Olga Tokarczuk

Debitirala je 1979. u časopisu "Na Przełaj", gdje je objavila prve pripovijetke pod pseudonimom Nataša Borodin.^[2] Prvi roman U potrazi za Knjigom („Podróż ludzi Księgi”) objavila je 1993. godine i on je nagrađen nagradom Poljskog društva izdavača knjiga.^[3] Objavljivala je, između ostalog, i u časopisu "Mandragora".

1995. godine, njen drugi roman, Erna Elcner („E.E.”), koji govori o sazrijevanju djevojčice koja naglo postaje vidovita. Roman Pamtivijek i druga doba („Prawiek i inne czasy”), Olge Tokarczuk, objavljen 1996., postigao je veliki uspjeh.^[4] 1997. izdala je zbirku kratkih priča pod naslovom Ormar („Szafa”), a 1998. objavila je roman pod naslovom Dnevna kuća, noćna kuća („Dom dzienny, dom nocny”).^[5] Pripovijetke Posljednje povijesti („Ostatnie historie”) objavljene su 2004. Ova se knjiga sastoji od tri zasebne priče o baki, majci i unuci, prikazane u vremenu i prostoru neovisno jedna o drugoj.^[3]

Ona je također kreator priče Bardo. Jaslice („Bardo. Szopka”) s opisom pokretnih jaslica iz samostana Redemptorista u vojvodini Bardo.^[6]

Godine 2007. objavljen je njen roman Bjeguni („Bieguni”), na kojem je radila tri godine. Prisjeća se da je većinu bilješki vodila tokom putovanja. „Ali ovo nije putopisna knjiga. U njemu nema opisa spomenika i mjesta. To nije putopis ili reportaža. Umjesto toga, željela sam vidjeti šta znači putovati, kretati se, premiještati se. Koja je svrha toga? Šta nam to daje? Šta to znači?” – napisala je u uvodu.^[7] Kako kaže, „za mene je pisanje romana pričanje bajki samom sebi preneseno u zrelost. Baš kao što to rade djeca prije nego zaspu. Koriste jezik na granici sna i jave, opisuju i izmišljaju".^[8]

Na ljestvici tjednika „Wprost”, uključujući pisce s najboljom zaradom u Poljskoj u 2019., zauzela je 3. mjesto.^[9]

Od 2019. pomoćnica Olge Tokarczuk bila je ukrajinska pjesnikinja Irina Vikirčak. Bila je članica Udruženja poljskih pisaca do 2020. godine.^[10]

Bila je suorganizator Festivala pripovijedanja, na kojem autori kratkih književnih formi iz Poljske i inostranstva predstavljaju svoja djela. Vodila je književne radionice na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu i na Univerzitetu u Opoleu. Surađivala je s Partijom Zelenih i bila je član uredničkog odbora Političke kritike.^[2]

U Vroclavu je 2019. najavila osnivanje zaklade koja će za cilj imati, između ostalog, podršku i promociju poljske kulture, uključujući pisce i prevodioce; aktivnosti za ljudska prava, uključujući suzbijanje diskriminacije i ograničavanja građanskih sloboda, te zaštitu okoliša, uključujući borbu za prava životinja. Autorka će donirati 350.000 zlota od Nobelove nagrade osnivačkom fondu. Zaklada će biti prostor za međunarodni razgovor o mogućnostima književnosti u dijagnosticiranju svijeta, opisivanju stvarnosti u kojoj ksenofobični i nacionalistički osjećaji opasno brzo rastu. U njeno vijeće primljene su Agnieszka Holland i Irek Grin, voditeljica Doma književnosti u Vroclavu.^[11]

Ona je feministica. Podržava aktivnosti za zaštitu okoliša, prava životinja, ravnopravnost i civilno društvo. Redovno učestvuje na paradama ponosa.^[12] Takođe izjavljuje da ne pripada Katoličkoj crkvi.^[13]

U govoru o Nobelovoj nagradi uporedila je Wikipediju kojoj se divi i koju podržava, s konceptom pansofije Jana Amosa Komenskog, odnosno s konceptom sveznanja – potpunog znanja.^[14]

Roditelji, Wanda i Józef Tokarczuk, su joj bili učitelji. Diplomirala je na Psihološkom fakultetu Univerziteta u Varšavi.^[15] Tokom studija, kao volonterka, brinula se o osobama sa mentalnim problemima. Zainteresirala se i za djela Carla Junga, koja su uticala na njen rad.^[16] Nakon diplomiranja radila je kao psihoterapeut u klinici za mentalno zdravlje u Wałbrzychu.^[17]

Iz prvog braka, sklopljenog 1985. s izdavačem Romanom Fingasom, ima sina Zbigniewa (rođen 1986.). Njen sadašnji suprug je Grzegorz Zygadło. Ona je vegetarijanka. Živi u Vroclavu i posjeduje kuću u Krajanovu.^[12]