Mesapi

Mesapi su se se bavili uzgojem maslina, vinove loze, uzgojem stoke, pasa i konja. Na njihovim fino izrađenim i dekorisanim vazama primjećuju se ženski likovi odjeveni u duge tunike i ukrasima u obliku vijenca ili krune na glavi a muškarci odjeveni u duge halje sa kapuljačom i sandalama.

Jezik kojim su govorili nazvan je mesapski a o Mesapima se često govorilo kao o najjužnijem od svih plemena Japiga. Smatra se da je mesapski jezik indo-evropski i njime su govorila antička plemena na jugu današnje Italije: Japigi, Mesapi i Peuceti. Vjerovatno je da je mesapski jezik porijeklom ilirski jezik zbog sličnih ili istih vlastitih imena koja su pronađena uklesana na nadgrobnim spomenicima ili u zapisima antičkih historičara. Mesapi su poznavali pismenost i usvojili su jonsko-tarentinsku verziju grčkog alfabeta za zapise na vlastitom jeziku kojih je do sada pronađeno oko 50 ali tek djelomično dešifriranih. Antički su historičari zapravo Mesapima dali cijelu petu od čizme Apeninskog poluostrva i to na osnovu lingvističkih pronalazaka; javnih natpisa, pogrebnih i votivnih oznaka i numizmatičkih primjeraka. Mesapski jezik je iščezao s vremenom u toku kojeg su njegovi govornici usvojili latinski jezik (neki od njih usvojili su grčki).

Julius Pokorny (1887-1970, bavio se izučavanjem keltskih jezika) smatra da je etnonim Messapii postao od riječi messapia što znači "(mjesto) između voda", prema Mess- od proto-indoevropskog *medhyo-, "sredina, srednji", i -apia od proto-indoevropskog *ap-, "voda". Slično je i sa toponimom Salapia - "slana voda".

 

Grčki historičar Herodot (oko 484.-425. godine p. n. e.) zabilježio je predanje prema kojem je znatan broj stanovnika ostrva Krit nakon smrti kralja Minosa otplovio u Sikaniju (današnja Sicilija) i tamo pet godina bezuspješno opsjedao grad Camicus. Napokon ih je glad natjerala da se vrate natrag, međutim, oluja ih je zadesila u blizini obale koja je kasnije nazvana Japigija i razbila im brodovlje u komade pa su tu bili primorani ostati.

Nakon osnivanja Hirije (Orija) oko XVIII stoljeća p. n. e., Mesapi su ustanovili i druge gradove koje su im susjedi, doduše mnogo kasnije, oko V stoljeća p. n. e., pokušali oteti. Mesapi su se uspješno odbranili od takvih napada zahvaljujući svojoj superiornoj konjici. Zabilježeno je da je jedna jedinica mesapskih strijelaca učestvovala na strani Atinjana u ratu protiv Sirakuze.

Stvarno porijeklo Mesapa nije zasigurno utvrđeno ali je najverovatnija teorija ona prema kojoj su oni u južnu Italiju stigli sa suprotne strane Jadranskog mora - iz Ilirije. Prema ovoj tvrdnji, Mesapi su stigli na područje Otranta oko X stoljeća p. n. e. i odatle se raširili na jug, do današnjeg mjesta Santa Maria di Leuca a na sjever do Taranta. Plovidba sa obala današnje Albanije do Otranta zabilježena je i u drugim historijskim zapisima; tako i Vergilije, veliki pjesnik starog Rima, u Eneidama pominje sličan itinerar svog junaka Eneje.

Mesapi su naposljetku asimilirani u ekspanziji antičke rimske države.

Gotovo sve svoje gradove Mesapi su izgradili na uzvišenjima i okružili ih jednim ili više zaštitnih zidova sagrađenih od pravilnih pravougaonih blokova dimenzija oko 1,3 x 0.60 m. Važnija naselja su bila:

• Alytia, (Alezio)
• Aoxentum, (Ugento)
• Brundisium,(Brindisi)
• Cavallino
• Hodrum/Idruntum, (Otranto)
• Hyria/Orria, (Oria, Orija)
• Kaìlia, (Ceglie Messapica)
• Manduria
• Mesania, (Mesagne)
• Neriton, (Nardò)
• Rudiae, (Lecce)
• Mios/Myron, (Muro Leccese)

Gradovi Mesapa su bili međusobno nezavisni i imali su aktivne trgovačke veze sa grčkim kolonijama. Po ugledu na njih i Mesapi su kovali svoj novac. Na osnovu pronađenih predmeta, pretpostavlja se da su svoje kovnice imali kod Brindizija i Orije i drugim mjestima. Novac je bio izrađivan pretežno od bronze i nešto rjeđe od srebra sa prikazima glava grčkih božanstava Atene, Herkula i Zeusa.

Religija Mesapa malo je poznata no sigurno je da je njihova mitologija bila ispirisana onom iz stare Grčke. U svojim obredima prinosili su životinjske žrtve bogovima spaljujući ih na oltarima. Pronađeni su ugljenisani ostaci prasića te statuete koje prikazuju golubice i prasiće. Konji su također imali važno religijsko značenje, uostalom, kao i kod drugih prastanovnika Italije. Nepotvrđeno je njihovo žrtvovanje i eventualna svrha istog.

Grobovi Mesapa u najstarije vrijeme su bili u obliku tumulusa - grobnih gomila od kamena. Primjetni su tragovi kasnijih rituala inhumacije. Pod grčkim uticajem mrtvi su sahranjivani i u kamenim grobovima pod stelama i sa novčićem u ustima.

• Herodot: Historije
• Enciklopedija Britanika, XI izdanje
• Francesco D'Andria, 1995, Otranto La scoperta delle fortificazioni, della porta urbica ed iscrizioni messapiche del IV-III secolo a.C.
• Thierry Van Compernolle, 2001, dall'insediamento Iapigio alla città messapica: dieci anni di scavi e ricerche archeologiche a Soleto (LE)
• Ilirska plemena (ne radi)
• Civilizacija Mesapa
• Opis Mesapa
• Mesapi iz gornjeg Salenta
• Foto i planimetrijska dokumentacija arheoloških iskopina kod Soleta, 2001, dio a^{[mrtav link]}
• Foto i planimetrijska dokumentacija arheoloških iskopina kod Soleta, 2001, dio b^{[mrtav link]}
• Otrant, 1995, foto i planimetrijska dokumentacija mesapskih zidina, dio a^{[mrtav link]}
• Otrant, 1995, foto i planimetrijska dokumentacija mesapskih zidina, dio b^{[mrtav link]}

• Iliri
• Japigi
• Italici