Reformacija
Ovaj članak zahtijeva čišćenje. |
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u Evropi tokom 16. vijeka. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i strukturalnih promjena u Crkvu što je dovelo do uspostave Reformiranog kršćanstva.
Ona se je sukobila sa etabliranom strukturom Crkve te stavila pod upitnik primat Pape, zahtijevala smanjenje sekularnog i materijalnog utjecaja Rimske kurije te povratak na ono što joj je i bila svrha - nagovještaj Kristovog nauka, kojeg je zapustila zbog svjetovnih briga.
Među prvima koji su počeli raspravu o pravovaljanosti Rimske crkve bili su valdežani, lolardi i husiti. Ono što nisu uspjeli konačno se je obistinilo po njemačkom svećeniku Martinu Lutheru, kako se čini zbog plemstva koje mu je dalo podršku, napadajući političku vlast papinstva i crkveno bogatstvo.
Važno je spomenuti da je želja za reformom također bila prisutna i u monarhijama. Neki dokumenti pokazuju želju za promjenom među engleskim i francuskim plemstvom. Dokumenti su poznati kao "Provisors and Praemunire" koje su pisali Englezi i Pragmatična sankcija građanstva koju su pisali Francuzi. Nakana ovih dokumenata je bila uspostava nacionalnih crkava s ciljem manje kontrole iz Rima i finansija za kuriju. Kako je vrijeme teklo bilo je sve više protivljenja i negativnog stava prema političkom utjecaju i profanosti Rimske kurije. Bilo je čestih napada na rastrošnost papinstva i kurije, njihovu svjetovnost i umiješanost u dinastičku politiku Italije.
Kako mnoge promjene dolaze valjanim povodom tako je vjerska reforma započela buntom jednog svećenika, koji je bio toliko predan instituciji kojoj je pripadao da je smatrao da ju treba promijeniti na bolje. Tako je Martin Luther 31. oktobra 1517. odlučio započeti raspravu na tada uobičajen način i iznio svojih 95 teza na vrata župne zgrade u Wittenbergu.
Nekako u isto vrijeme između 1523. i 1525., nadahnut Riječju Božijom, mudar, predan i bogobojzan svećenik Huldrych Zwingli je počeo razmišljati o promjenama koje su bile nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove je zamisli podržalo gradsko vijeće koje mu je pomoglo staviti u praksu društvene i vjerske reforme, uglavnom u Zürichu, ali je to imalo velik utjecaj i na cijelu Švicarsku kao i na mnoga druga područja u Evropi. Jean Calvin je važan lik za razumijevanje reformacije jer je njegovo djelovanje oko 1541. utemeljilo teokratsko društvo. S izuzetkom Izraelskog kraljevstva nijedno drugo društvo u historiji nije imalo nakanu biti organizirano i upravljano po Božijim standardima kao Ženeva za vrijeme Calvinova života. Calvin je također imao značajan utjecaj na teologiju i djelo "Institutio Christiane Religionis" (1536.) još uvijek je jedno od najboljih djela sistemske teologije. Njegove su ideje imale značajan utjecaj na vjerski i društveni aspekt mnogih društava: njemačkog, francuskog, holandskog, engleskog, škotskog, mađarskog i dr.
U Francuskoj reformacija je uzela velikog maha, ali kako je došla tako je i prošla, doduše više silom nego milom, ponajviše zbog istrebljivanja, zlostavljanja i ubijanja Hugenota, kako su nazivani reformirani kršćani. Nakon serije vjerskih sukoba koji nisu završili samo na usmenim nego i fizičkim okršajima Hugenoti izvukli deblji kraj, tako je kalvinizam u Francuskoj gotovo uništen, a poznata Bartolomejska noć u literaturi poznata kao pokolj kršćana reformacije ostala sinonim za ubistvo i nasilje inspirirano vjerskom netrpeljivošću i mržnjom. Reformacija je uzela velikog zamaha u Holandiji, a u Škotskoj je John Knox uveo prezbiterijalni sistem, po uzoru na Kalvinovu eklezijalnu strukturu u Ženevi, po kojemu su naveliko postale poznate Prezbiterijanske crkve.
Engleska je priča za sebe. Reformacija koja se tamo dogodila nije bila potaknuta duhovnim nego pragmatičnim i političkim potrebama. Naime kralj Henry VIII. nije mogao iz političkih razloga dobiti od Pape rastavu braka. Tako je Henry počeo promišljati i zaključio da je on glava monarhije, a Crkva koju plaća i koja ubire danak za biskupa u Rimu mogla bi služiti njemu, i novaca bi više ostalo kod kuće. Tako je donio "Akt o supremaciji" 1534. te je ni više ni manje nego odbacio kontrolu pape, posebno onu političku, te uspostavio nacionalnu crkvu koju prozvaše Anglikanskom. I tako glava te Crkve, barem što se tiče zemaljske, nije više bio biskup u Rimu nego kralj u Londonu. Iako potaknuta politikom Reformacija u Engleskoj bila je pod utjecajem tzv. Kalvinističke teologije te je imala znakoviti utjecaj na razvijanje teologije i prakse Anglikanske crkve.
U trenutku pojave i na njenim početcima reformatori slabo su se slagali iako je bilo pokušaja usaglašavanja stavova. Razjedinjenost je pomogla protivreformaciji da ubere više ploda te mnoge odbjegle vrati pod skute majke Crkve. Žalosna i sramotna epizoda je Tridesegodišnji rat koji je donio mnogo tuge, devastirao Evropu uzduž i poprijeko, a kada je okončan 1648. donio je stabilnost te je od tog vremena zavladao mir i relativna snošljivost, a protestantizam je postao vrlo moćna i rasprostranjena konfesija u Evropi.
Reformacija je donijela mnogo značajnih promjena te utjecala na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Naglasak na pojedincu i njegovoj odgovornosti za život te potrebi obraćenja, slobodi i jednakosti neke su od vrijednosti koje su danas sastavni dio svjetonazora, a svoje začetke nalaze u reformacijskim idejama.
Društveno okruženje i poticaj za Reformaciju
urediEvropa šesnaestog vijeka imala je mnogo društvenih i ne manji ekonomskih problema oni su doveli do stvaranja klime nezadovoljstva, a nezadovoljnici prije ili kasnije započinju promjene, težnje za promjenama dovele su i do reformacije. Manjina je bila je bila bogata, oni su bili plemići i institucionalna Crkva, a ni kleru nije bilo loše. Većina, uglavnom kmeti, bili su siromašni a prehranjivali su imenovane grupe. Evropa je bila ujedinjena oko religije i kontrolom rimskog biskupa, od milja zvanog Papa. Bila je ujedinjena oko jezika i pisma – latinskog, te obrazovnog sistema koji je razvila Crkva.
Evropa 16. vijeka nije bila gusto naseljena, a kuga je vijek i po ranije usmrtila oko 30% populacije. Oko 60 – 80 miliona ljudi je živjelo u Evropi na početku 16. vijeka, tek je početkom 17. vijeka broj stanovnika dosegao onaj prije "crne smrti", a između 85 i 100 miliona. Većina stanovnika su bili poljoprivrednici koji su živjeli u selima, manjina je ljudi živjela u gradovima, a život je škodljiv i neugodan. Ipak, počinju i pozitivne promjene, tako dobijanje hrane postaje lakše, ali je i dalje bilo teško stvoriti profit uzgojem, a organizirani sistem proizvodnje se polahko počinje razvijati u nekim regijama, fabricirana dobra su se uglavnom prodavala na pijacama. Glavni je proizvod bio tekstil, ovaj proces je poznat kao predindustrijalizacija, počinje se razvijati konkurencija i te nastaju monopoli u industriji i trgovini. Renesansa je položila temelje za razvoj reformacije, a humanizam koji je bio pretežito kršćanski orjentisan je poticao ljude da razmišljaju o budućnosti i napretku. Štamparstvo je razvijalo izdavačku industriju, a univerziteti su rasli i širili se u Evropi.
U Srednjem vijeku Rimo-katolička crkva je bila najveća politička i vjerska sila tog vremena. Utjecaj na društveni život je bio velik, pod njenim vodstvom došlo je do mnogih promjena u životu ljudi onoga vremena. Bilo je to vrijeme koje je donosilo odrađeni napredak vrijeme budući su se razvijali univerziteti i umjetnost, uglavnom pod patronatom Crkve, ali bilo je to i vrijeme mnogih kontroverzi u njoj. Rimska kurija je prerasla u veliku instituciju koja je imala ogroman politički, ekonomski i vojni utjecaj. Bilo je to vrijeme skolasticizma, gotičke arhitekture ali i krstaških vojski, šizme papinstva i nastanka nekoliko papa te mnoge amoralnosti u institucionaliziranoj Crkvi. Papinstvo je bilo u izrazito velikoj krizi tako je jedno vrijeme bilo dvoje, a kraće čak tri Pape, a Pape su stolovale u Avignonu 122 godine. U papinstvu onog vremena, što ne znači nužno da su sve pape bili takvi, bilo je mnogo amoralnosti i srebroljublja. Tako je Inocent VII. (1484.-1492.) imao vanbračnu djecu, a Alexandar VI. (1492.-1503.) koje mu je bilo ime Rodrigo Borga postao je poznat kao jedan od najraskalašenijih Papa tog vremena ali i uopće. Njegova skandaloznost očitovala se je i u činjenici da je tokom sukoba sa Francuzima u pomoć pozvao Turskog sultana što je pored svega dodalo "ulje na vatru" zbog činjenice da je za pomoć u sukobu sa kršćanskom subraćom pozvao pozivao u pomoć "nevjernika". Ovakvi ali i primjeri Leona X. koji je imao slogan "Bog nam je dao papinstvo – uživajmo!" stvaralo je prostor ali i poticalo nezadovoljnike, iskrene vjernike, ali i razne hohštaplere da počnu razmišljati o mogućoj izmjeni do tada stoljetnog uvriježenog društvenog sistema.
Među iskrenim vjernicima i intelektualcima onog vremena nesumnjivo treba izdvojiti Johna Wyclifa († 1384.) kojega još nazivaju "Zvijezda koja je najavila Reformaciju", Jan Hus († 1415.), Girolamo Savanorala († 1498.), Desiderius Erasmus († 1536.) te mnoge druge. Wyclif je bio među prvima i ne jedini koji je progovorio o grijesima institucije kojoj je i sam pripadao, naročito je naglašavao probleme povezane sa papinstvom. U to vrijeme Engleska, iako još uvijek pod upravom Rimskog Biskupa, je tada već bila prilično u ambivalentnim odnosima sa Primatom. Jedan od razloga je bio i taj što je Papa stolovao među toliko im omraženim komšijama. Wyclif je iznosio primjedbe u vezi redovnika i klera te fokusirao njihovu pasivnost i neprimjereno ćudoređe. On nije odbacio primat ali je smatrao da se uloga, značaj i vrhovništvo Pape treba smanjiti te da finansijska korupcija treba prestati. Tako je počeo obrazovati tzv. "siromašne propovjednike" koji su trebali propovijedati ljudima na narodnom jeziku i načinu koji su oni mogli shvatiti i razumjeti. Ali kao i svi "heretici" tako je i on konačno rekao nešto što nije smio. Naime počeo je odbacivati učenje da se hljeb i vino u činu Euharistije pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu još poznata kao trasupstanciju ili metamorfoza, to je samo po sebi bilo dovoljno da završi na lomači, a izjave da je Papa antikrist osigurale su mu podeblju količinu panjeva za potpalu. Wyclif je zanimljiv i zbog činjenice da je preveo Bibliju na narodni jezik tj. engleski 1380. Na kraju je skončao u miru ali njegove kosti nisu tako završile jer mu odlukom Koncila u Konstaci presuđeno za hereze, tijelo, ili bolje ono što je ostalo, iskopano a njegovi ostaci spaljeni zajedno sa njegovim spisima za upozorenje i utjerivanja "straha u kosti" ostalima.
Desiderius Erasmus († 1536.) iako do smrti odan Rimu i neprihvativši ideje reformatora neslavno je završio. Nalik Wyclifu stigmatiziran kao heretik devet godina nakon svoje smrti označen na Koncilu u Tridentu (1545.-1547., 1551.-1552., 1562.-1563.). Njegova djela našla su se na popisu "Indeks librorum prohibitorum" (1559.) koji je ostao na snazi u Rimokatoličkoj Crkvi sve do 1969. Heretičnost njegovih radova očitovala se u činjenici da je satirično opisivao ili bolje ismijavao kler i redovnike. Započeo je i biblijska istraživanja štampao "Grčki Novi zavjet" 1516. iako prozvan vođom liberalnih reformi nikada nije otišao toliko daleko da bi zanijekao posluh Rimu.
Iako moćna Rimska institucija nije bila omiljena, a prevladavao je antiklerikalni stav. Lokalne vlasti su imale pravo postavljati svećenika na funkciju, kao posljedica dolazilo je do toga da su omiljeni vlastima dobijali pozicije, ali oni nisu nužno bili omiljeni u narodu, a mnogi uz to ni odveć radišni. Tako su uglavnom mislili o zemaljskoj plati, dok im je nebeska bila ideal o kojemu su govorili uglavnom siromašnom narodu, ilustracije radi, kad se pojavila u Njemačkoj Reformacija je bila prigrlljena od mnogih kako i zbog činjenice da kler nije bio odveć omiljen, te da je bogatstvo i moć ovoga svijeta bila previše u rukama onih koji su propovijedali o neprolaznom blagu.
Renesansa je potakla da zapadna civilizacija iz srednjeg, neki vole reći mračnog, srednjeg vijeka, napravi tranziciju prema modernim vremenima. Do tada stigmatizirana, odjednom prihvaćena i poticana postaje sloboda izražavanja pojedinca. Tako je svjetovno i prolazno postalo centar zanimanja, a umjetnost sve slobodnija, otvorenija, opuštenija i pomalo raskalašenija. Bilo je to vrijeme razvitka u svim područjima tako znanje i nauka počinju uzimati zamaha, a ne manje važna je i ekspanzija trgovine. Kako svako lice ima svoje naličje tako je i ovo doba počelo donositi i propagirati egocentrizam kao ideal, tako je čovjek postao mjerilo i centar svega, a njegov um predmet obožavanja.
Na sreću ove ideje su pomogle i Reformaciji, naime sada kada je čovjek postajao centar, Kurija to prestaje biti. Većina ljudi koji su teško dirinčili za svoj svakidašnji hljeb nije razmišljala o plemenitim i visokim idealima, zapravo nije imala vremena jer su od jutra do sutra kopali, orali, muzli i dvorili dvor i kler. Ipak se je činilo njima da bi manje rada za gazde moglo i njima dobro doći. Luther ili bolje pater jer je bio dio klera kao i mnogi mudri ljudi onoga vremena shvatio da u svojim reformama treba naglasiti važnost slobode ali odgovornosti pojedinca. Tako je u njegovoj teologiji osoba počela uzimati važno mjesto, a spasenje nije više bilo dio kolektiva nego pojedinca. Ta učenja pomalo novotarije razotkrivene iz Sv. Pisma ostavile su veliku utjecaj te potaknule ljude da preuzmu svoj dio odgovornosti.
Na kraju pažnja se skreće na još jednu teološku zanimljivost kršćanstva onoga vremena, a to je misticizam. Misticizam je poticao pojedinca, uglavnom su to bili redovnici, u direktan odnos sa Bogom, apsolutnim i unificirajućim principom života. Kontemplativan dio misticizma poticao je pojedinca na prolazak kroz pojedine etape u duhovnom rastu i uzrastanju u Bogu. Kontemplativan put vodio je kroz seriju ¨stepenica¨ do otkrivanja nadprirodnog i duhovnog, a različiti rituali ponekad i trapljenja pomagala su da se dođe do nadprirodne spoznaje, jezik koji su mistici koristili bio je pun simbola te uzornih biografija i autobiografija svetih ljudi čije proučavanje je pomagalo da se dođe do spoznaje.
Također pogledajte
uredi