Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske

 

Tražeći osvetu za njihovo povlačenje iz Trojnog pakta nakon jugoslavenskog državnog udara u martu 1941, Adolf Hitler je nastojao da uništi Kraljevinu Jugoslaviju rasparčavajući je za aneksiju i podjelu od strane Nacističke Njemačke i njenih saveznika.^[2] Taj potez podržao je italijanski vođa Benito Mussolini, koji je vjerovao da će pomoći fašističkoj Italiji da proširi svoju teritoriju apsorbirajući bivše jugoslavenske teritorije.^[2] Njemački planovi za raspad Jugoslavije predviđali su i neki oblik autonomije za Hrvate, iskorištavajući hrvatsko nezadovoljstvo jugoslavenskim režimom.^[2] Hitler je ponudio Mađarskoj priliku da anektira Hrvatsku 27. marta 1941. (očigledno misleći na teritorije koje su u velikoj mjeri odgovarale bivšoj Kraljevini Hrvatska i Slavonija), ali je regent Miklós Horthy odbio njegovu ponudu. Samo nekoliko dana kasnije Njemačka je odlučila uspostaviti hrvatsku marionetsku državu Nezavisnu Državu Hrvatsku.^[2]

Nacisti su se obratili Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), najpopularnijoj hrvatskoj političkoj stranci u to vrijeme, da uspostave državu. Ponudili su lideru stranke Vladku Mačeku mogućnost da njome upravlja, ali je Maček to odbio.^[2] Tada je njegova vladavina nevoljko ponuđena ustašama sa sjedištem u Italiji i njihovom vođi Anti Paveliću.^[2] Mussolini je nastojao da iskoristi obećanja data u memorandumu iz 1927. koji su predali Pavelić i Ivo Frank,^[2] obećavajući teritorijalne ustupke Italiji.^[2] Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. aprila, kada se Wehrmacht približavao Zagrebu. Deklaraciju je dao Slavko Kvaternik na poticaj i uz podršku SS pukovnika Edmunda Veesenmayera iz Dienststelle Ribbentropa. ^[2] Paveliću i ustašama je bilo dozvoljeno da napuste Italiju i teritoriju Jugoslavije pod okupacijom Italije tek nakon što je Musolini izvukao pisanu potvrdu o obećanju iz 1927.^[2] kojom mu je omogućilo da u ranim jutarnjim satima 15. aprila stigne u Zagreb sa 195 ustaša.^[3] Jugoslavija se predala ubrzo nakon toga, 17. aprila 1941.^[4] s kraljem Petrom II i vladom, koji su pobjegli iz zemlje. Odluka da se tako rano odustane od oružanog otpora Silama Osovine dovela je jugoslavensku vladu u egzilu u loš položaj, dodatno oslabljenu zavađenim ministrima koji su izgledali ujedinjeni samo u svojoj opoziciji komunizmu.^[4]

 

Pošto je poraz bio neminovan, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dala je uputu svojim članovima (oko 8.000) da gomilaju oružje za oružani otpor,^[5] koji se do kraja 1941. proširio širom zemlje, osim Makedonije.^[2] Nadovezujući se na svoje iskustvo u tajnim operacijama širom zemlje, KPJ je organizovala partizane^[5] u snagu otpora koju je predvodio Josip Broz Tito.^[6] KPJ je zaključila da je nemačka invazija na Sovjetski Savez stvorila povoljne uslove za ustanak, a njen politbiro je 27. osnovao Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sa Titom na čelu, 27. juna 1941.^[5] Na području koje je u velikoj mjeri odgovaralo današnjoj Hrvatskoj, Komunistička partija Hrvatske (KPH) djelovala je kao nominalno nezavisna partija, ali je bila de facto ogranak KPJ.^[7] Na početku rata imala je oko 4.000 članova.^[8]

Srpsko stanovništvo koje je živjelo u NDH bilo je željno da se uključi u partizansku borbu, zbog žestokog progona od strane ustaškog režima.^[9] KPJ se nadmetala za srpsku lojalnost sa četnicima, nacionalističkim srpskim gerilcima koji su se borili protiv partizana i NDH,^[9] podržanim od Fašističke Italije i organizovanim kao Dobrovoljačka antikomunistička milicija.^[2] Najveći doprinos regrutovanju hrvatskih partizana bio je prenos velikog dijela jadranske obale Italiji kroz Rimske ugovore kao ispunjenje Pavelićevog obećanja Mussoliniju.^[2] Do kraja 1943. hrvatski doprinos jugoslavenskom partizanskom otporu bio je nesrazmjerno velik: 38 od svojih 97 brigada.^[9]

 

U novembru 1942. partizani su zauzeli grad Bihać i osigurali veliki dio zapadne Bosne, Dalmacije i Like.^[4] U Bihaću je 26. i 27. novembra,^[2] na nagovor Tita i KPJ, osnovano Panjugoslavensko Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). AVNOJ je na prvom zasedanju usvojio multietničku federalnu državu kao osnovu za buduću vladu zemlje,^[10] ali nije odredio poslijeratni sistem vlasti ^[9] Broj budućih federalnih jedinica i njihova ravnopravnost bili su dvosmisleni.^[9]

AVNOJ je za predsjednika izabrao Ivana Ribara.^[9] Ribar, prvi predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije preimenovano u Narodnu skupštinu Kraljevine Jugoslavije), simbolizirao je kontinuitet s predratnom vladom.^[9] Organi osnovani AVNOJ-om 1942. nisu se formalno smatrali vladom, a Tito je rekao da međunarodni odnosi onemogućavaju formiranje vlade u tom trenutku. Opisao je AVNOJ kao politički instrument osmišljen za mobilizaciju.^[11] Uprkos nejasnoći u pogledu broja i ravnopravnosti budućih federalnih jedinica, AVNOJ je zagovarao sazivanje sličnih skupština u budućim federalnim jedinicama.^[9]

 

Na prvom zasjedanju AVNOJ-a Tito je zadužio člana Centralnog komiteta KPH Pavla Gregorića da što prije uspostavi vrhovno političko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj. Radna grupa, Vijećnici AVNOJ-a iz Hrvatske, osnovano je u Slunju početkom decembra 1942, a zasjedanje ZAVNOH-a očekivalo se sredinom januara 1943. Međutim, Bitka na Neretvi prisilila je da se planovi odgode. Umjesto toga, u selu Ponori, kod Korenice, sazvan je osmočlani Inicijativni odbor ZAVNOH-a. Na čelu Inicijativnog odbora bio je tročlani sekretarijat u sastavu Gregorić, Stanko Ćanica-Opačić i Šime Balen.^[8] Balen, bivši HSS-ovac kojeg je sekretar Centralnog komiteta KPH Andrija Hebrang nagovorio da se pridruži KPJ, kasnije je vodio Odjeljenje za propagandu ZAVNOH-a. Još jedan bivši aktivista HSS-a, Nikola Rubčić, doveden je za urednika Vjesnika (službenog lista ZAVNOH-a).^[7]

Odbor je 17. marta 1943. proglasio da preuzima svu narodnu vlast u Hrvatskoj do saziva ZAVNOH-a. Deklaracija od 26. maja naglašavala je da je narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj bio dio jugoslavenskog narodnooslobodilačkog pokreta; Hrvati i Srbi bi samostalno odlučivali o unutrašnjim stvarima i odnosima s drugim narodima nakon oslobođenja zemlje.^[8]

Nakon uspješne proljetne ofanzive 1943. i ponovnog zauzimanja većeg dijela Banovine, Korduna i Like od strane 1. korpusa, ZAVNOH se najprije sastao u Otočcu i Plitvicama kao vrhovno predstavnički političko tijelo Hrvatske 13. i 14. juna. Sjednicu je činilo 112 članova, sa jedanaestočlanim Izvršnim odborom koji je predvodio predsjednik Vladimir Nazor i tri potpredsjednika. Donijela je Plivičku rezoluciju u kojoj je detaljno opisana historija hrvatskog naroda i njegove borbe za slobodu, zaostalost Kraljevine Jugoslavije, vladavina terora NDH i četništva, te izdaja kraljevske vlasti u izbjeglištvu. Rezolucija je pozvala na oporavak hrvatskih zemalja koje su oteli stranci i "punu i istinsku demokratsku slobodu i ravnopravnost Hrvata i Srba".^[8]

Prvo zasjedanje ZAVNOH-a priznalo je "slobodnu Bosnu i Hercegovinu", odričući se kontrole nad Livnom. Zauzvrat je dobio Dvor i obalu između rijeke Neretve i Boke Kotorske koja je prvobitno bila dodijeljena bosanskim ili hercegovačkim partizanima.^[7]

 

Između prvog i drugog zasjedanja ZAVNOH-a, narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj porastao je sa 25.000 na 100.000 boraca i pojačao svoju kontrolu, posebno na primorju, nakon predaje Italije. Dana 20. septembra 1943. Izvršni odbor ZAVNOH-a odlučio je da vrati Istru, Rijeku, Zadar i druge hrvatske zemlje, koje je Italija prethodno pripojila, nazad Hrvatskoj,^[12] a samim tim i Jugoslaviji. AVNOJ je tu odluku potvrdio 30. septembra.^[8] Međutim, Tito je kritikovao ZAVNOH zbog preuzimanja suvereniteta umjesto Jugoslavije, videći tu odluku kao primjer latentnog nacionalizma u rukovodstvu KPH,^[11] koja je u to vrijeme kontrolisala oko 50% jugoslavenskih partizana.^[13]

Drugo zasjedanje ZAVNOH-a održano je u Plaškom od 12. do 15. oktobra 1943. godine. Proširila se za 66 članova, uglavnom iz HSS-a,^[8] jer se HSS raspao početkom rata. Vladko Maček predvodio je najutjecajniju frakciju stranke, usvajajući politiku čekanja oslobođenja od strane saveznika. Druga grupa, u kojoj je bio bivši ban Hrvatske Ivan Šubašić, pobjegla je iz zemlje da bi se pridružila kraljevskoj vladi u egzilu. Treća grupa se pridružila ustašama,^[8] a četvrta grupa, predvođena Božidarom Magovcem, organizirana kao Izvršni komitet HSS, pridružila se narodnooslobodilačkom pokretu kojim dominira KPH.^[8] Magovac je svoju HSS frakciju i KPH doživljavao kao koaliciju ravnopravnih. Iako su neki partizanski borci negodovali zbog prihvatanja članova HSS-a, zvanični stav KPH bio je da su pridošlice dobrodošle i da imaju slobodu da zadrže svoje političke stavove. Ovakav stav je zauzet u (tačnom) uvjerenju da će veći angažman pripadnika HSS-a dovesti do šireg učešća Hrvata u partizanskoj borbi.^[2] Grupa lidera Samostalne demokratske stranke (SDS) također je pristala na saradnju sa pokretom.^[8] Seljačke organizacije i sindikati slali su svoje predstavnike u ZAVNOH, koji je nastojao da predstavlja što širi sloj stanovništva. Učešće organizacija zavisilo je od njihovog prihvatanja vođstva KPH.^[14]

Na drugoj sjednici imenovan je 15-člani izvršni odbor, predvođen predsjednikom i trojicom potpredsjednika, za obavljanje političkih funkcija, te šestočlani sekretarijat izabran među članovima izvršnog odbora kao de facto hrvatska vlada za obavljanje svakodnevnih poslova. Sekretarijat je zadržao svoju funkciju sve do imenovanja Narodne vlade u Splitu 14. aprila 1945.^[8]

 

U svom govoru na drugoj sjednici, Hebrang je pozvao KPH da prihvati popularni "masovni pokret" umjesto da slijedi ljevičarsku agendu.^[7] On je pozvao partiju da osigura da se borba partizana ne doživljava kao isključivo komunistička, osuđujući "fanatike koji vijore samo crvenu zastavu" i ekstremizam u KPJ.^[14] ZAVNOH je odgovorio da ne namjerava radikalno mijenjati društveni život i priznao status privatnog vlasništva.^[7]

U Otočcu je 12. januara 1944. osnovan Srpski klub članova ZAVNOH-a. Predsjedavao je Rade Pribičević, član Glavnog odbora prijeratnog SDS-a.^[2] Uprkos Pribičevićevoj tvrdnji da će hrvatski Srbi slijediti hrvatske interese u Jugoslaviji, postojalo je određeno ogorčenje zbog njihovog stvarnog, percipiranog ili očekivanog položaja.^[7] Glavne pritužbe bile su da su Srbi marginalizirani u Hrvatskoj, da su ustaški zločini zanemareni, da su Srbi nedovoljno zastupljeni u ZAVNOH-u, a njihovo ćirilično pismo obeshrabreno. Iako je Hebrang insistirao na učenju ćirilice u svim školama, rekao je i da hrvatski Srbi moraju prihvatiti svoj manjinski status (iako sa jednakim pravima) u hrvatskoj državi.^[11] Hebrangovi napori da istakne doprinos Hrvata u partizanskoj borbi doprinijeli su uočenoj marginalizaciji hrvatskih Srba.^[15] Kao rezultat ove (i četničke propagande), četiri partizanska komandanta etničkih Srba i oko 90 potčinjenih prebjeglo je u Nacističku Njemačku, u Kordun 1944.^[7] Hebrangova politika je također povećala zabrinutost rukovodstva KPJ zbog njegovog uticaja na podršku srpskih partizana.^[15]

 

Odluku AVNOJ-a o samoopredeljenju svih jugoslavenskih naroda trebalo je da potvrde predstavnička tela svih budućih federalnih jedinica. U tu svrhu se ZAVNOH sastao 8. i 9. maja 1944. u Topuskom. Sjednica je održana u spa restoranu u večernjim satima, a zaključena je sljedećeg jutra kako bi se smanjila izloženost potencijalnom zračnom napadu. Prisustvovalo je 105 od 166 vijećnika,^[12] zajedno sa predsjednikom AVNOJ-a Ivanom Ribarom i potpredsjednicima Mošom Pijadeom, Markom Vujačićem i Josipom Rusom, i Ivanom Milutinovićem kao nehrvatskim članom Narodnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Partizanske snage u Hrvatskoj predstavljali su komandant i komesar 4. korpusa (ranije 1. korpusa) generali Ivan Gošnjak i Većeslav Holjevac. Prisutni su bili i general Ivan Rukavina i pukovnik Bogdan Oreščanin. Savezničke snage u Jugoslaviji predstavljali su pukovnici Crvene armije Vladimir Goroščenko i Mihail Bodrov, britanski major Owen Reed i kapetan američke kancelarije za strateške usluge George Selvig.^[16]

 

ZAVNOH je donio četiri temeljna ustavna akta. Odobravala je rad hrvatskih vijećnika na Drugom zasedanju AVNOJ-a i kao predstavnik Federalne Države Hrvatske odobrila osnivanje Demokratske Federativne Jugoslavije. Potonje je pohvaljeno kao izraz želje hrvatskih Hrvata i Srba da žive u istinski demokratskoj južnoslavenskoj državi koja nudi punu ravnopravnost, ujedinjenje hrvatskih zemalja i ostvarenje hrvatske državnosti.^[8] Proglašenje hrvatske federalne države naišlo je na pozitivan pozdrav u javnosti.^[2]

ZAVNOH se proglasio "pravom narodnom skupštinom demokratske Hrvatske" i svojom najvišom vlasti kao federalnom jedinicom u Jugoslaviji.^[8] Njena skupština je određena kao zakonodavno tijelo, a njen izvršni odbor od 30 članova kao najviši izvršni organ.^[12]

 

Treći dokument usvojen na sjednici je Deklaracija o temeljnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske.^[12] Pored prava vlasništva i imovine, privatnog preduzetništva, te slobode vjere i savjesti, govora, štampe, okupljanja, savjetovanja i udruživanja (posljednja četiri unutar partizanskog pokreta za vrijeme rata),^[7] u dokumentu je precizirano da su Hrvati i Srbi u Hrvatskoj ravnopravni bez obzira na politiku, etničku pripadnost, rasu i vjeru.^[12] Deklaracija, s obzirom na ustašku represiju nad Srbima, smatrala se doprinosom poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa. Četvrtom ustavnom odlukom utvrđena je hijerarhija oblasnih narodnooslobodilačkih odbora.^[8]

U svom govoru na sjednici, Hebrang je izjavio da se borba ne vodi za komunizam, već za demokratiju i nacionalno oslobođenje, na što je rukovodstvo KPJ negodovalo.^[7] Još jedna tačka sukoba između Hebranga i KPJ bila je podrška izdanju HSS-a Slobodni dom koji je uređivao Magovac. Hebrang je novine smatrao korisnim sredstvom protiv Mačekovih lojalista, ali se KPJ plašila ponovnog uspostavljanja HSS-a, iako je publikaciju izdao ZAVNOH.^[7] Magovac je želio ostvariti nezavisnost HSS-a od KPH i, smatrajući ovaj cilj nerealnim i ne dobijajući podršku od ostalih bivših članova HSS-a, dao je ostavku na uređivačke i političke funkcije.^[8]

Izvršni odbor ZAVNOH-a (maj 1944)^[16]

Portret	Ime i prezime	Funkcija
	Vladimir Nazor	Predsjednik
	Franjo Gaži	Potpredsjednik, predsjednik Izvršnog odbora HSS-a
	Andrija Hebrang	Potpredsjednik, član Predsjedništva AVNOJ-a, sekretar KPH
	Rade Pribičević	Potpredsjednik, predsjednik Srpskog kluba ZAVNOH-a, član Izvršnog odbora AVNOJ-a
	Pavle Gregorić	Sekretar, član Izvršnog odbora AVNOJ-a
	Dušan Čalić	Zamjenik sekretara
	Stjepan Prvčić	Zamjenik sekretara, član Izvršnog odbora HSS-a
	Duško Brkić	Vijećnik AVNOJ-a, sekretar Srpskog kluba ZAVNOH-a
	Nikola Brozina	Vijećnik AVNOJ-a, član Izvršnog odbora HSS-a
	Tomo Čiković	Član Izvršnog odbora HSS-a
	Frane Frol	Član NKOJ-a, vijećnik AVNOJ-a, član Izvršnog odbora HSS-a
	Maca Gržetić	Članica Predsjedništva AVNOJ-a, predsjednica AFŽ-a za Hrvatsku
	Aleksandar Koharević	Član Izvršnog odbora HSS-a
	Slavko Komar	Član Izvršnog odbora SSOJ
	Ivan Krajačić	Član Izvršnog odbora AVNOJ-a
	Vicko Krstulović	Član Izvršnog odbora AVNOJ-a
	Ivan Kuzmić	Član Izvršnog odbora HSS-a
	Filip Lakuš	Član Izvršnog odbora AVNOJ-a i HSS-a
	Božidar Magovac	Potpredsjednik NKOJ-a, potpredsjednik Izvršnog odbora HSS-a
	Ante Mandić	Član Izvršnog odbora AVNOJ-a
	Karlo Mrazović-Cofek	Vijećnik AVNOJ-a
	Stanko Ćanica-Opačić	Član Izvršnog odbora AVNOJ-a
	Kata Pejnović	Članica Izvršnog odbora AVNOJ-a, predsjednica AFŽ-a za Jugoslaviju
	Mile Počuča	Vijećnik AVNOJ-a, sekretar Srpskog kluba ZAVNOH-a
	Vanja Radauš	Kipar
	Svetozar Rittig	Župnik Crkve sv. Marka u Zagrebu
	Zlatan Sremec	povjerenik NKOJ-a, sekretar Izvršnog odbora HSS-a
	Marijan Stilinović	Vijećnik AVNOJ-a
	Stanko Škare	Vijećnik AVNOJ-a, sekretar Izvršnog odbora HSS-a
	Ante Vrkljan	sekretar Izvršnog odbora AVNOJ-a i HSS-a
	Rade Žigić	Komesar Glavnog štaba NOVJ u Hrvatskoj, vijećnik AVNOJ-a

 

Sukob između Tita i KPJ, s jedne strane, i Hebranga, ZAVNOH-a i KPH, s druge, postepeno se produbljivao. U septembru 1944. Tito je kritizirao uredbu ZAVNOH-a kojom je vjeronauka uvedena kao obavezan nastavni predmet na hrvatskoj teritoriji koju su držali partizani. Nekoliko dana kasnije, optužio je Hebranga za nacionalizam zbog osnivanja Hrvatske telegrafske agencije kao nezavisne novinske agencije. Do 20. oktobra Hebranga je na mjestu sekretara CK KPH zamijenio Vladimir Bakarić. Međutim, zbog njegove popularnosti u Hrvatskoj, pozvan je u nedavno oslobođeni Beograd i imenovan za jugoslavenskog ministra industrije.^[7]

Početkom januara 1945. ZAVNOH se seli u Šibenik radi priprema za poslijeratni period. Njen izvršni odbor sastao se 14. aprila u Splitu kako bi proglasio Odluku o Narodnoj vladi, kojom je predsjedavao Bakarić.^[8] ZAVNOH se preselio u Zagreb 20. maja, a četvrtu sjednicu održao je 25. jula u zgradi Hrvatskog sabora na Markovom trgu. Preimenovao se u Narodni sabor Hrvatske, naglašavajući kontinuitet hrvatskog zakonodavnog tijela kao predstavnika hrvatskog državnog suvereniteta.^[8]

 

Dvadeset pet godina nakon rata, tokom političkog preokreta 1971. poznatog kao Hrvatsko proljeće, tadašnji čelnici Saveza komunista Hrvatske (SKH) javno su izjavili da status Hrvata u Jugoslaviji nije riješen u skladu sa odlukama ZAVNOH-a, a zalagali su se za reformu jugoslavenske federacije.^[15] Mika Tripalo je citirao odluke donijete na trećoj sjednici vijeća kao potvrdu državnosti jugoslavenskih republika,^[17] a čelnici SKH su tražili da se povećaju ovlaštenja jugoslavenskih republika, kako bi se odrazio njihov nacionalni suverenitet. Naglašavali su da ratna narodnooslobodilačka borba nije imala samo za cilj društveno oslobođenje, već i reformu odnosa među jugoslavenskim narodima.^[15]

Rukovodstvo SKH pozajmilo je teme vezane za naciju koje je rukovodstvo KPH koristilo skoro tri decenije ranije: promicanje hrvatskog jedinstva i njegove kulture, jezika i historije, te priznavanje uloge Katoličke crkve. Oni su nastojali da se pozabave prevelikom zastupljenošću Srba u javnim institucijama kao što su policija, liga i neka državna preduzeća.^[15] Iako je vodstvo SKH bilo prisiljeno da podnese ostavku od strane Tita i mnoge njihove politike su preokrenute, njihove napore da reformišu Jugoslaviju razmatrala je savezna komisija 1971. Komisija je uvela ustavne amandmane kojima je potvrđena državnost jugoslavenskih republika, koji su zadržani u ustavu iz 1974.^[17]

 

Zgrada restorana i banje Topusko, u kojoj je održana treća sjednica ZAVNOH-a, preuređena je u spomen obilježje 1984. u čast 40. godišnjice zasjedanja. Prema novinskim izvještajima, zgradu su 14. septembra 1991. digli u zrak hrvatski Zbor narodne garde ili policija dok su se povlačili,^[18] prije nego što je 7. banijska divizija Srpske vojske Republike Srpske Krajine i Jugoslavenska narodna armija (JNA) zauzele Topusko tokom rata u Hrvatskoj.^[19] Iako je inicijativa za obnovu zgrade pokrenuta još 2007. od strane općine, i podržana od strane sabora, do 2019. nije dala nikakve rezultate.^[18]

ZAVNOH je često spominjan kao dio temelja Hrvatske kao republike u Jugoslaviji i samostalne Republike Hrvatske. Ustav Hrvatske, usvojen 1990, u svojoj preambuli navodi odluke ZAVNOH-a kao dio historijskih temelja hrvatske državnosti i njenog prava na nacionalni suverenitet. Prvi predsjednik Franjo Tuđman je u govoru povodom pete godišnjice nezavisnosti Hrvatske rekao da je djelovanje ZAVNOH-a omogućilo Hrvatskoj da proglasi svoju nezavisnost.^[12]

U novembru 1991. osnovana je Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji (poznata i kao Badinterova komisija) da bi ocjenjivala kandidate za priznanje kao države, nakon raspada Jugoslavije, davanjem mišljenja o nizu pravnih pitanja.^[20] Na pitanje da li srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i BiH ima pravo na samoopredjeljenje, vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva Jugoslavije Branko Kostić rekao je da je ZAVNOH Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj dao položaj "konstitutivnih naroda". Prema Kostićevim riječima, hrvatski Ustav je Srbe u Hrvatskoj sveo na nacionalnu manjinu koja bi trebala imati pravo na otcjepljenje od Hrvatske ako bi bila priznata hrvatska nezavisnost.^[21] U januaru 1992. Badinterova komisija je presudila da Srbi koji žive u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imaju prava koja se pripisuju manjinama i etničkim grupama prema međunarodnom pravu, međutim, nije korišten izraz "konstitutivni narod".^[22]

• Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ)
• Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH)
• Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja (CASNO)
• Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM)
• Slovenačko narodnooslobodilačko vijeće (SNOS)
• Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije (ASNOS)
  • Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Vojvodine (ASNOAPV)
  • Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Kosova (ASNOK)
  • Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS)
• Narodni sabor Hrvatske

 

Commons ima datoteke na temu: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske

• Badinter, Robert (1994). "Opinion No. 2 of the Arbitration Commission of the Peace Conference on Yugoslavia (Paris, 11 January 1992)". u Trifunovska, Snežana (ured.). Yugoslavia Through Documents: From Its Creation to Its Dissolution. Leiden, Belgium: Martinus Nijhoff Publishers. str. 474–475. ISBN 978-0-79232-670-0.
• Banac, Ivo (1988). With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism. Ithaca, New York: Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-2186-0.
• Bokovoy, Melissa Katherine (1998). Peasants and Communists: Politics and Ideology in the Yugoslav Countryside, 1941-1953. Pittsburgh, Pennsylvania: University of Pittsburgh Press. ISBN 978-0-82294-061-6.
• Calic, Marie-Janine (2019). A History of Yugoslavia. West Lafayette, Indiana: Purdue University Press. ISBN 978-1-55753-838-3.
• Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995, Volume 2. Washington, D.C.: Central Intelligence Agency. ISBN 978-0-16066-472-4.
• Degan, Vladimir-Đuro (2008). "Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine" [Legal Aspects and Political Effects of the Rome Treaties of 18 May 1941]. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (jezik: Croatian). Split, Croatia: University of Split. 45 (2): 265–278. ISSN 0584-9063.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
• Hoare, Marko Attila (2013). The Bosnian Muslims in the Second World War. Oxford, UK: Oxford University Press. ISBN 978-0-231-70394-9.
• Irvine, Jill (2007). "The Croatian Spring and the Dissolution of Yugoslavia". u Cohen, Lenard J.; Dragović-Soso, Jasna (ured.). State Collapse in South-Eastern Europe: New Perspectives on Yugoslavia's Disintegration. West Lafayette, Indiana: Purdue University Press. str. 149–178. ISBN 978-1-55753-461-3.
• Jareb, Mario (2010). Hrvatski nacionalni simboli [Croatian National Symbols] (jezik: Croatian). Zagreb, Croatia: Alfa. ISBN 978-9-53297-230-6.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
• Kostić, Branko (1994). "Position of the SFRY Presidency (18 December 1991)". u Trifunovska, Snežana (ured.). Yugoslavia Through Documents: From Its Creation to Its Dissolution. Leiden, Belgium: Martinus Nijhoff Publishers. str. 475–479. ISBN 978-0-79232-670-0.
• Lukic, Renéo; Lynch, Allen (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. Stockholm, Sweden: Stockholm International Peace Research Institute. ISBN 978-0-19829-200-5.
• Pirjevec, Jože (2018). Tito and His Comrades. Madison, Wisconsin: University of Wisconsin Press. ISBN 978-0-29931-770-6.
• Prerad, Danijel (13. 7. 2019). "Zgradu ZAVNOH-a, srušenu 1991. godine, Sabor je do 2019. 'zaboravio' obnoviti" [Sabor 'Forgot' to Restore the ZAVNOH Building Demolished in 1991]. Večernji list (jezik: Croatian). Zagreb, Croatia. Arhivirano s originala, 14. 7. 2019. Pristupljeno 11. 3. 2021.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
• Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. ISBN 978-0-25334-656-8.
• Sabor u Topuskom [Assembly in Topusko] (jezik: Croatian). Zagreb, Croatia: Državno nakladno poduzeće Hrvatske. 1945. OCLC 439981094.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
• Silber, Laura; Little, Allan (1996). The Death of Yugoslavia. London, UK: Penguin Books. ISBN 978-0-14026-168-4.
• Sirotković, Hodimir (1971). "Stvaranje federalne Hrvatske u narodnooslobodilačkoj borbi" [Creation of the Federal Croatia in the National Liberation Struggle]. Časopis za suvremenu povijest (jezik: Croatian). Zagreb, Croatia: Croatian Institute of History. 3 (2–3): 15–36. ISSN 0590-9597.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
• Sirotković, Hodimir (1995). "Državnopravno značenje odluka ZAVNOH-a za izgradnju državnosti Hrvatske u drugom svjetskom ratu" [Constitutional Meaning of the Decisions of Territorial Antifascist Council of National Liberation of Croatia for the Development of Croatian National Sovereignty in the World War Two]. Časopis za suvremenu povijest (jezik: Croatian). Zagreb, Croatia: Croatian Institute of History. 27 (3): 507–520. ISSN 0590-9597.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
• Sunajko, Goran (2012). "Hrvatsko proljeće i načela ustavnih reformi" [Croatian Spring and the Principles of Constitutional Reforms]. u Jakovina, Tvrtko (ured.). Hrvatsko proljeće 40 godina poslije [Croatian Spring 40 Years Later] (jezik: Croatian). Zagreb, Croatia: Centar za demokratizaciju i pravo Miko Tripalo. str. 205–224. ISBN 978-9-53568-751-1.CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
• Swain, Geoffrey (2011). Tito: A Biography. London, UK: I.B.Tauris & Co. Ltd. ISBN 978-1-84511-727-6.
• Tomasevich, Jozo (2001). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration. Stanford, California: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9.
• Vukšić, Velimir (2003). Tito's Partisans 1941–45. Oxford, UK: Osprey Publishing. ISBN 978-1-84176-675-1.