Zora (časopis)

30. novembra 1895. godine Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović uputili su molbu, za otvaranje književnog časopisa, Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Odgovor Benjámina Kállaya stigao je 28. februara naredne godine, gdje kaže:

...Dopušta se istočno - pravoslavnim građanima iz Mostara Aleksi Šantiću i Svetozaru Ćoroviću izdavanje literarnog časopisa "Zora" u okvirima navedenim u njihovoj molbi koja se nalazi u prilogu. Cenzuru novog lista vršile bi okružne vlasti u Mostaru...

8. marta iste godine, službeno se oglasila i Zemaljska vlada s odobrenjem:

.Usljed Vaše amo podnešene molbenice, obnašala je Zemaljska vlada podijeliti Vam ovijem dozvolu, da možete zajednički izdavati u Mostaru beletristički list "Zoru"...

. U aprilu, 1896. godine izašao je prvi broj "Zore", bez uvoda i predstavljanja programa, s Šantićevom pjesmom "Ostajte ovdje".

Članovi redakcije "Zore" bili su književnici Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Jovan Dučić i Atanasije Šola. Nakon odobrenja za izdavanje časopisa, Zemaljska vlada je skrenula pažnju urednicima, da im neće biti dozvoljeno bilo kakvo političko djelovanje u časopisu, stoga je "Zora" od početka bila književni časopis, orijentisan na književne tekstove. Na koncept lista utjecalo je prisustvo drugog značajnog časopisa, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire - "Bosanska vila". U tom kontekstu, "Zora" nije predstavljena kao konkurentan list, nego više kao dopuna. Iz ovog razloga, "Zora" se više okrenula nauci o književnosti, ograničavajući tekstove i priloge iz narodne književnosti. Za razliku od "Bosanske vile" koja je sve do 1908. godine ostala u krugu folklorno - romantičarske književnosti, "Zora" je bila više otvorena za prezentaciju modernih književnih tokova Europe, i drugih južnoslavenskih zemalja. Osim otvorenosti prema drugim temama, "Zora" je bila otvorena i prema saradnicima iz drugih sredina, pa su se na popisu saradnika našli Ivan Cankar, Antun Gustav Matoš, Simo Matavulj, a zabilježen je i prilog o Silviju Strahimiru Kranjčeviću.

"Zora" je službeno pokrenuta 1896. godine i izlazila je neprekidno do kraja 1901. godine. U tom periodu izašlo je 69 brojeva, tačnije po jedan mjesečno. List je izlazio isključivo na ćiriličnom pismu. "Zora" se dosta u svom radu ugledala na beogradske časopise i vojvođansko "Brankovo kolo", pa se među saradnike ovog broja ubrajaju i kritičari Ljubomir Nedić i književnik Stevan Sremac. Zadnji broj časopisa izašao je u decembru 1901. godine. Atanasije Šola svjedoči da je sve upravne poslove oko "Zore" vodio Svetozar Ćorović, a urednik je jedno vrijeme bio Jovan Dučić. O "Zori" kao časopisu i Mostaru kao kulturnom centru, pisali su Vladimir Ćorović i Jovan Radulović, no od četiri bibliografije "Zore" najkomplentija je ona u monografiji "Zore" Ljubice Tomić Kovač.

Jezik i književna norma tada, u postojećim časopisima, bili su vrlo slobodni, a način pisanja je bio fonološki. Iako je "Zora" imala dosta slobodan odnos prema pravopisnoj normi i gramatičkim pravilima (u doba kad su književni časopisi težili ka standardizaciji i što tačnijem književnom pismu), tu manu su nadoknađivali svježinom svojih tekstova. Neujednačenost u tekstovima najviše se ogledala u poštivanju pravopisnih pravila ali i u pojedinim gramatičkim pravilima, što se najviše bilo primjetno u tekstovima autora s različitih podneblja. Gledajući u cjelini, primjetno je da se s godinama povećavao nivo pismenosti kod autora i znatno napredovanje u stilu.

Sve te jezičke tendencije veoma su vidljive i u prilozima u Zori, u kojoj se pojedini tekstovi ipak razlikuje od većine priloga u ostalim listovima ovog perioda. Iako ima mišljenja da je pokrenuta kao srpski odgovor na pokretanje Vladinog časopisa "Nada", "Zora" je bila i izraz nezadovoljstva zbog niske literarne razine literarnih priloga u "Bosanskoj vili", kakvo je mišljenje iznio Vladimir Ćorović. Međutim, i pored otvorenosti prema tekstovima i autorima iz drugih sredina, Zora u djelima domaćih autora, posebno Svetozara Ćorovića, koji je bio jedan od pokretača i urednika, pokazuje dosta nemaran i komotan odnos prema pravopisnoj normi čije je poštivanje u drugim listovima postajalo već manir. Osim zajedničkih kolebljivosti, koju su karakteristične i za druge listove, kao što su alterniranje frikativnih s i z sa š, odnosno ž ispred palatala u svim pozicijama (ušljed, pošljedica, ražljeva), dužih i kraćih oblika u zamjeničko- pridjevskoj promjeni (ovijem, onijem, nekijeh ali i nekih i svih), odričnog oblika glagola biti sa ijekavskom zamjenom jata (nijesam), odvojenog pisanja futura I glagola htjeti (ne će), oblika moremo i možemo, oblika grješka i pogrješka, jotovanja dentala prilikom zamjene glasa jat (đeca, đe, naćera - tzv. najnovije jotovanje), neujednačenosti u pisanju foneme h, ponekad neujednačenosti u pisanju velikog i malog slova, "Zora" pokazuje i mnoge druge nedosljednosti.

Oblici iz supstandarda više prodiru u djelima mostarskih autora, pa u "Zori" ima dosta morfoloških i leksičkih ikavizama (volila, želili, živiti,stiditi, odletile, oživila, a prilozi gore i dolje gotovo redovno se pišu u ikavskom obliku: gori i doli. Glagolski pridjev radni glagola biti javlja se u oba oblika iako preovladava ijekavski, nisam. Glagolski pridjev radni glagola htjeti također se javlja u dva oblika htjeo i htio, a nestabilna je upotreba u pisanju negacije uz glagole: nebi, ne ću, ne će, nećemo, neboj se. Pravopisne odredbe u vezi s alterniranjem suglasnika također su neujednačene:

• "Zora" 1897: razhlađivalo, predpošljednje, predstavlja, otštampava;
• "Zora" 1898: absurd, šesdeset;
• "Zora" 1901: odkako, potsjeti.

Pravilo o gubljenju suglasnika, odnosno alterniranju s nulom, veoma je nedosljedno u svim brojevima: pripovijetci, sudci, dosjetci, podatci. Elizije suglasnika su rijetke ali ipak prisutne: tica, šenica.

U pisanju foneme h u inicijalnoj poziciji u "Zori" također ima nedosljednosti: ambar, hrđavo, rđavo, ranitelj.

Zanimljivo je da "Zora" ima stalnu rubriku Kronika, a i neke druge riječi (anakronizam) pišu se, iako je riječ o grčkim korijenima, sa k, a ne sa h, što je obilježje hrvatskog a ne srpskog jezičkog standarda. U medijalnoj poziciji fonema h gotovo da se piše u skladu sa današnjim Pravopisom bosanskoga jezika: mahne, sahat,, malehne, vehne, lahko, polahko, bahnuti, podbuhlo, uvehla, mahmuran, suhonjav.

Ponekad se u finalnoj poziciji fonema h izostavi: odma. Sekvenca hv često je zamijenjena sa f - fali, fala, ufati, fataju. Sve ove jezičke karakteristike naročito su vidljive u djelima mostarskih autora u "Zori": Svetozara Ćorovića, Alekse Šantića, Osmana Đikića, Hasana ef. Nametka, Ljube Oborine i drugih. Može se reći da je to slika mostarskog govora s kraja stoljeća što se može vidjeti i u odgovorima na Anketu o govoru prostoga naroda koju je proveo Zemaljski muzej iz Sarajeva 1897, a što je vidljivo i u radu Današnji mostarski dijalekat Mateja Milasa. Naročito je to očigledno u tekstovima Svetozara Ćorovića koji je, kao što dr. Asim Peco kaže, ”pisao onako kako je govorio”. Osjećajući da je Mostar mjesto gdje se ukrštaju različiti jezički uticaji, Ćorović je diferencirao govor svojih ličnosti tako da se u njegovim tekstovima mogu uočiti karakteristike govora istočnohercegovačkog, zapadnohercegovačkog i centralnoštokavskog tipa, ali i govora mostarske čaršije.^[1]

Sve to se može vidjeti i u odnosu "Zore" prema lokalizmima i turcizmima, posebno u djelu mostarskih autora. U djelima mostarskih Srba turcizama ima gotovo koliko i u muslimanskom časopisu "Bošnjak" ­u "Zori" 1897: alaša, šart, eglen-beglen, hućumat, mešćeme, tozlucima, takume, džamfez, sevlija, butum, kanat, kundurdžija. Naravno, broj turcizama i u ostalim brojevima "Zore" je veoma veliki ne samo kod Ćorovića nego i u tekstovima svih autora iz Mostara.

• Nusret Voloder, Čitanka 3, Sarajevo 1996. godine (str. 77-79)