Sofokle

Sofokle je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom bio je član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze, koja je okupljala najslavnije umjetnike toga doba.

Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras."

Kao i Eshila, Aristofan ga je portretirao u svojim „Žabama”, a također i Frinih u svojim „Muzama”.

Plutarh opisuje kako se Sofokle prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu, a Eshil je teško podnio taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofokle nikad nije bio posljednji u natjecanju, te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od čega je jedna posmrtna). S „Filoktetom” je također dobio prvu nagradu, a tragedija je značajna po tome što se junak pokušava ubiti na samoj pozornici, što je za tadašnje poimanje tragedije bilo nečuveno.

Sofokle u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava hor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje uticaj. Njegov hor ne utiče na radnju, on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofokle je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije.

Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.

Kaže se da je Sofokle jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi trebali biti, a Euripid kakvi jesu."

Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je poštovanje bogova molitvom i žrtvama, te izvršavanje njihovih naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i koji određuju šta je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja iracionalna, tajanstvena sila, te potpuna moć bogova, on ne može uticati na svoju sudbinu i buniti se protiv nje:

"Ne želi ništa više jer dosuđenoj

Sudbini smrtnik umaknuti ne može." („Antigona”)

Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva proročanstva, volje bogova i zle sudbine.

Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni jest plašljiva Izmena.

• Kao i mnoga druga grčka imena, Sofoklovo također ima značenje. To je složenica od σοφός (sophos) = "mudar" κλέος (kleos) = "slava". Ime mu tako dobija značenje "slavan po mudrosti".
• U braku s Nikostratom imao je sina Ijofona koji je bio ljubomoran na druge sinove, posebice na to što je Sofokle najviše volio unuka drugog sina. Ijofont je tako podigao tužbu protiv svoga oca optužujući ga za staračku slaboumnost, te je tražio da ga se stavi pod tutorstvo. Sofokle je pred sucima pročitao dio svoje drame koju je upravo stvarao, a suci su ga potom oslobodili, jer čovjek koji može tako lijepo pisati ne može biti senilan.
• O njegovoj smrti kolaju brojne anegdote. Jedna kaže da se zagušio jedući bobicu nezrela grožđa. Druga pak kaže da je umro od radosti kad je čuo za pobjedu u teatru. Treća govori da je recitirao dugačku rečenicu iz „Antigone” koja nije imala stanku za disanje, te je na posljetku izdahnuo.
• Postoji priča koja govori o Sofoklovu pokopu. Njegova je obiteljska grobnica bila na putu prema atičkoj tvrđavi Dekeleji koju su u to vrijeme zaposjeli Spartanci. Noć nakon što je Sofokle umro, vojskovođi Lisandru, njihovom zapovjedniku, ukazao se duh boga Dioniza koji mu je rekao da dopusti povorci da ukopa čovjeka koji je upravo umro. Lisandar nije mario za taj san, no on se opet ponovio iduće noći. Tada se Lisandar raspitao o tome ko je umro i, pošto je saznao da je to Sofokle, dopustio je povorci da prođe. No, ta priča nema vjerodostojne hronološke temelje.
• U početku je i sam Sofokle glumio u tragedijama, ali priča kaže da je morao prestati zbog slabog glasa, te se tako odvojilo njegovo pjesničko umijeće od glumačkog.

• Ko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati.
• Laž nikad ne doživi starost.
• Radije bih časno pao nego pobijedio varajući.
• Za pravedan će cilj slabiji pobijediti jačega.
• Kratka izreka obično sadrži mnogo mudrosti.
• Darovi neprijatelja nisu darovi i ne donose dobro.
• Mnoge su stvari užasne, ali ništa nije užasnije od čovjeka.
• Glupost je sestra zlobi.
• Svako može pogriješiti, ali će mudar popraviti učinjenu grešku. Ustrajanje u grešci dovodi do svih zala.
• Vrijeme sve otkriva.
• Niko ne voli one koji donose loše vijesti.
• Najljepša stvar koju čovjek može učiniti jest biti drugome koristan.
• Sinovi su majci sidra života.
• Najveća je sreća onu koju nismo očekivali.
• Oštre riječi ujedaju iako su iskrene.
• Za nemogućim ne valja posezati.
• Tvrdoglavost je isto što i bezumlje.

 

Commons ima datoteke na temu: Sofokle

• Kralj Edip na engleskom jeziku na wikizvoru
• Sofoklova djela (engl. jezik)
• Fragmenti Sofoklovih djela (engl. jezik)
• Sofoklova djela (grč. jezik)