Velemajstor (šah)

Titula velemajstor dodjeljuje se šahistima od strane Svjetske šahovske organizacije (FIDE). Ne uključujući titulu prvaka svijeta, velemajstor je najviša titula koji šahist može dobiti.

Jednom kad se osvoji, titula se drži doživotno. U šahovskoj literaturi česta je skraćenica VM. (Ostale titule također se skraćuju, a to su: FM za FIDE majstor, IM za internacionalni majstor i MK za majstorski kandidat.) Skraćenica IGM za internacionalni velemajstor također se ponekad koristi, najviše u starijoj literaturi.

Titule VM, IM i FM otvorene su i za muškarce i za žene. Godine 1978. svjetska prvakinja Nona Gaprindašvili postala je prva žena koja je dobila titulu velemajstora, po posebnoj odluci FIDE. Prva žena koja se kvalificirala za ovu titulu postignućima na turnirima bila je Susan Polgar 1991. Od otprilike 2000. godine većina od top 10 žena stekla je titulu VM.

Posebna titula koja razdvaja spolove, ženski velemajstor (WGM), također je dostupna. Dodjeljuje se ženama koje dostignu nivo sposobnosti između FIDE majstora (FM) i internacionalnog majstora (IM).

FIDE zasebno dodjeljuje velemajstorsku titulu sastavljačima i rješavačima šahovskih problema. Međunarodna federacija za dopisni šah (ICCF) dodjeljuje titulu ICCGM.

Historija

Prvo poznato korištenje pojma velemajstor u vezi sa šahom bilo je 1838. u izdanju magazina Bell's Life in London, u kojem je dopisnik označio Williama Lewisa kao "našeg prijašnjeg velemajstora".^[1] Lewis je sebe kasnije opisao Philidoru kao velemajstora, a pojam je primijenjen na nekoliko drugih igrača.^[1]

Rano korištenje na turnirima

Na turniru u Oostendeu 1907. korišten je pojam velemajstor (njemački: Großmeister). Turnir je podijeljen u dvije sekcije: Šampionski i Majstorski turnir. Šampionska sekcija bila je za igrače koji su prethodno osvojili međunarodni turnir.^[2] Siegbert Tarrasch osvojio je Šampionski turnir, gdje su igrali Carl Schlechter, Dawid Janowski, Frank Marshall, Amos Burn i Mihail Čigorin. Ovi igrači opisani su kao velemajstori radi svrhe turnira.

Turnir u San Sebastiánu 1912, koji je osvojio Akiba Rubinstein, bio je turnir određen za velemajstore.^[1] Rubinstein je pobijedio sa 12½ poena iz 19 partija. Drugo mjesto sa 12 poena dijelili su Aron Nimzowitsch i Rudolf Spielmann.^[3]

Prema nekim nalozima, na turniru u Sankt Peterburgu 1914. titula "velemajstor" formalno je dodjeljivana od strane Nikole II, cara Rusije, koji je djelomično finansirao turnir.^[2] Car je dodijelio titulu peterici finalista: Laskeru, Capablanki, Aljehinu, Tarraschu i Marshallu. Šahovski historičar Edward Winter stavio je ovo pod znak pitanja, tvrdeći da su najraniji poznati izvori koj podržavaju ovu priču članak Roberta Lewisa Taylora od 15. juna 1940 (izdanje The New Yorkera) i Marshallova autobiografija My 50 Years of Chess (1942).^[4]^[5]^[6]

Nestandardna i sovjetska upotreba prije 1950.

Prije 1950. pojam velemajstor ponekad je neformalno primjenjivan na druge igrače svjetske klase. FIDE ili Svjetska šahovska organizacija formirana je u Parizu 1924, ali u to vrijeme nije formulirala kriterije o tome ko može zaslužiti titulu.

Godine 1927. Šahovska federacija Sovjetskog saveza ustanovila je titulu velemajstor Sovjetskog saveza za njihove igrače jer se u to vrijeme Sovjeti nisu takmičili van svoje države. Ova titula ukinuta je 1931, nakon što je bila dodijeljena Borisu Verlinskom, koji je osvojio Sovjetsko prvenstvo 1929.^[7] Titula je vraćena u upotrebu 1935. i dodijeljena Mihailu Botviniku, koji je tako postao prvi "službeni" velemajstor SSSR-a. Verlinskom titula nije vraćena.^[7]

Također pogledajte

Reference

^ ^a ^b ^c Hooper, David; Whyld, Kenneth (1992), The Oxford Companion to Chess (2 izd.), Oxford University Press, str. 156, ISBN 978-0-19-280049-7
^ ^a ^b Sunnucks 1970, str. 223
^ "nimzowitsch.com". Pristupljeno 29. 6. 2015.
^ Winter, Edward (1999), Kings, Commoners and Knaves: Further Chess Explorations (1 izd.), Russell Enterprises, Inc., str. 315–316, ISBN 978-1-888690-04-0
^ Winter, Edward (2003), A Chess Omnibus (1 izd.), Russell Enterprises, Inc., str. 177–178, ISBN 978-1-888690-17-0
^ "Chess Notes by Edward Winter". Pristupljeno 29. 6. 2015.
^ ^a ^b Cafferty, Bernard; Tajmanov, Mark (1998), The Soviet Championships (1 izd.), Cadogan Books, str. 28–29, ISBN 978-1-85744-201-4

Literatura

Sunnucks, Anne (1970), The Encyclopaedia of Chess, St. Martins Press, ISBN 978-0-7091-4697-1 CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

Vanjski linkovi

"Uvjeti za FIDE-ine titule" (iz FIDE-inog priručnika)
"Najbolji svjetski šahisti" (FIDE)

[TOCOC-1] Hooper, David; Whyld, Kenneth (1992), The Oxford Companion to Chess (2 izd.), Oxford University Press, str. 156, ISBN 978-0-19-280049-7

[fqmpqc-2] Sunnucks 1970, str. 223

[3] "nimzowitsch.com". Pristupljeno 29. 6. 2015.

[KCAK-4] Winter, Edward (1999), Kings, Commoners and Knaves: Further Chess Explorations (1 izd.), Russell Enterprises, Inc., str. 315–316, ISBN 978-1-888690-04-0

[Chess_Omnibus-5] Winter, Edward (2003), A Chess Omnibus (1 izd.), Russell Enterprises, Inc., str. 177–178, ISBN 978-1-888690-17-0

[6] "Chess Notes by Edward Winter". Pristupljeno 29. 6. 2015.

[Soviet_Championships-7] Cafferty, Bernard; Tajmanov, Mark (1998), The Soviet Championships (1 izd.), Cadogan Books, str. 28–29, ISBN 978-1-85744-201-4

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]