica Noctilionoidea

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Životinje, Velika ilustrirana enciklopedija, "Mozaik knjiga", ISBN 953-196-088-7, str. 110
  2. Whitaker, J.O. Jr, Dannelly, H.K. & Prentice, D.A. (2004) Chitinase in insectivorous bats. Journal of. Mammalogy, 85, 15–18.
  3. Kalezić, M. 2000. god. Hordati (autorizirana skripta). Biološki fakultet: Beograd.