Václav Havel

Havel je rođen u Pragu 5. oktobra 1936, a odrastao je u dobro poznatoj, bogatoj, poduzetničkoj i intelektualnoj porodici koja je bila usko povezana sa kulturnim i političkim događajima u Čehoslovačkoj od 1920. do 1940.

Njegov otac, Vaclav Havel Maria, bio je vlasnik prigradskog Barrandov terace, koji se nalazio na najvišoj tački u Pragu. Havelova majka, Božena Vavrečkova, također je iz utjecajne porodice. Njen otac je bio čehoslovački ambasador i poznati novinar. U ranim 1950-im, mladi Havel je bio četiri godine na pripravničkom stažu kao hemijski laborant, a završio je srednju školu 1954. godine. Odlučio se za studij na Ekonomskom fakultetu češkog Tehničkog univerziteta u Pragu, ali odustao je nakon dvije godine. 1964. oženio se Olgom Šplichalovom.

Nakon što je završio vojnu službu (1957-1959), zaposlio se u pozorištu ABC u Pragu kao pozorišni radnik. Istovremeno je bio student dramskih umjetnosti na Akademiji scenskih umjetnosti u Pragu. Njegova prva dugometražna predstava bila je Zabava na otvorenom (1963). Njegova druga predstava Memorandum mu je pomogla da uspostavi ugled u SAD-u. 1968. Havelove predstave su bile zabranjene u Čehoslovačkoj, a on nije mogao napustiti zemlju.

Tokom prve sedmice invazije na Čehoslovačku, Havel je pomagao pokretu otpora preko radija Slobodna Čehoslovačka u Liberecu. Nakon suzbijanja Praškog proljeća 1968. godine, otišao je iz pozorišta i postao politički aktivan. Havel je postao vodeći disident sa još nekoliko čeških pisaca. Njegove političke aktivnosti rezultirale su boravkom u zatvoru, te stalnim nadzorom i ispitivanjem od strane policije. Njegov najduži boravak u zatvoru, od maja 1979. do februara 1983, dokumentiran je u pismima njegove supruge koja su kasnije objavljena pod imenom Pisma od Olge. Bio je poznat po svojim esejima, u kojima je opisivao kako građani žive pod komunističkim režimom.

29. decembra 1989, dok je bio vođa Građanskog foruma, Havel je postao predsjednik Čehoslovačke jednoglasnom odlukom Savezne skupštine. On je dugo tvrdio da nije bio zainteresiran za politiku i da političke promjene u zemlji trebaju biti izazvane kroz autonomnu građansku incijativu, a ne kroz zvanične institucije. Nakon njegovog izbora 1990. Havel je dobio Nagradu za slobodu Liberalne internacionale.

1990. Čehoslovačka je održala prve slobodne izbore, što je rezultiralo pobjedama Građanskog foruma i slovačke stranke Javno protiv nasilja. Ove dvije stranke su imale većinu u oba doma zakonodavnog tijela. Havel je zadržao mjesto predsjednika. Uprkos povećanju političkih tenzija između Čeha i Slovaka 1992, Havel je želio više da zadrži Čehoslovačku nego da se zemlja raspadne. Havel traži reizbor 1992. To nije prošlo jer nije dobio podršku od slovačkih poslanika. Nakon proglašenja Slovačke Deklaracije o nezavisnosti, on je dao ostavku na mjesto predsjednika 20 jula. Međutim, na izborima nezavisne Češke 26. januara 1993. osvojio je najviše glasova i postao je njen prvi predsjednik. Iako je bio predsjednik Češke Republike nije imao ovlaštenja kao što je imao kao predsjednik Čehoslovačke. Ustav Češke Republike dao je najviše moći premijeru. Međutim, zahvaljujući njegovom autoritetu, on je stekao veću ulogu.

Havelova popularnost u inostranstvu premašila je njegovu popularnost kod kuće, te je često bio predmet kontroverzi i kritika. Dok je bio predsjednik, Havel je izjavio da je protjerivanje autohtonog sudetskog njemačkog stanovništva nakon II svjetskog rata bio nemoralan čin, uzrokujući velike kotroverze kod kuće. On je također proširio opštu amnestiju kao jedan o njegovih prvih poteza kao predsjednik, u pokušaju da smanji pritisak u pretrpanim zatvorima, kao i da oslobodi političke zatvorenike i osobe koje su možda pogrešno zatvorene za vrijeme komunizma. Havel je smatrao da sudovima iz prethodnog režima ne treba vjerovati za mnoge odluke, i da većina onih koji su u zatvoru nisu imali pravično suđenje. S druge strane, njegovi kritičari su tvrdili da je amnestija dovela do značajnog povećanja stope kriminala. Prema Havelovim memoarima Do dvorca i nazad, većina onih koji su pušteni su imali manje od godinu dana do završetka kazne. Statistike nisu imale jasnu podršku ili tvrdnju.

U intervjuu za Karela Zviždalu Havel je izrazio da je njegovo najvažnije dostignuće kao predsjednika jeste da je doprinio raspadu Varšavskog pakta. Prema njegovoj izjavi raspad je bio veoma kompliciran. Infrastruktura Varšavskog pakta bila je dio ekonomije svih zemalja članica. Osim toga, trebalo je vremena da se demontira institucija Varšavskog pakta, na primjer, bilo je potrebno dvije godine da se sovjetske trupe u potpunosti povuku iz Čehoslovačke.

Nakon pravnog spora sa suprugom svoga brata, Havel je odlučio prodati 50 % svog udjela u Lucerna Palace na Venceslav Skveru u Pragu. Izgradio ga je njegov djed Vaclav Havel 1921. Havel je prodao nekretninu Vaclavu Juneku, bivšem komunističkom špijunu u Francuskoj, koji je kasnije otvoreno priznao da je podmitio političare češke Socijaldemokratske partije.

U januaru 1996. njegova žena Olga umrla je od raka u 62. godini. U decembru 1996. Havelu je dijagnosticiran rak pluća. On je zatim prestao pušiti. 1997. ponovo se ženi, ovog puta glumicom Dagmar Veškrnovom.

Havel je bio među utjecajnim političarima koji su najviše doprinijeli tranziciji NATO-a. Havel se energično zalagao za uključivanje članova bivšeg Varšavskog pakta u zapadni savez.

Havel je ponovo izabran za predsjednika 1998. 2. februara 2003, nakon isteka mandata, napustio je dužnost češkog predsjednika. Vaclav Klaus, jedan od njegovih najvećih protivnika, izabran je za njegovog nasljednika 28. februara 2003.

Počevši od 1997, Havel je bio domačin Foruma 2000, godišnjoj konferenciji za „identifikaciju ključnih pitanja kojima se suočava civilizacija i istraživanje načina za sprečavanje eskalacije sukoba koji imaju religijsku, kulturnu ili etničku pripadnost kao svoju glavnu komponentu“. 2005. nastavio je svoje istraživanje o ljudskim pravima. 2006. proveo je 8 sedmica kao gostujući umjetnik na Univerzitetu Columbia.

Havelovi memoari o njegovom iskustvu kao predsjednik, Do Zamka i natrag, objavljeni su u maju 2007. 4. augusta 2007. Havel se sastao sa članovima Bjeloruskog slobodnog pozorišta u svojoj vikendici u Češkoj u znak njegove kontinuirane podrške, koja je bila ključna u postizanju međunarodnog priznanja i članstva u Evropskoj pozorišnoj konvenciji pozorišta.

2008. Havel je postao član Evropskog vijeća za toleranciju i pomirenje. Susreo se s američkim predsjednikom Barackom Obamom na samitu između EU i SAD-a u Pragu u aprilu 2009. Od 2004. do smrti podržavao je Češku stranku zelenih.

Havel je umro ujutro 18. decembra 2011, u 75. godini, u svojoj kući u selu Hradečeku. Sedam dana prije smrti sastao se sa svojim dugogodišnjim prijateljem Dalaj Lamom u Pragu. Havel se pojavio u invalidskim kolicima. Nekoliko sati prije smrti Havel se susreo sa brojnim gostima, uključujući američkog predsjednika Obamu, britanskog premijera Davida Camerona, njemačku kancelarku Angelu Merkel i bivšeg poljskog predsjednika Lecha Wałęsu. Merkel naziva Havela "velikim Evropljaninom", dok je Wałęsa rekao da mu trebaju dati Nobelovu nagradu za mir. Bivša američka državna sekretarka Madeleine Albright, koja je rodom iz Čehoslovačke, rekla je da je on jedna od velikih figura 20. stoljeća.

Sahrana je održana u Katedrali sv. Vida. Po zahtjevu porodice, privatna ceremonija održana je u krematoriju Strašnice u Pragu. Havelov pepeo smješten je u porodičnoj grobnici na groblju Vinohrady u Pragu. Praški aerodrom nosi njegovo ime.

• Austrijska državna nagrada za evropsku književnost (1968)
• Nagrada Olof Palme (1989)

•   Václav Havel na Wikimedia Commonsu