Dragojla Jarnević

Dragojla Jarnević, pravo ime Karolina^[1] (Karlovac, 4. siječnja 1812. – Karlovac, 12. ožujka 1875.), bila je hrvatska književnica i učiteljica.

Nakon školovanja u Karlovcu boravila je u više europskih gradova (Grazu,Trstu, Veneciji) radeći kao odgojiteljica i guvernanta u bogatim obiteljima. Po povratku u Karlovac, pokušala je osnovati privatnu djevojačku školu, a potom je podučavala djecu oba spola u vlastitom domu. Posebice je poticala svijest o potrebi boljeg obrazovanja djevojčica.

Bila je za ono vrijeme vrlo napredna intelektualka, isticala se kao vatrena ilirka i borac za prava žena. Pristupivši ilirskom, odnosno hrvatskom preporodnom pokretu počela je pisati domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku objavljujući ih u preporodnim časopisima iako je bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi. Njezin roman Dva pira s tematikom iz revolucionarne 1848., pisan u tradiciji romantizma izlazio je u nastavcima u Domobranu 1864.

Literarno je najvredniji njezin intimni "Dnevnik", pisan s prekidima od 1832. do 1874. Na tisuću dvjesto stranica rukopisa osim autobiografskih zapisa sadrži i zanimljiva opažanja Dragojle Jarnević o istaknutim suvremenicima i bilješke o političkim događajima. Ovaj dragocjeni dnevnik u cijelosti objavljen tek 2000. (priredila i komentarima popratila Irena Lukšić). Dragojla Jarnević je pisala i drame Veronika Desinićeva, Marija kraljica ugarska, Duvna koje su sudeći po naslovima i njezinom književnom talentu bile veoma zanimljiva i vrijedna književna ostvarenja, ali su nažalost izgubljene.

Pripadala je najuglednijim sudionicima hrvatskog narodnog preporoda pa je na glasovitom letku Muževi ilirske dobe među preporodnim velikanima otisnut i njezin lik.^[2] Potpisivala se i kao: Dragoila J......ćeva, Ilirkinja iz Karlovca, Il. iz K., Dragoila J., Drag. Jarnj., te Drag. Jarnevićeva.^[3]

Boravila je u Grazu od 16. svibnja 1839. kako bi se usavršila u krojaštvu. Prilikom šetnje na brdo Schlossberg slučajno je na kuli našla stihove napisane na hrvatskom jeziku: "Zdrav mi svaki bratac bio/ Koi je godir roda moga,/ Kom je jezik ovaj mio. /Koi me j’ u njem razumio —/ Sva mu srěća došla od Boga!".^[4]

Bila je toliko oduševljena da je dopisala tekst: "Ilirkinja ’e ovdi jedna,/ Koja jezik ovaj razmi./ Premda ona tebe nezna, /Věndar je joj kruto drago,/ Da je našla ovdi rěči, kojim sèrce svoje lěči".^[4]

Uskoro je 20. kolovoza odlučila napustiti Graz i upoznala se s autorom stihova hrvatskim književnikom Ivanom Trnskim (najvećim lirskim pjesnikom ilirskoga pokreta), koji joj je postao bliski prijatelj,^[5] a bila je i zaljubljena u njega.^[6] Trnski je bio mlađi sedam godina.

Pristupanje ilirskim idejama, zahvaljujući Ivanu Trnskom, uvelike utječe na kreiranje političkog identiteta Dragojle Jarnević.^[7] Ostavila se njemačkog jezika i na poticaj Trnskog napisala svoju prvu pjesmu na hrvatskom jeziku "Želja za domovinom". Trnski je napisao "Osvrt na pjesmu Želja za Domovinom" u Danici ilirskoj, 1839.^[8]

Nikada se nije udala, svojom odlukom, a Ivan Trnski je oženio strankinju s kojom je imao petero djece. Između njih je bila "tipična romantičarska ljubav – ili romantična ljubav tipično nerealizirana brakom".^[9] Dragojla je mogla birati između mnogo muškaraca u svoje vrijeme jer je bila vrlo lijepa i privlačna žena, k tomu još obrazovana, spisateljica te pjesnikinja. Zapisi kažu kako je zaista imala mnogo udvarača od kojih je jedan ostao neprežaljen do kraja njezinog života, Ivan Trnski. Svi udvarači su odbijeni s njezine strane nekim nejasnim osjećajem srama i grješnosti. Naime, Dragojla je bila vrlo pobožna i bogobojazna žena no, također, i vrlo ponosita na sebe i svoja postignuća u životu.^[10] Prema popisu iz 1869. godine u Hrvatskoj je bilo pismeno 11% žena prema 23% pismenih muškaraca.^[11]

Trnskog je viđala s vremena na vrijeme, kad bi došao u njezin rodni Karlovac ili bi ga ona posjetila u Gvozdu ili Glini. Posvetila mu je mnoge retke svog dnevnika, ali ju fatalna ljubav prema njemu nije priječila da poštenjaka Ivana Trnskog opiše kao slavohlepnog, sujetnog i sebeljubivog slabića koji je oženio strankinju, u karijeri napredovao do majora, kasnije postao zastupnik u saboru, a dopustio da mu niti jedno od petero djece ne govori hrvatski. Još ondašnja javnost držala je da je Trnski svoje Kriesnice posvetio nesuđenoj Dragojli.^[12]

Nije nikako uspjela objaviti nijedno svoje djelo u književnom časopisu Vijenac, kojemu je Ivan Trnski dao ime. Radovi Trnskog su s druge strane redovito izlazili u Vijencu. Njega je najviše krivila za to i optužila ga da je u svojoj pripovijetci Prieki liek opisao neku zgodu iz njezina života koja je zapravo "gola laž". Njezino se ime u Vijencu konačno pojavilo 3. travnja 1875. godine u nekrologu što ga je pod znakovitim naslovom Pouka. Vjekopis Dragoile Jarnevićeve objavio naravno – Ivan Trnski.^[9]

Začetnica je planinarstva i alpinizma u Hrvatskoj u doba Ilirskog pokreta pa se smatra prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Godine 1843. kao prva žena popela se na Okić s južne, strmije strane. U to vrijeme bio je to velik poduhvat jer nije bilo alpinističke opreme pa se morala penjati bosa po stijenama. Staza njezinog uspona danas je označena kao Dragojlina staza.^[13]

• zbirka pripovijesti Domorodne poviesti, Karlovac, 1843.
• roman Dva pira, Domobran, 1864.
• Život jedne žene. Odabrane strane Dnevnika. Zagreb 1958.
• Dnevnik. Karlovac 2000.