Josip Broz Tito

 

Rođen je 7. maja 1892. u Kumrovcu, Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Austro-Ugarska (današnja Hrvatska)^[8][9] kao sedmo od petnaestero djece oca Franje i majke Marije Broz, rođene Javeršek, Slovenke po porijeklu.^[10] Osmero braće i sestara umrlo je pri porodu ili u ranom djetinjstvu. U doba kad se Josip rodio, otac Franjo je imao 8 jutara zemlje i nekoliko konja. Negdje oko 1913. godine imanje je rasprodato zbog dugova bankama, a Franjo je postao nadničar. Dugovi su nastali još prije njegovog rođenja, kada je trebalo otpremiti šest sestara za udaju i isplatiti im dio zemlje i dogovoreni miraz.^[8] Veći dio djetinjstva prije polaska u školu, proveo je u Podsredi, 15 km udaljenoj od Kumrovca, kod djeda Martina Javeršeka. Vrativši se u Kumrovec i upisavši se u novootvorenu osnovnu školu, više nije znao hrvatski, nego samo slovenski jezik, tako da je ponavljao prvi razred. Tu je završio četiri razreda^[11] i dva razreda opetovnice^[c] te je bio uglavnom vrlo dobar učenik.^[12] Sa petnaest godina 1907. godine završio je školovanje i tražio posao. Prvi mu je posao bio kod jednog od ujaka, preko Sutle u Sloveniji, gdje se bavio stočarstvom, ali ga je ujak slabo plaćao, a kako mu nije održao obećanje i kupio čizme, Josip se vratio u Kumrovec.^[13] Tih dana u Kumrovcu je boravio Josipov bratić Jurica Broz, štabni narednik carske i kraljevske vojske, koji ga je odveo u Sisak i zaposlio kod svog prijatelja Ignaca Striegela, bivšeg narednika, a sada gostioničara.^[14] Josip je isprva htio postati krojač, ali se zbog protivljenja seoskog učitelja, koji je zbog njegove nemirnosti mislio da ne bi bio pogodan za takav sjedeći posao, zaposlio se u gostionici u Sisku.^[15]

Porodično stablo

 

Nakon službe u gostionici, zbog nezadovoljstva poslom, napušta Striegela, te upisuje bravarski zanat kod sisačkog obrtnika češkog porijekla Nikole Karasa.^[11] Tu je od septembra 1907. do septembra 1910. izučio bravarski zanat. U jesen 1909. nagovorio je Karasa da primi kao šegrta i njegovog mlađeg brata Stjepana. Tu se prvi put zainteresirao za radnička prava, prodavao je i čitao "Slobodnu riječ", glasilo Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a 1910. se učlanio u radnički sindikat i Savez socijalističke omladine^[16] i samim tim postao član Socijaldemokratske stranke. Nakon završetka zanata odlazi u Zagreb, ali uslijed privredne krize do jeseni 1913. godine radi sa prekidima u Zagrebu (četiri mjeseca), Kumrovcu, Trstu, Kamniku^[11] (8 mjeseci), Čenkovu^[11] u Češkoj, četiri mjeseca u tvornici Škoda kod Plzeňa, Münchenu, Mannheimu, Beču. Poslijednja stanica mu je bila u Bečkom Novom Mjestu, gdje je gotovo godinu dana radio kao probni vozač i strojar u tvornici automobila Daimler, te je stanovao sa starijim bratom Martinom, koji je postao željeznički službenik. Navršivši 21 godinu, u jesen 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka.^[17]

Broz je služio u zagrebačkim kasarnama u Ilici 232 i Rudolfovoj kasarni u 25. domobranskoj pješačkoj regimenti. Bio je dobar mačevalac, pa je u maju 1914. godine otišao u Budimpeštu na opće austrougarsko takmičenje u mačevanju, gdje je osvojio srebrnu medalju. Pokazao se uzornim vojnikom, pa su ga starješine uputile na podoficirski kurs. Postao je sa 21 godinom vodnik, jedan od najmlađih podoficira u vojsci, pa je mogao zapovjedati desetinom.^[18] Bio je također dobar gimnastičar, jahač i skijaš.^[19]

Izbijanjem Prvog svjetskog rata, njegova pukovnija je od augusta do decembra 1914. bila na srpskom frontu na Drini, ^[20] koju su dva puta prelazili i dva puta se povlačili.^[18] Nekoliko dana je bio zatvoren u zatvoru u Petrovaradinu, zbog optužbe za antiratno huškanje. U januaru 1915. regimenta u kojoj je služio, prebačena je na ruski front, gdje je imala velike gubitke. U borbama protiv Rusa u istočnoj Galiciji februara 1915. godine, kao komanant izvidnice, bio je predložen za odlikovanje, jer je izvršio prepad na poljsku stražu i zarobio jedanaest Rusa. Početkom aprila 1915. u ruskoj proljetnoj ofanzivi, trinaest njegovih vojnika je poginulo od granate ruske haubice, a on je bio lakše ranjen. Nekoliko dana kasnije divizija nazvana "Divlja divizija" sastavljena od čerkeskih konjanika, masakrirala je njegovu jedinicu, a on je u borbi s jednim napadačem ranjem kopljem u grudni koš. Tako je dospio u rusko zarobljeništvo,^[21] a proglašen je mrtvim ili nestalim (zarobljenim)^[22] u gubitcima carsko-kraljevske vojske izmedu 10. i 12. aprila 1915.^[23]

 

Zbog upale pluća i pjegavog tifusa, Broz se dugo oporavljao u zarobljeničkoj bolnici Manastira uspenja presvete Bogorodice u Svijažsku kod Kazanja, potom u logoru u blizini grada Alatira u Čuvašiji^[24] te je kasnije još nekoliko puta premještan u razne bolnice. Kao stariji podoficir, po međunarodnoj zarobljeničkoj konvenciji nije morao raditi, ali je ipak dobrovoljno prihvaćao poslove iz svoje struke. Najduže je radio u seoskom mlinu u Kalasovu kraj Ardatova u Mordoviji i u radionici željezničke stanice u Kunguru na Uralu, gdje je premješten u jesen 1916. sa grupom zarobljenika. Tu je radio kao prevodilac i kao nadglednik. U maju 1917. godine premješten je na željezničku stanicu u Ergač, kod Perma. Tokom zarobljeništva naučio je ruski jezik, a od gimnazijalki u Svijažsku i učiteljica u Ardatovu posuđivao je i čitao knjige Lava Tolstoja, Ivana Turgenjeva i Aleksandra Puškina, a istovremeno je naučio i svirati klavir. Zarobljenici su ga zbog obrazovanja izabirali za internog zapovjednika i zastupnika u pregovorima s upravom. Iz zatvora u Kunguru je oslobođen u proljeće 1917. godine kada su radnički odredi tokom Februarske revolucije provalili u zatvor i oslobodili zatvorenike. U ljeto iste godine pobjegao je iz Kungura, prema Petrogradu, sa ciljem da se preko Finske vrati u Hrvatsku. Uhapšen je prije granice kod Ulenburga, a kada je uvjerio policiju da je austrijski ratni zarobljenik pušten je, da bi se vratio u Petrovgrad, gdje je opet uhapšen i zatvoren u zatvor Petropavlovske tvrđave tri sedmice, da bi nakon toga ponovo bio protjeran u Sibir.^[25]

Oktobarska revolucija ga je zatekla u Omsku, gdje je dobrovoljno pristupio Internacionalnim odredima Crvene garde. Nekoliko mjeseci do proljeća 1918. godine stražari na obližnjim stanicama Transsibirske željeznice, radi kao strojar na parnoj vršilici u selu Mihajlovka. U Omsku je upoznao i svoju prvu suprugu Pelagiju Denisovnu Bjelousovu. Zbog te veze i slaboga zdravlja i nakon što su bjelogardejci uz pomoć Češke legije zauzeli Omsk i razbili Crvenu gardu, zadržava se tri mjeseca u Mihajlovki, sve dok jedinice prevođene Aleksandrom Kolčakom počinju obilaziti sela u potrazi za suradnicima Crvene garde; Broz se tada povlači u stepu, gdje ga prima polunomadsko kirgisko pleme sa lokalnim poglavarom Isaijom Džaksenbajevim. Za vrijeme boravka radio je kao strojar na motornom mlinu. Krajem 1919. godine kad je Crvena armija protjerala bjelogardejce iz Omska, Broz se vraća u Omsk i ponovo se prijavljuje u Internacionalni odred Crvene garde. Povezavši se sa grupom zarobljenika iz jugoslavenskih zemalja, početkom 1920. godine potpisuje pristupnicu jugoslavenskoj sekciji Ruske komunističke partije (boljševika). U Omsku se u ruskoj pravoslavnoj crkvi oženio četrnaestogodišnjom Pelagijom Bjelousovom, a pošto boljševici nisu priznavali crkveni brak, dvije godine kasnije se ponovo oženio kod matičara. Već je 1918. godine zatražio sovjetsko državljanstvo, ali zbog bjega u Kirgisku ta se pismena molba nije razmatrala. Mada su mnogi zarobljenici iz jugoslavenskih zemalja dobili sovjetsko državljanstvo i ostali u Sovjetskom Savezu, Broz se odlučuje 1920. godine, zajedno sa Pelagijom vratiti u Hrvatsku, ali mu je revolucionarni socijalizam sovjetskog tipa postao politički uzor.^[26]

Nakon što je obnovljen željeznički prevoz iz Omska prema Petrogradu, Broz sa ženom putuje i priprema se za povratak u Hrvatsku. U Petrogradu je ostao tri sedmice i saznao da je osnovana Kraljevina SHS. Sovjetske vlasti su ga imenovale za zapovjednika čete ratnih zarobljenika iz bivših austrijskih zemalja, koje su sada pripale Kraljevini SHS. U septembru 1920. godine vratio se preko Baltika, Njemačke i Austrije, ali su ga u Beču jugoslavenski predstavnici pokušali spriječiti da pređe granicu, jer su ga dvojica drugova iz čete optužili da je komunista. Veliki broj bivših ratnih zarobljenika, koji su bili označeni kao "inficirani boljševici" završio je u prijemnim logorima, koje je Broz izbjegao.^[27] Kad je stigao u Maribor, sa suprugom je bio zatvoren sedmicu dana.^[24] Početkom novembra 1920. godine zaposlio se u bravariji Filipa Bauma u Radićevoj ulici u Zagrebu. Tih se dana učlanjuje u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), koja je tada imala 65.000 članova. Uključuju ga u agitaciju za skupštinske izbore koji se održavaju 28. novembra. KPJ postaje treća partija po broju glasova sa osvojenih 12,4%, a u Zagrebu postaje najjača. Donošenjem Obznane 29. decembra 1920. godine, zabranjuje se svaka komunistička djelatnost, a zajedno sa više hiljada zagrebačkih radnika Broz učestvuje u generalnom štrajku 31. decembra 1920. Zbog internih slabosti KPJ se nije mogla oduprijeti represiji i hapšenjima, tako su mnoge partijske organizacije jednostavno nestale, a broj članova se 1924. godine smanjio na 688.^[28] Zbog niske nadnice kod Bauma od 3,5 dinara po satu te neuspjeha u generalnom štrajku i tadašnje političke atmosfere u Zagrebu, Broz odlučuje tražiti novi posao. Javlja se na novinski oglas početkom 1921. godine i zapošljava se u mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu kod Bjelovara.^[29]

U Velikom Trojstvu provodi četiri godine. Već nakon mjesec dana vlasnik mlina Polak mu je povećao plaću i dao mu da stanuje u sobi sa kuhinjom pored mlina. Popravljao je alat seljacima i dodatno zarađivao, a sa mjesečnom platom od 600 dinara (nakon dvije godine 900 dinara) i besplatnim stanovanjem, dodatkom od 30 kg brašna mjesečno i dva hvata drva godišnje, Broz je mogao živjeti nadprosječnim standardom u odnosu na radništvo i činovništvo u to vrijeme, kada je npr. plaća mladog učitelja u to vrijeme bila 900 dinara. Broz je mogao kupiti namještaj za stan, nabaviti vlastiti alat za bravarski i strojarski posao, odjeću za suprugu i sebe i nabaviti pedesetak knjiga, socijalne literature poput Maksima Gorkog, Jacka Londona, Augusta Bebela i Miroslava Krleže, Tolstoja i Balzaca. Polakov mlin imao je pet radnika, a Broz je uglavnom zaposlen popravkama i održavanjem mašina, tako da ima dovoljno vremena za razgovore sa seljacima, gdje je pričao o Oktobarskoj revoluciji, Lenjinu, Crvenoj gardi, te se uglavnom usmeno bavi političkom propagandom. U martu 1923. sa Stevom Šabićem godine saznaje da bi Đuro Šegović, bravarski majstor u Bjelovaru mogao imati veze sa Komunističkom partijom, jer je bio kandidiran na listi Nezavisne radničke partije na Izborima za narodne poslanike 1923. godine. Nakon opreznog provjeravanja, Šegović daje Brozu pola vreće partijskih letaka da ih podijeli seljacima. Već početkom 1924. Broz je izabran u Okružni komitet KPJ za Bjelovarsko-križevačku županiju, često odlazi u Zagreb radi uspostavljanja kontakata sa Oblasnim komitetima Hrvatske i Slavonije. Iz Zagreba ga posjećuje Antun Mavrak, rukovodilac i kasniji sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku, a Broz organizuje istupe komunističkih simpatizera na sastancina Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepana Radića. U martu 1925. godine drži svoj prvi govor na pogrebu partijskog aktiviste i sudionika Oktobarske revolucije Josipa Valente.

Nakon povratka iz Rusije, u zaseoku Kranjica kod Kupinca u kući Josipovog oca Franje, lugara - Josipu i Pelagiji, koju je zvao "Poljka", rodilo se prvo dijete, koje je umrlo nakon tri dana. Drugo dijete, kći Zlatica, rodilo se 24. decembra 1921. u Velikom Trojstvu i živjelo godinu i pol, a treće dijete, sin Hinko, rodilo se 24. novembra 1922. i umrlo od difterije. Četvrto dijete, sina Žarka dobili su 2. februara 1924. godine.

Nakon smrti vlasnika mlina Polaka, 1925. godine, mlin preuzima Polakov zet Oskar Rosenberg, koji se ne slaže sa političkim bavljenjem Broza, tako se da Brozovi sele u Kraljevicu. Antun Mavrak saznaje da Brodogradilište Kraljevica traži mašinbravara i Broz dobija posao u Kraljevici, a suprugu i sina Mavrak je kratko primio na stanovanje u Zagreb.^[30]

 

 

U početku je Broz bio sam u Kraljevici, kasnije mu se pridružila i Pelagija sa Žarkom. U brodogradilištu je dobro zarađivao, ali ga to nije odvratilo od političkog djelovanja. Osniva partijsku ćeliju u Kraljevici, te širi djelovanje na Bakar, Bakarac, Hreljin i Šmriku. Također je suprugu učlanio u KPJ te je i ona učestvovala u radu. Osnovao je sindikat u brodogradilištu i postao njegov predsjednik. Organizovanjem sportskih i kulturnih aktivnosti, pridobijao je radnike u sindikat. Bio je jedan od organizatora proslave 1. maja, a radnici su obustavili rad i izašli na ulice. Njegov dopis u beogradskom "Organizovanom radniku" pod nazivom "Proslava 1. maja u Kraljevici" je prvi Brozov objavljeni novinski članak. U ljeto 1926. godine je uprava brodogradilišta kasnila sa isplatama plaća, pa je Broz organizovao štrajk. U pregovorima, Broz je postigao dogovor sa upravom da se svih 150 radnika vrati na posao, ali je uprava kasnije izigrala dogovor i otpustila Broza i druge organizatore štrajka. Nakon 13 mjeseci provedenih u Kraljevici, u oktobru 1926. Broz odlazi u Zagreb i stanuje u Podgorskoj ulici na Trešnjevci. Kako nije mogao naći posao, preselio se na Palilulu te je u Beogradu pronalazio neke kraće poslove. Zatim odlazi u Smederevsku Palanku i zapošljava se u tvornici za popravak vagona "Jasenica AD", gdje ponovo organizira sindikat i učvršćuje partijsku ćeliju. Nakon objavljivanja Brozovog teksta u "Organizovanom radniku" 17. marta 1927, mada pod pseudonimom, u kome uslove u Jasenici opisuje kao robijašnicu, uprava mu daje otkaz i on se vraća u Zagreb i zapošljava u bravariji Dragutina Hamela. U proljeće 1927. godine izabran je za sekretara Oblasnog odbora Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije. Ta služba je bila dobro plaćena, oko 2000 dinara, čime je mogao poslati novac Pelagiji da plati zaostale stanarine u Kraljevici te unajmiti jednosobni stan na Trešnjevci u Petrovoj ulici 62. Obilazi preduzeća, zastupa radnike, piše proglase radnicima, proteste poslodavcima, ali se ne odvaja od propagiranja komunističkih političkih ciljeva. Dana 14. jula, zagrebačka policija hapsi Broza, ortopeda Miroslava Delića i još petoricu radnika iz Bakra, pod optužbom da su širili komunizam, te ih sprovode u Bakar na saslušanje. Bili su zatvoreni šest sedmica u Ogulinu, a sudija je bio Stjepan Bakarić, otac kasnijeg hrvatskog komuniste i političara Vladimira Bakarića. Pušteni su nakon toga na uvjetnu slobodu. U oktobru je, sa još četvoricom u Ogulinu, osuđen u procesu na sedam mjeseci zatvora zbog komunističke propagande, a Banski sud u Zagrebu mu je kaznu smanjio na pet mjeseci koju je trebao služiti do kraja 1928. godine.^[31] Ponovo je uhapšen 1. maja 1928. i osuđen zbog drugog kaznenog djela na četrnaest dana zatvora - nereda koje su komunisti organizovali u kinu "Apolo" protiv skupštine gradske Socijalističke partije.^[32][33] Zbog hapšenja Blagoja Parovića, Broz privremeno preuzima i poslove Sindikata kožarskih radnika Jugoslavije. Organizator je velikih radničkih demonstracija u Zagrebu 21. juna 1928. godine, nakon atentata na Stjepana Radića u kojima demonstrira oko 30.000 građana Zagreba.^[33] U proljeće 1927. godine postaje član Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, u ljeto postaje organizacioni sekretar tog komiteta, a u februaru 1928. godine postaje zamjenik organizacionog sekretara Biroa CK KPJ, ako taj bude uhapšen, a 2. augusta imenovan je za sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Na Osmoj konferenciji KPJ za grad Zagreb, održanoj u noći 25–26. februara na Pantovčaku, Broz je održao referat te podržao lijevu frakciju KPJ koja je u to vrijeme bila podijeljena zbog sukoba na desnu frakciju, predvođenu Simom Markovićem i lijevu sa Đurom Cvijićem. Većina prisutnih je glasala sa Brozov referat, pa se ta konfencija smatra Brozovom pobjedom u frakcijskim borbama sa "grupom centra", antifrakcijske koncepcije Broza. Odluke ove konferencije inicirale su Komiternu na Otvoreno pismo članovima KPJ.^[31]

 

U represijama koje je zavela žandarmerija i policija, nakon demonstracija 21. juna zabranjeni su Nezavisni sindikati, pod optužbom da su organiziralil razbijačke demonstracije. Zabranjeno je izlaženje "Organizovanog radnika" i "Borbe", uhapšeno je više od 100 sindikalnih aktivista. Broz je uspio izbjeći hapšenje, a Pelagija je uhapšena i nakon nekoliko dana puštena iz zatvora. Policija hapsi Broza 27. juna, ali prilikom pretresa u prostorijama Nezavisnih sindikata, provlači se kroz prozor i bježi preko krova. Stalno mijenja mjesto boravka, sve do 4. augusta kad se nakon sastanaka lokalne partijske ćelije vratio u stan u Vinogradskoj 46, gdje je pao u zasjedu i bio uhapšen. Policija je kod Broza našla nabijeni revolver, blok sa šifriranim bilješkama i nekoliko primjeraka radničkih novina. U pretresu stana pronađeno je još materijala, još jedan revolver sa municijom, četiri ručne bombe i municija za vojničke puške. Stan je vjerovatno prijavila kao sumnjiv, vlasnica kuće Dragica Vaclavek, a dan ranije uhapšeni su Andrija Božičković, Franjo Novoselić, Eva i Ignac Koprivnjak.^[33]

Suđenju Brozu, nazvano Bombaški proces, pripremano je od augusta do novembra, a počelo je 6. novembra i trajalo je četiri dana. Broz je odbranom na procesu impresionirao publiku i novinare riječima kojima je počeo svoj iskaz: "Priznajem da sam član ilegalne KPJ, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam te prikazivao kakva se nepravda čini proleterijatu od buržoazije... ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije...". Novina u njegovoj izjavi je bila da je otvoreno priznao da je komunista, što su u drugim procesima optuženici redovito poricali. Time je praktički preuzeo na sebe svu odgovornost. Svih šestoro optuženih branio je advokat Ivo Politeo, kog su angažirali i platili aktivisti Crvene pomoći. Nakon četverodnevne rasprave presude su izrečene 14. novembra 1928. Troje optuženih oslobođeno je krivice, dvojica su prošla s manjim kaznama, a Broz je dobio pet godina robije.^[21] Njegove izjave na sudu prenijele su mnoge novine, vijesti su primijetili i u Moskvi, mada je bilo i negativnih kritika poput izjave Augusta Cesareca, tada vodećeg ljevičarskog intelektualca, koji je napisao u ilegalnom listu, glasilu CK KPJ Proleter: "...Dođe li taj mladi bolesno ambiciozni komunist na čelo KPJ, to će biti tragedija za Partiju..."^[34]

Odmah nakon hapšenja Broza uhapšena je i Pelagija, saslušana 7. augusta, ali policija od nje nije ništa saznala. Žarko je za to vrijeme bio kod strica Slavka na Trešnjevci. Nakon izlaska iz zatvora, Pelagija se priprema za odlazak tražeći vizu za Sovjetski Savez u čemu joj pomaže Brozova rodbina, drugovi iz partijske organizacije, kao i Miroslav Krleža. Nakon što je dobila rješenje o petogodišnjem izgonu iz Zagreba u Hrvatsko zagorje, donosi konačnu odluku da se odseli u SSSR.^[33]

 

Poslije presude, Broz je boravio neko vrijeme u zagrebačkom zatvoru, gdje je Đuro Đaković uz pomoć žandara Petra Brčića pokušao da organizuje bijeg. Do bijega nije došlo, jer je premješten u kaznionicu u Lepoglavi, gdje je prva tri mjeseca proveo u samici sa oskudnom prehranom. Nakon tri mjeseca uslovi su poboljšani, bio je u skupnim sobama, prvih pola godine sa kriminalcima, ali preostale četiri sa osuđenim komunistima. Po zatvorskim propisima bio je obavezan raditi osam sati, pa je radio u zatvorskoj električnoj centrali. Slobodno se kretao po zatvoru, a čak je povremeno mogao izaći u Lepoglavu, gdje je jednom sreo i Pavla Gregorića, kog je upoznao još u Kraljevici. U februaru 1930. godine upoznao je zatvorenike premještene iz Sremske Mitrovice između ostalih i Mošu Pijadu. Pijade ga je u zatvoru podučavao ruskoj i njemačkoj gramatici, a uz njegovu pomoć je počeo učiti engleski jezik. Do ljeta 1930. u Lepoglavi je bilo sedam komunističkih zatočenika, a tada je iz Sremske Mitrovice prebačeno 40 novih, pa su Pijade i Broz organizovali partijsku organizaciju, a u vođstvo su pored njih dvojice izabrani još i Milorad Petrović, kog će kasnije zamijeniti Andrija Hebrang. Zatvorenici su imali pravo korištenja biblioteke, a i pravo na dobijanje knjiga od rodbine, tako da je većina slobodnog vremena korištena za učenje i predavanja, pa su takva predavanja u žargonu dobila ime "komunistički univerziteti". Kada je u martu 1931. godine uhapšen odbjegli zatvorenik iz Lepoglave, koji je na saslušanju pričao o Brozovim izlascima iz kaznione, 7. maja 1931. je prebačen u zatvor u Mariboru. U Mariboru je ponovo morao proći tri mjeseca samice, a Rodoljub Čolaković i Rade Vujović, su preko jednog dugogodišnjeg robijaša uspostavili vezu sa Brozom, tako da su uskoro novopridošli smješteni u osmokrevetnu ćeliju sa drugim komunistima. Ponovo su organizirali razmjene znanja u kojima je učestvovao i Salamon Levi. Uskoro su Broza u Mariboru izabrali za partijskog sekretara sve do kraja robije. U zatvoru legalno dobijaju engleski "Economist", a ilegalno uspijevaju prokrijumčariti i Engelsov "Anti-Dühring", Marxovu "Bijedu filozofije", Lenjinovu "Državu i revoluciju" i tekstove Rose Luxemburg. Hrana u Mariboru je bila prilično slaba, pa su zarobljenici smjeli dobijati pakete, ali samo od rodbine. Brozu su slali pakete Stevo Šabić, koji se predstavio kao rođak, brat Martin, šogorica Katica Broz i organizacija Crvena pomoć, kao i poznanica iz Zagreba Katica Kličko. Potkad bi sa istih adresa dobijao i novčanu pomoć od 40-200 dinara. Pisma je dobijao i od Pelagije i Žarka iz Sovjetskog Saveza.^[35] Iz mariborske kaznione Broz je otpušten 14. novembra 1933, a odmah je stražarski sproveden u Ogulin na odsluženje kazne iz Ogulinskog procesa. Nakon 3 mjeseca i 24 dana, pušten je na slobodu 12. marta 1934. godine. Na izlasku ga je dočekala Katica Kličko-Postl, koja ga je obavijestila da se treba sastati sa Srđanom Pricom (Bistri) i Alfredom Bergmanom (Lenz) na sigurnom mjestu u Zagrebu, delegatima CK KPJ; koji su mu saopštili da je predviđen za odlazak u inostranstvo, najprije na rad u Centralnom komitetu u Beč, a najvjerojatnije i na studij na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ) u Moskvi, a možda i za neki posao u Kominterni.^[36]

Nakon izlaska iz zatvora, određen mu je prisilni boravak u Kumrovcu, gdje stanuje kod porodice umrlog brata Dragutina-Karla. Nakon deset dana, kako boravak u Kumrovcu nije bio strogo kontrolisan, odlazi u Zagreb, Veliko Trojstvo i Bjelovar. Uspostavlja kontakte sa Franom Vinterom i Ivšom Lebovićem, istaknutim političarima Hrvatske seljačke stranke (HSS) lijeve orijentacije, s kojima razgovara o mogućnosti suradnje KPJ i lijevog krila HSS. Stanje u KPJ je nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, bilo prilično loše. Od 3000 članova iz 1928, početkom 1932. godine ostalo je živo ili na slobodi oko 300-500 članova. Broj se te godine polako povećavao, tako da već krajem 1935. godine Partija broji oko 3500 članova. U Zagrebu se sastaje sa književnikom Stevom Galogažom, smješta se u Samoboru kod svoje mlađe sestre Tereze. Broz pušta brčiće, kosu boji crvenilom i nosi velike naočale, iza kojih ga je teško prepoznati, te se tako skriva od policije. Oko tri i pol mjeseca čeka na upute za putovanje u Beč.^[36] Broz je prešao u Austriju ilegalno kod Tržića, prerušen u planinara s legitimacijom Hrvatskog planinarskog društva. U prvom selu nakon austrijske granice, Broza su presrela tri mladića sa puškama i kukastim križevima oko ruke. Upravo 25. jula 1934. austrijski nacisti su pokušali izvesti Julski puč u komu je ubijen austrijski kancelar Engelbert Dollfuß. Broz je objasnio da je zalutali jugoslavenski planinar, te je uvjerljivo na njemačkom jeziku to i objasnio, a mladići su mu onda pokazali put za nazad. Umjesto u Jugoslaviju, otišao je prema Klagenfurtu.^[37]

Iz Klagenfurta je vozom došao do Beča, kod Nane Šilović studentice baleta iz Zagreba.^[37] Partijski drugovi su ga 1. augusta 1934, primili pomalo neljubazno, zbog izjave da ni jedan komunista u Jugoslaviji nema povjerenje u CK KPJ, između ostalih dočekao i Josip Čižinski, poznatiji pod pseudonimom Milan Gorkić, generalni sekretar KPJ. Tu je 11. jula 1934. godine^[36] primljen u Politbiro, da bi na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji KPJ održanoj 24–25. decembra 1934. bio primljen u Centralni komitet. Za članstvo ga je predločio zagrebački komunist Ivan Krajačić - Stevo. Gorkić je još kao devetnaestogodišnjak 1922. godine otišao u Moskvu, gdje je radio u Kominterni, a postao je sekretar Partije 1932. godine kada je Partija brojala jedva 3000 članova, od kojih su većina bili zatvoreni ili u izgnanstvu. Sve je to Partiju pretvorilo u "zmijsko gnijezdo" gdje su svi sumnjičili sve i međusobno se optuživali kod Komiterne. Broz je 2. augusta 1934. godine napisao izvještaj za Centralni komitet u kome je naglasio da je nužno prebroditi apstraktno politiziranje i ojačati kontakte sa radničkim masama. Izvještaj je prvi put potpisao pseudonimom Tito.^[21] Do odlaska na robiju, Broz je upotrebljavao pseudonime Georgijević i Zagorac, a u zapisnicima šest sjednica CK između 10–23. augusta 1934. u rubrici prisutni, upisano je Tito, ime koje je izabrano zbog asocijacija na zagorsko porijeklo Broza.^[36] Tako je Broz, pored Gorkića, Vladimira Ćopića, Blagoja Parovića, Ivana Gržetića, Karla Hudomala i Adolfa Muka, postao sedmim članom Centralnog komiteta.^[21] Rad Partije u Austriji je po direktivi Kominterne pomagala Komunistička partija Austrije, koje je osiguravala smještaj i održavanje veza. Plate su dobijali od Kominterne i iznosile su oko 460 šilinga, što je po tadašnjem kursu bilo oko 4.000 dinara, bilo približno plati starijeg srednjoškolskog profesora u Beču. Kominterna je posebno plaćala putne troškove, financirala izdavačku djelatnost, ali je viši položaj u hijerarhiji donosio i višu platu, pa je to postao poticaj za karijeristička rivalstva u Partiji.^[36]

Gorkić ga je poslao u Dravsku banovinu, kako bi zajedno sa slovenskim drugovima organizovao pokrajinsku konferenciju KPJ za Sloveniju u Goričane 16–17. septembra^[36] u ljetnoj rezideniciji biskupa Gregorija Rožmana, čiji je polubrat bio komunistički simpatizer. Tu je upoznao Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča, Franca Leskoška, Mihu Marinka, Ivana Mačeka, Toneta Tomšiča i Borisa Kraighera; poznanstva koja će mu biti oslonac u kriznim godinama 1937/38.^[36]

U Ljubljani je organizovao i Četvrtu zemaljsku konferenciju KPJ-u. Tada je prihvaćena i odluka da se formiraju KP Slovenije i KP Hrvatske unutar KP Jugoslavije. Tito se u septembru vratio u Beč, ali ga je Gorkić ponovo poslao u Zagreb. Ta zaduženja su pomutila odnos izmedu Gorkića i Tita, jer je Tito posumnjao da ga namjerno izlaže opasnosti, šaljući ga na ilegalne zadatke. Krajem 1934. godine poslao je u ime Politbiroa, koji tada bio u Brnu, svim pokrajinskim komitetima KPJ i Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) uputstva za oružani ustanak u državi. Nakon atentata na kralja Aleksandra I u Marseillu, Tito se nije ustručavao da u ime KPJ predloži, da se naoružane grupe povežu i sa najšovinističkijim organizacijama u uvjerenju da se tako može srušiti monarhistički režim. Sredinom februara 1935. ipak je dobio dopuštenje da ide u Moskvu, te je odustao od organiziranja revolucije u državi.^[38]

Tito je tri puta boravio u Moskvi: Prvi put od 21. februara 1935. do 16. oktobra 1936, drugi put od 24. augusta 1938. do 24. januara 1939 i treći put od 2. septembra do 26. novembra 1939. godine. Prvi boravak je bilo upoznavanje sa štabom svjetske revolucije i njegovim funkcionisanjem. Tito je isprva poslat za rad u Profinterni (Internacionalni savez sindikata), ali zbog staljinovih čistki, oslobodilo se mjesto političkog referenta za Jugoslaviju, jer je Radomir Vujović, zbog hapšenja njegovog brata Vojislava, premješten na manje važne poslove u Kominterni. Smješten je u hotelu Lux, u kojem će stanovati uvijek za vrijeme boravka u Moskvi, pod imenom Friedrich Walter, ime koje će mu ostati za čitavo vrijeme rada u Kominterni. Hotel Lux je bio predviđen za smještaj svih svjetskih komunističkih funkcionera i u njemu su stanovali i Georgi Dimitrov, Palmiro Togialtti, Klemen Gottwald, Walter Ulbricht, Bela Kun, Ho Ši Min i Ču En-laj. Bio je prilično nepovjerljiv prema partijskim drugovima, te se sasvim posvetio svom radu, pohađao kurseve tehnike rukovođenja i konspiracije, kao i vojni kurs na Vojnoj akademiji Frunze u Rjazanju.^[39]

U to vrijeme ubijen je bliski suradnik Staljina Sergej Kirov, za kog se smatralo da je njegov nasljednik, a nekoliko dana nakon ubistva započela je hajka na komuniste i ostale političare u Sovjetskom Savezu. Nakon dva mjeseca čekanja, Tito je 11. maja postavljen za političkog referenta Jugoslavije u Sekretarijatu Kominterne za balkanske zemlje (Jugoslavija, Grčka, Bugarska i Albanija). Na čelu Sekretarijata bio je poljski komunista Henryk Walecki. Tito se tada bavio referiranjem Kominterni o partijskoj štampi u Jugoslaviji, o petomajskim parlamentarnim izborima 1935. o kadrovskoj problematici KPJ. Osim toga držao je i predavanja u Međunarodnoj lenjinskoj školi i na jugoslavenskom odjelu Komunističkog univerziteta nacionalnih manjina Zapada, o radu sindikata i historiji KPJ, te sa oko 20 rubalja, dodatno zarađivao.

Sudjeluje u pripremnim radovima za VII kongres Kominterne, gdje je bio i delegat^[40] pod imenom Rudi i Tito.^[41] Osim Tita na Kongresu su učestvovali:Vladimir Ćopić, Milan Gorkić, Ivan Marić, Drago Petrović, Milan Radovanović i Blagoje Parović sa odlučujućim glasom, te Prežihov Voranc koji je kao i Tito imao savjetodavni glas. Na Kongresu je preispitana politika Kominterne, te je upozoreno da je glavna opasnost radničkom pokretu fašizam, a ne socijaldemokracija.^[42]

Za jugoslavenske komuniste je takođe bio zadatak da preispitaju političko situaciju u zemlji, te se čak smatralo da će izborom Milana Stojadinovića za premijera u Vladu Kraljevine Jugoslavije, popustiti policijski teror protiv komunista, te da bi trebalo tražiti političke partnere u zemlji.^[41] Istovremeno dolazi do lakših razmimoilaženja izmedu Gorkića i Tita, prvenstveno zbog podrške koju Titu daje Kominterna i većina jugoslavenskih komunista u Moskvi. Na sastanku rukovodećeg aktiva KPJ u Moskvi 21. augusta 1935. prihvaćeni su zahjevi Tita i Ćopića da se vrate u zemlju. Obojica bi trebala biti vraćena u Zagreb, gdje je osnovan Zemaljski biro CK KPJ (Zembilj) čiji je sekretar bio Đorđe Mitrović, a članovi Srđan Prica, Drago Marušić, Boris Kidrič i sekretar SKOJ-a Franjo Kralj. Zbog hapšenja Mitrovića i Kralja na Šalati u Zagrebu 14. novembra 1935, kada su otkriveni najpovjerljiviji partijski materijali, njihov povratak je odgođen. U tim hapšenjima uhapšeno je oko 950 članova KPJ.^[42]

U augustu 1935. godine došlo je rasprave o stanju u KPJ. Povod je bio Aprilski plenum CK KPJ, koji je održan 9. aprila 1936. godine u Beču, bez uobičajenih konzultacija s Kominternom, ali i bez njezinih izaslanika, ni Tita. Ćopić i Stjepan Cvijić oštro su napali Gorkića, tako da u ljeto 1936. godine Izvršni komitet Kominterne saziva raspravu o stanju u KPJ. Prisustvovali su svi članovi i kandidati CK KPJ iz Moskve, a iz Beča je dosao i Milan Gorkić. Rezultat četiriju sastanaka, kojima su rukovodili Wilhelm Pieck i Palmiro Togliatti bio je da se raspušta CK KPJ i sve odluke donesene na Aprilskom plenumu su poništene.^[43]

Prvi zadatak, nakon dolaska u Moskvu, Brozu je bio da napiše svoju biografiju, koju je morao nekoliko puta pisati, zbog provjera u Kominterni, kao i dati svoje mišljenje, karakteristike o drugim članovima CK KPJ. Mišljenja je napisao prilično oprezno, posebno o Ćopiću, za kog je smatrao i kasnije izjavio, da je "baba koja mete", a Ćopić ga je za nagradu predložio na oporavak u sanatoriju.^[41] Kadrovska služba Kominterne pomno je iščitavala ovakva mišljenja, koja je Tito napisao 4. marta 1935. Po tvrdnjama nekih autora, radilo se o podlom "cinkarenju" bliskih suradnika, kao i dokazima da je Tito od tada postao agent NKVD-a. Međutim, sadržina ovih karakteristika šestorice članova CK, je prilično pozitivna ili neutralna, iako po Kominterskim mjerilima svakom članu, osim Ćopiću, pripisano je nekoliko zamjerki riječima kao o Gorkiću: "...ali ima i jednu manu - sve drži u svojim rukama" ili o Kamilu Horvatinu "...Kod njega ima još kojekakvih intelektualističkih ostataka...njegovo ophođenje sa radnicima nije bilo baš dobro", ali nakon čega slijedi zaključak "...da je napravio veliki korak naprijed u svom ophođenju sa ljudima, mada i dalje kod njega ima nekih ostataka ophođenja sa visine..." Kadrovska služba Komintsne imala je stalnu suradnju s NKVD-om, tako da bi u sumnjivim slučajevima procjenu podobnosti vršio ili NKVD, ili bi odluke ukoliko bi se radilo o visokim funkcionerima, donosila Kominterna.^[43]

Nakon sedam godina Tito je željno očekivao susret sa Pelagijom i sinom Žarkom, ali ubrzo je postao razočaran jer Pelagija nije znala gdje je Žarko. Pelagija je nakon nekoliko godina provedenih u Kazahstanu, kao nastavnica, od 1934. godine bila smještena u Šilovu u Rjazanjskoj oblasti, oko 200 km jugoistočno od Moskve. Sina Žarka je već 1929. godine smjestila u dom za djecu inozemnih Kominterninih funkcionera i za nezbrinutu djecu komunističkih aktivista, koji su robijali u svojim zemljama. Narednih šest godina Žarko je proveo u takvim domovima, a po dolasku u Moskvu, Tito je bez poteškoća pronašao Žarka u jednom popravnom domu u Lenjingradu i doveo ga k sebi u Luxor. U ljeto 1935. Pelagija je službeno premještena u Moskvu, te su kratko živjeli zajedno, da bi se nakon dva mjeseca vratila u Šilovo, što je praktički bio njihov konačni razlaz. Rastavu braka sporazumno su registrirali 19. aprila 1936. godine, a po tvrdnjama Tita, glavni uzrok razvoda je bila Pelagijina nebriga prema Žarku.

U oktobru 1935. godine Tito se zbližio sa Lucijom Bauer, 23-godišnjom njemačkom komunistkinjom pravim imenom Johanna König. Godinu dana je živjela sa Titom u hotelskoj sobi 275 Luxora, a ona je za to vrijeme stvorila prilično dobar odnos sa Žarkom. Četiri dana prije odlaska iz Moskve na ilegalni rad u Jugoslaviju, 13. oktobra 1936. godine Tito je oženio Luciju. Titu je u Kominterni obećano da će Lucija, a po mogućnosti i sin, doći za njim, čim se Tito malo organizira u ilegali. Sačuvana su četiri njegova pisma Luciji, u martu i aprilu 1937. godine. Pisma su pisana na njemačkom jeziku, poprilično rječito, ali sa znatnim gramatičkim i ortografskim greškama. Lucija je 21. septembra 1937. godine uhapšena u Moskvi, a Tito je to vjerovatno saznao prije drugog dolaska u Moskvu. Nakon dolaska 25. augusta 1938. saslušavan je i morao je napisati Izvještaj, napisan na ruskom jeziku, koji počinje rečenicom: "Po pitanju moje bivše žene Lusi, koja je, kako se pokazalo, neprijatelj i koji su organi NKVD uhapsili u jesen 1937. godine, dužan sam da kažem slijedeće:..." U Izvještaju Tito ne tereti Luciju, ali koristi terminologiju NKVD-a, pa se može smatrati da je to bio sastavni dio cijene, koju je platio da bi sačuvao partijsku karijeru, a u tadašnjim uvjetima to je značilo i život. O tome da je Lucija kao zatočenica teretila Tita ne postoje vjerodostojni dokazi. Mada ju je Tito u Izvještaju nazvao bivšom ženom, nikada se službeno nisu razveli. Lucija je preživjela Gulag i živjela je u Moskvi do 1990. godine.^[44]

Od 18. oktobra do sredine decembra 1936. godine Tito se zadržao u Beču. Preko Adolfa Muka, saopštio je Vladimiru Ćopiću i Stjepanu Cvijiću o odluci Kominterne da više nisu članovi CK KPJ. Zbog rastućeg nacističkog pritiska u Beču, uslovi za rad su se pogoršali, većina partijskih kolega je bila u bečkim zatvorima, a Tito je po uputama Gorkića i Kominterne počeo pripreme za prebacivanje Centralnog komiteta u Pariz o čemu 23. oktobra i 5. novembra dostavlja opširne izvještaje Ivanu Gržetiću, predstavniku KPJ pri Izvršnom komitetu Kominterne. Izbijanjem oružanog sukoba, koji će kasnije prerasti u Španski građanski rat, izmedu legalne vlade i različitih lijevih grupacija, te desničarskih nacionalističkih pobunjenika Franca u Španiji na drugoj strani, Tito 23. oktobra pod naslovom "Svima" šalje proglas svim pokrajinskim komitetima KPJ o organiziranju pomoći napadnutoj Republici Španiji, objavljuje članke u "Proleteru", pod naslovima "Komunisti i katolici", gdje kritikuje jedan dio katoličke štampe naklonjen španskim fašistima Francisca Franca; članak "Španjolska i Hrvatska", gdje spominje zajedništvo u borbi protiv Francova fašizma, primjenjujući ih na situaciju izmedu KPJ i hrvatskog seljačkog pokreta. Iz tog vremena je najvažniji Titov tekst "Pismo za Srbiju" koje je iz Beča 2. novembra 1936. uputio Veselinu Masleši, glavnoj osobi za veze CK KPJ sa organizacijama KPJ u Beogradu i Srbiji, gdje ukazuje na opasnost od fašizma i mogućem ratu, kao i o međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji i sažeto formulira političku orijentaciju KPJ, zasnovanu na samoopredjeljenju naroda na otcjepljenje, ali zbog opasnosti od italijanskog, austrijskog i mađarskog fašizma, jugoslavenski ljevičari su protiv rasparčavanja zemlje, koje bi dovelo do neizbježnog građanskog rata. Riječima "...Ljevičari su za slobodnu zajednicu svih naroda Jugoslavije u sadašnjim granicama, uređenu na federativnoj osnovi, a protiv svakog ugnjetavanja i hegemonije bilo kojeg naroda po drugome... Osnovni princip treba da bude: nema demokracije bez nacionalne slobode i nema nacionalne slobode bez demokracije..." Tito je problematiku samoopredjenje odredio: "...Pravo samoopredjeljenja tako dugo dok nije primjenjeno socijalistički, tj. lenjinistički uslovno, ostaje apstraktnom političkom frazom..."^[45][d]

Početkom decembra Gorkić je iz Moskve stigao u Beč i na sastanku Centralnog komiteta 8. decembra izvještava o potvrđenoj odluci Komiterne o novom sastavu Politbiroa CK KPJ: Milan Gorkić je postao generalni sekretar, a članovi su Broz, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović i Franc Leskošek; Sredinom decembra Tito kreće na osmomjesečni ilegalni rad u Jugoslaviju. U dva prekida je napuštao zemlju, jednom zbog sastanka sa Gorkićem u Prag, a dva puta zbog putovanja u Pariz. Iako su za njim u to vrijeme izdate dvije policijske potjernice, Tito je boravio u Zagrebu, Ljubljani, Splitu i Beogradu, nosio je legitimacije s raznim imenima i inžinjerskim titulama, a odijevao se poput dobrostojećeg građanina, te je taj stil kamuflaže bio uspješan. Sastanke je održavao i veze u stanovima intelektualne ljevice i simpatizera; kod Pavla Markovca i Terke Richtmann u Zagrebu, kod Ane Ziherl u Ljubljani, kod Vladimira Dedijera i Nikole Petrovića u Beogradu, a sastajao se i sa Ognjenom Pricom. Glavni Titovi zadaci u zemlji bili su: konsolidiranje partijske organizacije, povezivanje glavnih partijskih centrara u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, suzbijanje pojave trockizma u javnom životu, organiziranje podrške Španskoj Republici, uključivo sa slanjem dobrovoljaca, upućivanje komunista da svoj rad šire ne samo u ilegalnim partijskim ćelijama, nego i na legalnu javnu djelatnost djelovanjem u Narodnoj fronti i Jedinstvenoj radničkoj partiji, osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske u okvirima KPJ, dosljedno koncepciji jugoslavenske države s federativnim uređenjem. Uz neposredno Kardeljevo rukovođenje 17. aprila 1938. godine u Čebinama kod Trbovlja održan je osnivački kongres KP Slovenije, gdje je istaknut federalistički koncept Jugoslavije, te je pronađen kompromis o nacionalnom pitanju, koje se nije shvaćalo samo kao kulturno ili jezikoslovno, ali se smatralo da će se moći riješiti tek kada Slovenci ostvare svoju državu s pravom na opredjeljenje, što se odnosi na njihovo sudjelovanje u državnoj zajednici Jugoslavije. Na čelo je izabran Franc Leskošek, a KP Slovenije je u to vrijeme brojala oko 200–300 članova. Ubrzo uz pomoć Josipa Kraša, Pavla Gregorića, Đure Špoljarića, Drage Petrović obnavlja partijsku organizaciju u Hrvatskoj, a u Srbiji sa Milovanom Đilasom, Vojom Srzentić, radi na obnovi. Đilas mu preporučuje svog prijatelja sa robije Aleksandra Rankovića i Ivu Lolu Ribara, sina poznatog advokata Ivana Ribara. Sa Ivom Ribarom Tito je formirao u Beogradu Centralnu omladinsku komisiju, koja je brzo prerasla u Centralni komitet SKOJ-a gdje je Ivo postao sekretar,^[46] tako da je SKOJ od 3.000 članova ljeta 1937, narastao do septembra 1940. na 17.800 članova.^[47] Osnivanje KP Hrvatske bilo je 1-2. augusta iste godine u Anindolu kod Samobora, a prisustvovalo je šesnaest delegata,^[48] koja dobija ime Komunistička stranka Hrvatske, ime koje će koristiti sve do 1940. godine.^[49] Ideja osnivanja KP Makedonije, nije sprovedena, a zbog nacionalnih razmimoilaženja o osnivanju KP Srbije nije razmišljano.^[48]

Tito je stigao u Pariz 17. augusta 1937. U Parizu su već bili Rodoljub Čolaković i Sreten Žujović, koji su ga izvjestili o odlasku Milana Gorkića u Moskvi i o tome da nakon mjesec dana boravka, od njega nema nikakvih vijesti, kao ni od Ivana Gržetića - Flajšera, koji je bio predstavnik KPJ u Kominterni. Zbog toga je Tito i pozvan u Pariz da preuzme vođenje poslova CK KPJ do razrješenja novonastale situacije. Tito je preuzeo veze sa zemljom i Kominternom, financije, zastupanje KPJ i opće poslove Centralnog komiteta, Žujović - sve što je vezano sa dobrovoljcima i Španijom, a Čolaković - uredivanje i distribuciju "Proletera", a po potrebi obilazak partijskih organizacija u Jugoslaviji ili medu dobrovoljcima u Španiji. Od kraja augusta do polovine oktobra, Tito pokušava dobiti informacije o Gorkiću, kontaktira Wilhelma Picka, ali tek u oktobru dobijaju informaciju da je Gorkić 19. augusta uhapšen i osuđen na smrt, te da će biti streljan 1. novembra 1937. Zbog obustavljanja financijske pomoći od Komiterne, razmišlja se o prebacivanju CK ponovo u Jugoslaviju. Dva bivša člana Centralnog komiteta, Ivan Marić i Labud Kosovac, nastoje formirati paralelni centar KPJ, a kako su po osobnim vezama uživali sklonost nekih funkcionera u Kominterni, ali nisu imali podršku partijskih organizacija u zemlji, pokušavaju uspostaviti vezu s Petkom Miletić, sekretarom Kažnjeničkog komiteta u Sremskoj Mitrovici. Time bi Miletić postao konkurent Titu, u borbi za položaj generalnog sekretara KPJ. Zbog premlaćivanja jednog robijaša, koji se suprostavljao koncepciji Miletića, podršku je izgubio kod Moše Pijade, Andrije Hebranga, Josipa Kraša i Đure Pucara. Tito pismima pokušava da razriješi problem sa Miletićem, koji 1937. godine najavljuje da je on jedini pravi kandidat. Zbog izvještaja Ive Lole Ribara o "frakcionaškoj djelatnosti Miletića", Tito 9. decembra 1937. godine smjenjuje Petka Miletića i za sekretara u Sremskoj Mitrovici postavlja Mošu Pijadu.^[50] 23. marta 1938. godine piše pismo Georgi Dimitrovu, gdje mu ukazuje na situaciju i na vlastitu inicijativu o povratku u zemlju. Krajem marta 1938. vraća se u Zagreb.^[51]

 

Od početka Španskog građanskog rata jeseni 1936. do jeseni 1938. u Španiju je stiglo oko 30.000 dobrovoljaca iz 54 zemlje, od kojih su 1800-2000 bili iz Jugoslavije. Iz Jugoslavije su dobrovoljci kretali raznim putevima, a kako se u Parizu 1937. održavala Svjetska izložba, mnogi su došli u Pariz i pod izgovorom, mogli dobiti vize kao posjetioci. U Parizu su se javljali u knjižaru "Horizont", odakle ih je KPJ uz pomoć KP Francuske slala u Španiju. Za manje grupe i pojednice, koji nisu mogli doći ovom vezom, Tito je preko Pavla Gregorića, organizirao ilegalni put preko Ljubljane, Klagenfurta i Basela do Pariza. Ovaj put se pokazao uspješnijim jer nijedan dobrovoljac nije pao u ruke policiji. Na sastanku u Pragu 1936. godine Gorkić je Tita upoznao sa planom slanja 500 dobrovoljaca brodom preko jadranske obale, koji su trebali biti prevezeni u Barcelonu ili Valenciju. Gorkić je za rukovođenje odredio Adolfa Muka i Antuna Franovića, člana Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. Titu se planirana operacija činila previše nekonspirativnom i riskantnom. Određena su tri mjesta na kojima je u noćima od 27. februara do 3. marta trebalo izvršiti ukrcavanja: u jednom zalivu kraj Šibenika, na pučini izmedu Brača i Hvara i na pučini ispred Budve. Za 700.000-750.000 franaka Gorkić je unajmio brod "La Corse", koji je na vrijeme stigao u Jadran. Zbog olujnog vremena u prvoj noći kod Šibenika nije se moglo vršiti ukrcavanje, a druge noći su Muk i Franović saznali da je većinu dobrovoljaca uhapsila policija. Isprva je uhapšeno oko stotinu dobrovoljaca, a kasnije još 300 oko Čanja na prilazima Crnogorskom primorju. Muk i Franović su uhapšeni, te dobili pet i deset godina zatvora. Na sjednici CK 3. aprila osnovana je komisija, koja je trebala ispitati razloge propasti ekspedicije. U izvještaju krivica Gorkića nije spomenuta, a Tito ga je nerado potpisao, tako da je Titu u dosijeu u Kominterni zabilježeno kao njegova greška zbog supotpisa na neuvjerljivom izvještaju.^[49] Prema vlastitom svjedočenju Tito je 1936, ili 1937. otišao u Madrid, a prema pisanju švedske (austrijske) komunistkinje Gusti Stridsberg (Gusti Jirku), boravio je 1938. godine u Barceloni. Po Dobrici Ćosiću, radilo se o inspekcijskim kratkim putovanjima, koja su bila povezana s organiziranjem jugoslavenskih učesnika u građanskom ratu. Navodno je namjeravao da se priključi u međunarodne brigade, ali su ga drugovi iz Partije odgovorili od toga, jer su smatrali da je potrebniji u zemlji.^[48] Po Vladimiru Dedijeru u "Autobiografskim kazivanjima", iznosi se Titova izjava, da je bio samo jedan dan u Madridu.^[50] Engleski komunista Fred Copeman, tvrdi da je Broz pod pseudonimom Šapajev neko vrijeme komandovao Internacionalnim bataljonom Georgi Dimitrov u kojoj su bili dobrovoljci iz Srednje Evrope i Balkana. Jedan od komandanata ovog bataljona je bio Franc Rozman Stane.^[52] Provjerljivih izvora o djelatnosti Broza u Španiji nema.^[48]

Krajem marta 1938. Tito iz Pariza stiže u Zagreb. Piše dva pisma Dimitrovu, gdje opisuje stanje u zemlji, kritikuje Marića i Kusovca zbog "frakcijskih i grupaških sklonosti", zbog zasluga u Španskom građanskom ratu predlaže Vladimira Ćopića i Božidara Maslarića za članove CK, a Žujovića i Čolakovića predlaže da i dalje ostanu na funkcijama, pomalo brani Karla Hudomala, koji je kažnjen strogim ukorom, a najbolje mišljenje ima o Prežihovu Vorancu. Ova pisma potiču Dimitrova, te će nakon dva mjeseca Titu doći poziv za Moskvu. Početkom maja u planinarskom domu na brdu Lisci kod Sevnice, Tito formira novo tijelo, koje naziva Privremeno rukovodstvo KPJ, kojeg Komiterna još nije priznala,^[53] a u njemu su bili izabrani: Edvard Kardelj, Frans Leskošek i Miha Marinko iz Komunističke partije Slovenije; Josip Kraš, Andrija Žaja i Dragutin Petrović iz Komunističke stranke Hrvatske, iz Pokrajinskog komitete Srbije Milovan Đilas i Aleksandar Ranković. Kao sekretar CK SKOJ-a, Ivo Lola Ribar je stalni član, a Ivan Milutinović iz Crne Gore će im se kasnije pridružiti. Tu su donesene odluke o štampanju "Proletera" u zemlji, povezivanju mreže s Crnom Gorom, Dalmacijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Kosovom i Vojvodinom, kao i razvijanju polulegalnih djelatnosti, kao objavljivanja novina, knjiga i brošura, koje su se dobro prodavale sa ciljem koji je Broz zahtjevao da se Partija financira sama, da im se ne prebacuje da su "boljševički plaćenici".^[53]

Titov proglas o kritici njemačkog pripajanja Austrije 13. marta, i opasnosti pojave Hitlera na granicama Jugoslavije podržali su novi članovi. Proglas počinje riječima "Narodi Jugoslavije, na okup protiv fašističkih osvajača!...Hitler i Mussolini ostvaruju svoju zavjeru protiv mira i slobode naroda,... fašistički razbojnici izazivaju rat radi podjele Evrope,...", te upućuje zahtjev narodima Jugoslavije da zajednički "...brane mir i svoju nezavisnost i slobodu".^[53][51] U potpisu stoji "Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije". Zajedno sa Titom na Liscu je stigla i Herta Haas, koja je pomagala u organizaciji skupa i bila Titova kurirka. S Titom se zbližila zadnjih dana u Parizu, te je zajedno s njim došla iz Pariza.

Dok čeka na zvanični poziv, objavljuje članke u "Proleteru" pod nazivom "Trockisti, agenti međunarodnog fašizma, povodom plenuma CK SKP(b) u januaru 1938. "Još o izdajniku Muku", za Rundschau, Kominternin časopis na njemačkom jeziku polemički članak povodom knjige Ante Ciliga "U zemlji velike laži", optužujući autora da je "fašistički agent". Priprema nastup na IV kongresu Ujedinjenog radničkog sindikata Jugoslavije održanom u Zagrebu 17-18. aprila, gdje je osam komunista izabrano u Centralnu upravu, a nekoliko u redakciju "Radničkih novina". Pored podrške KP Sloveniji na prvoj konferenciji u Savinjskoj dolini, potpomaže gradsku partijsku organizaciju u Beogradu, a sa studentima iz Bosne Uglješom Danilović i Cvijetinom Mijatović, dogovara formiranje Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Krajem maja dobija poziv, odlazi u Pariz gdje ga je trebala čekati viza za odlazak u Moskvu. U Pariz je po nalogu Kominterne i NKVD-a stigao i Mustafa Golubić, za kog se pretpostavljalo da ce pokušati riješiti frakcijske borbe u KPJ.^[53]

Zbog posjete britanskog kralja Georgea VI, Francuskoj, pariska policija preventivno je hapsila i protjerivala sumnjive strance, a pogotovo Jugoslavene, imajući u vidu atentat na kralja Aleksandra 1934. godine. Tito se morao negdje skloniti, pa je zamolio slovenskog komunistu Josipa Kopiniča, kog je upravo upoznao, da mu pomogne. Kopinič ga je smjestio u jedan dvorac kod Pariza, koji je bio vlasništvo španskog markiza, a Kopinič se ponudio da Titovo novo pismo odnese Dimitrovu.^[53] Pismo je donio u Moskvu 21. jula 1938. godine, ali ga nije lično predao Dimitrovu, pa je petnaestak dana obilazio funkcionere Komiterne s molbom da pošalju dokumente, za Titov dolazak u Moskvu. Tako je saznao od šefa Kadrovskog odjela Kominterne Aleksandra Belova (pravim imenom Georgi Damjanov)^[54] i zamjenika šefa Svesavezne komunističke partije (boljševika) (SKP(b)) u Kominterni Andrejeva, da protiv Tita postoje optužbe i dok se one ne raščiste, ne može mu se izdati viza. Optužbe protiv Tita su bile: da jugoslavenska policija možda financira partijsku štampu, jer Tito piše da se povećava naklada, a otkud mu novac? Optužuju ga i zbog dodjele funkcije Ivi Loli Ribaru, sinu buržujskog političara, a kapitalističkog sina Borisa Kidriča, postavio je kao vezu u Parizu, a najsumnjivija je bila Titova veza sa Hertom Haas, "folksdojčericom" u službi Gestapoa, koja kao kurirka nosi poštu iz Zagreba za Pariz, a putuje preko Münchena, gdje Gestapo preslikava sva pisma. No Kopinič je otklonio sumnje o Titu i obrativši se Dimitrovu, kao španski borac i podmorničar, Tito je 20. augusta dobio vizu, 23. je krenuo na put i preko Stockholma 25. augusta stigao u Moskvu. Kasnije je hvalio Kopiniča da mu je onda spasio život.^[55]

Za vrijeme drugog boravka u Moskvi Komiternu je izvjestio o svom djelovanju na deset gusto tipkanih stranica, izvještaju koji je najpotpuniji dokument o Titovom djelovanju u zemlji 1937. godine,^[47] kao i 70 stranica u kojima se nalaze izvještaji i mišljenja o smijenjim jugoslavenskim komunistima u Stanjinovim čistkama, no nijednog od osmorice (Milan Gorkić, Đuro Cvijić, Stjepan Cvijić, Filip Filipović, Kosta Novaković bili su već, a Sima Marković, Kamilo Horvatin i Simo Miljuš su praktički bili osuđeni) nije nazvao "neprijateljem" ili "trockistom". Samo je Gorkića nazvao saboterom, a ostale "frakcionašem", "pijancem", "karijeristom" ili osobom s kojom je bio u hladnim odnosima. Ključna sjednica Sekretarijata Izvršnog komiteta Kominterne održana je 17. septembra 1938. i imala je samo jednu tačku dnevnog reda: "Predmet - KPJ, referent - drug Walter." Osim Tita na sjednici je prisustvao Vladimir Ćopić, a sjednicu su vodili zamjenici Georgi Dimitrova: Dmitrij Manuiljski i Otto Wille Kuusinen, a završni diskutant je bio Mihail Moskvin (Mihail Triliser), glavni Kominternin operativac u preispitivanju KPJ.^[53] Nakon Titovog referata sastavljena je rezolucija, u kojoj se donosi, ili zbog na sjednici manje važnih članova, zapravo potvrđuje već donesena odluka da se KPJ ne raspusti. No ostaje otvoreno pitanje generalnog sekretara. Titu je zajedno sa Ćopićem i Horvatinom^[53] dodijeljen zadatak prevođenja "Historije Svesavezne komunističke partije (boljševika)". Bugarski član Kominterne Aleksandar Belov zalaže se da sekretar postane Petko Miletić, koji bi nakon odsluženja kazne u ljeto 1939. preuzeo dužnost, a kao privremenu opciju Marek Stanke Dimitrov, bugarski komunista i kapetan iz Španskog građanskog rata. Belov piše 9. marta 1938. godine opširnu biografiju o Titu, pod naslovom "Informacija" sa brojnim tačnim podacima, ali i impliciranom sumnjom da Tito ne govori istinu. Stavlja u sumnju njegovu prošlost, napominjući i Luciju Bauer, koju je uhapsio NKVD, da bi sve to bilo dovoljno da Tito postane prije kandidat za hapšenje, nego za generalnog sekretara. Na Titovoj su strani bili NKVD-ovac Ivan Karaivanov, koji je postao šef izdavačkog sektora Kominterne, Josip Kopinič, kao prilično visokorangirani NKVD-ovac, ali i generalni sekretar Kominterne Georgi Dimitrov. Nakon hapšenja Moskvina, za poslove oko KPJ Dimitov postavlja bugarskog komunistu Vasila Kolarova, koji sa Političkim sekretarijatom Kominterne 20. i 26. decembra sa Dimitrovom, Manuiljskim, Kuusinenenom, Gotwaldom i Wilhelmom Florinom, razmatraju Titove nacrte za "Rezoluciju o radu među omladinom u Jugoslaviji" i "Rezoluciju CK KPJ". Time se donosi odluka da se sadašnji sastav CK u zemlji smatra kao Privremeno rukovodstvo, a uslijed protivljenja Belova i Stele Blagojeve, Dimitrov saopštava Titu da je samo "centar za vezu" i ne "mandatar za novog sekretara". Na sljedećoj sjednici 5. januara 1939. usvaja se prva rezolucija, a druga se uzima kao osnova za novu Rezoluciju CK KPJ. Dogovoreno je da se Tito ponovo vrati u zemlju, ali zbog nepovjerenja, mora ponovo čekati na odobrenje. Nakon pisma Dimitrovu 15. 1. 1939. Tito dobija papire za put i sa pasošem na ime inžinjera Johna Karlsona 24. januara je iz Lenjingrada, preko Finske i Stockholma stiže u Pariz, nakon mjesec dana zadržavanja u Zagreb. Razlozi da je Tito preživio godine Staljinovih čistki, zbog nedostatka pisanih dokumenata ili nemogućnosti pristupa, mogu se indikativno i logički sažeti: nije sudjelovao u frakcijskim borbama, bio je pristaša jednoumlja, čvrst staljinist, vojnik revolucije, boljševik i radnik, fetišist partijske vjernosti i organizacije. Najjači argument je bio, da je Broz imao podršku u Jugoslaviji, te da je Kominterna trebala nekoga ko ima i jaku podršku u zemlji.^[56]

Za vrijeme boravka u Parizu, pripremio je sve za prebacivanje Centralnog komiteta iz Pariza u zagrebačku ilegalu. Obavjestio je organizacije KPJ u SAD-u, Kanadi i Belgiji da se CK vraća u zemlju, odredio je nove ljude za organizaciju pomoći španskim borcima, koji su nakon poraza stizali u Francusku. U njemačkom "Rundschauu" u februaru objavljuje članke: "Fašistička opasnost za balkanske zemlje", "Poslije ostavke Stojadinovićeve vlade", a 16. marta 1939. "Borba Hrvata za samoopredjeljenje". Preko Švicarske i Italije, brodom od Venecije do Sušaka, Tito je stigao 9. marta 1939, a Herta Haas je preko Njemačke i Austrije stigla 10. marta u Ljubljanu gdje su se susreli. Prvi četverodnevni sastanak Privremenog rukovodstva održan je od 18-22. marta (15. marta)^[57] u Bohinjskoj Bistrici. Na sastanku su sudjelovali Tito, Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Josip Kraš, Fran Leskovšek i Ivo Lola Ribar, a odsutni su bili Aleksandar Ranković i Miha Marinko. Prva tačka bila je "Izvještaj Waltera o unutarpartijskoj krizi", a u majskom broju "Proletera" objavljena su imena 19-ice isključenih. Isključeni su već bili ubijeni u Sovjetskom Savezu, čime je Kominterna dobila post festum potvrdu moskovskih procesa od strane CK KPJ, a Broz de facto podržao likvidacije svojih partijskih suradnika. Osim toga iz KPJ je isključen i Petko Miletić i dvojica njegovih najbližih pristaša. Nakon Zemaljskog savjetovanja održanog 9-10. juna u Tacenu pod Šmarnom gorom, na kom je učestvovao 31 delegat iz svih pokrajinskih organizacija osim Makedonije i Dalmacije, Tito je podnio izvještaj Kominterni u kome je potvrdio da je ostvario zahtjeve Kominterne, a Privremeno rukovodstvo preraslo je u Centralni komitet.^[58]

 

Sredinom jula 1939. Tito se iz Zagreba uputio u Moskvu, na podnošenje referata o ostvarenim zadacima Kominterne. Zbog sigurnosti zadržao se isprva tri sedmice na Sušaku, u Njivicama na Krku i u Crikvenici. Nakon što je dobio novac 10. augusta preko Italije stiže u Pariz, gdje kod Borisa Kidriča čeka na vizu deset dana. Iz luke Le Havre, sovjetskim teretnim brodom "Sibir" 25. augusta kreće za Lenjingrad. U Baltičkom moru na prilazima Lenjigradu, Tito 1. septembra sluša njemačke radio-vijesti, i prevodi posadi vijesti o napadu Trećeg rajha na Poljsku. Sljedeći dan je ponovo u hotelu "Lux" u Moskvi, gdje piše opširni izvještaj Dimitrovu "Situacija u Jugoslaviji, Komunistička partija Jugoslavije i njeni predstojeći zadaci". Politički sekretarijat Kominterne prihvata Titov izvještaj, riječima da je Walter uspio steći povjerenje članstva, te nizom drugih priznanja potvrđuje njegovog rada. Ozbiljna prepreka Brozu bio je u Moskvi Petko Miletić, koji je zbog poznanstava u Kominterni koristio priliku da ogovara Tita i Centralni komitet. To je suzbijeno, tako što je Đilas preko pariske veze predao Kominterni istražne zapisnike iz procesa Miletiću, gdje je vidljivo da se Miletić loše držao pred istražiteljima. Po Dedijeru je moguće da je građa bila krivotvorena.^[57] To je bilo dovoljno da izgubi povjerenje, uhapšen je u Moskvi 5. januara 1940. i osuđen na 8 godina popravnog logora, a potom je nestao u Gulagu. Tita je podržavao i Wilhelm Florin, koji mu je zbog svog kovačkog poziva bio sklon. Pred Kontrolnom komisijom Kominterne morao je odgovarati na optužbe da je u njegovom prijevodu "Historije SKP(b)" nađeno nekoliko pasusa koji su imali "trockistički prizvuk". Uz podršku Florina, a i zbog zadovoljstva Kominterne povodom referata, Tito postaje generalni sekretar,^[57] te se uskoro preko Istanbula vraća u Jugoslaviju. U Istanbulu je ostao tri mjeseca, zbog problema sa grčkim i bugarskim tranzitnim vizama, a kako je isticala turska boravišna viza, Tito je iščekivao krivotvoreni pasoš iz Beograda. U isto vrijeme glavni falsifikator pasoša komunističkih funkcionera, slikar Đorđe Andrejević Kun, uhapšen je u Beogradu, pa se moralo tražiti novog istovrijednog krivotvoritelja za novi Titov pasoš. Tita su posjećivali Herta Haas, Vladimir Velebit, a kao kurirka je služila Mira Ružić Kraigher. Nakon dugog čekanja Tito se ipak odlučio da sa starim pasošem, pod imenom Kanađanina Spiridona Mekasa, krene u Grčku. U Solunu je dobio jugoslavensku tranzitnu vizu, a u italijanskom, tranzitnu vizu kroz Italiju i kupio je kartu za brod "Conte di Savoia", s polaskom iz Napulja za SAD. Tako je jugoslavenska policija mislila da je u tranzitu i Tito je 15. marta 1940. izašao iz voza u Zagrebu bez prtljage u stanični restoran, a njegovu prtljagu je uzela Mira Ružić Kraigher, ostavila u garderobi, iz koje ju je uzela Herta Haas.^[59]

Sukob medu intelektualcima u Partiji sa Miroslavom Krležom, nastao je kada je 1939. u decembarskom broju časopisa "Pečat" izašlo 150 stranica Krležinog teksta "Dijalektički antibarbarus". Krleža se prividno u tekstu ne bavi politikom, nego umjetnošću i estetikom, ali se između redaka iščitava politički bijes, napad na politiku SSSR-a i Staljina. Ruglu se izvrgavaju i intelektualci KPJ - Ognjen Prica, Radovan Zogović i Jovan Popović.^[60] Ta podjela na "krležijance" i "protukrležijance" (često nazvan i Sukob na književnoj ljevici), podijelila je Partiju, pa su Kardelj i Đilas odlučili odgovoriti na Krležin politički pamflet. Sastanak sa Krležom, preko Đure Špoljarića organizirala je Herta Haas. Nije poznato što je Tito na sastanku rekao Krleži, ali je vidljivo da je od tada zašutio i tako je nastavio pet godina, sve do kraja završetka Drugog svjetskog rata.^[59] Krleža je i ranije zastupao opozicijska stanovišta, zbog Staljinove strahovlade, moskovskih procesa i sibirskih Gulaga.^[61] U sukobu sa Augustom Cesarcom je jednom rekao, da bi zbog napada SSSR-a na Finsku, najrađe kao dobrovoljac pošao braniti malu Finsku od velikog agresora SSSR.^[59] Osim toga, zalagao se da Partija ne smije na Izborima za narodne poslanike 1938. nastupati samostalno unutar Ujedinjene opozicije sa svojom Strankom radnog naroda, jer revolucije neće biti; nego samo kao lijevo krilo Hrvatske seljačke stranke.^[61]

 

Za razliku od Titove reakcije na njemačko pripojenje Austrije i aneksiju Sudeta u Sudetskoj krizi, Tito kao i većina svjetskih komunista, proživljava političku dvoličnost. Do augusta 1939. godine zagovaran je antifašizam, a nakon što je Staljin u augustu 1939. sklopio pakt o nenapadanju sa Hitlerom, te zauzeo istočni dio Poljske, komunisti su morali prihvatiti suradnju Staljina sa nacistima, pri čemu su koristili Staljinovu formulaciju da se radi "o pregrupiranju snaga, ne po liniji antifašizma i demokracije, već po liniji produbljivanja kapitalističke eksploatacije i ugnjetavanja, po liniji jačanja borbe radnih masa protiv buržoazije." U komunističkoj štampi naglo je prestala kritika fašizma, a zamijenili su je napadi na britanski i francuski imperijalizam. Tito je nakon potpisivanja sporazuma Ribbentrop-Molotov izjavio "...da Hitler paktom želi neutralizirati SSSR za vrijeme predstojećih osvajanja u Evropi, da se SSSR nada da će za duži period osigurati sebi mir". Kasnije je podržao i neke odredbe sporazuma, podržavajući ulazak sovjetskih trupa u zapadnu Bjelorusiju i zapadnu Ukrajinu, koji su do tada bili poljski teritorij, tvrdio da su ratni požar zapalili engleski i francuski imperijalisti, pa je u proglasu povodom 1. maja 1940. Britance, Francuze i Nijemce nazvao imperijalistima. No, s vremenom Titu dolaze upozorenja iz Kominterne, kako treba držati ekvidistancu prema zaraćenim stranama, na koja se iz ličnog ubjeđenja, sve manje držao. U novinskim člancima, slabi kritika britanskog i francuskog nastupanja u ratu, a jača kritika na račun njemačke i italijanske poltike, koje naziva totalitarnima, a sve više podržava francuski otpor njemačkom napadu, mada spominje samo francusku radničku klasu i komuniste. Istodobno, uviđa da i Jugoslaviji prijeti opasnost od agresije, te upozorava na petu kolonu (Pavelić, Frankovci, Ljotićevci). Tito tih godina živi u Zagrebu, povremeno, radi sastanaka sa partijskim organizacijama, odlazi u Beograd, Podgoricu, Split i Sloveniju. Naposljetku u oktobru 1940. godine organizuje Petu zemaljsku konferenciju KPJ u Zagrebu, sa 110 delegata iz čitave Jugoslavije. U diskusiji oko pakta Staljina sa Hitlerom, došlo se do zaključka, da je odbrana zemlje najpreči zadatak komunista, te se primjećuje lagani odmak od pravca Kominterne, toliko da se ne dođe u sukob sa njom. Tu je Tito izabran za generalnog sekretara Partije, te je to bilo prvi put da generalnog sekretara bira partijsko članstvo, a ne Kominterna. Tito je Konferenciju završio riječima; "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada, u konačnu borbu. Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista."^[62][e] Nakon Konferencije, KPJ otvorenije podupire Saveznike, a Tito zbog pristupanja Mađarske i Bugarske Trojnom paktu, te ulaska Wehrmachta u Rumuniju, pokušava naći saveznike u borbi protiv fašističkog okruženja, pišući proglas u martu "Protiv kapitulacije - za pakt o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om". Proglas pomoći upućen ne samo radnicima nego i svim "poštenim i rodoljubivim elementima" s pozivom da se "sjedine u borbi protiv ove protunarodne vlade i njene izdajničke politike." U februaru 1941. Tito piše studiju "Strategija i taktika oružanog ustanka", gdje navodi da je uspjeh ustanka moguć, samo ako se proleterijat osloni na prirodne saveznike - radno seljaštvo i nacionalnooslobodilačke pokrete.^[63][64]

Vođa Komunističke partije Bugarske Georgi Dimitrov je 22. marta Titu poslao telegram u kojem traži da KPJ "zauzme odlučan stav protiv kapitulacije" i da "podrži pokret za svenarodni otpor politici ratne najezde", što je značilo da slabi dotadašnja ekvidistanca prema zaraćenim stranama. U vrijeme potpisivanje pristupanja Trojnom paktu od strane jugoslavenske vlade, bio je u Zagrebu. U Beograd je avionom odletio 28. marta 1941,^[65] dan nakon velikih demonstracija i vojnog puča pod vodstvom generala Dušana Simovića, te prisustvuje savjetovanju Pokrajinskog komiteta za Srbiju, u jednom stanu na Čukarici, s oko 35 učesnika. U svom izlaganju je zaključio da je "rat neizbježan" i da je potrebno "napadaču pružiti što jači otpor". Komunisti se moraju odazvati mobilizaciji i jačati borbeni duh - što se razlikovalo od ranijih zahtjeva o izbjegavanju mobilizacije. Naredio je Krsti Popivodi, da otputuje u Sarajevo i tamo stvori uvjete za preseljenje CK KPJ, jer je smatrao da će Nijemci brzo zauzeti ravničarske krajeve, i da će se linija fronta stvoriti negdje u srednjoj Bosni. U slijedećem telegramu je Dimitrov predlagao da se odustane od uličnih demonstracija i da se izbjegava sukob sa vlastima.

Na dan napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. Tito je bio u svom stanu u Donjem Stanjevcu u Zagrebu. Dva dana nakon toga, sazvao je sastanak svih članova CK KPJ i CK KPH. pročitao je proglas u kom je istakao da Jugoslavenska vojska nema šansi oduprijeti se neprijatelju,^[65] pa su planirali naoružati radnike i ostale antifašističke raspoložene Zagrebčane da bi pružili otpor njemačkim trupama pri ulasku u grad. Zatraženo je da vojska "razoruža petokolonaše" da se pohapse saboteri i da se politički zatvorenici puste iz zatvora i koncentracionih logora. Neki partijski aktivisti, sa tim zahjevima kontaktirali su generala Panteliju Jurišića,^[65] a neki podbana Svetozara Ivkovića, što nije ostvarilo željene rezultate. Njemačke trupe ulaze u Zagreb 10. aprila bez otpora, a Tito se sklanja k prijatelju na Trešnjevku i ogorčen dočekom Zagrepčana piše letak, "Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača, bit će najtamnija ljaga u Tvojoj povijesti".

Nakon uspostave NDH, počelo je hapšenje i rekviriranje privatnih automobila, pa je Tito dao sazidati garažu, da bi sakrio svog Forda, ali dok je garaža bila sazidana, došla je policija da ga uhapsi. Spasio ga je nećak Branko, sin brata Slavka, koji mu je dojavio da ne ide kući, tako da je izbjegao hapšenje, a ustaše se zaplijenile automobil. Potkraj aprila i početkom maja Tito je organizovao više sastanaka s predstavnicima KP iz raznih dijelova Jugoslavije, i u tim sastancima, kasnije nazvanim Majskim savjetovanjima, govorio o nepriznavanju okupacije i komadanja Jugoslavije, osudio je stav KP Bugarske povodom bugarske okupacije Makedonije, kao zločinački stav, nije dopustio izdvajanje KPH iz KPJ zbog osnivanja NDH, što je detaljno odgovorio na separatističke i pacifističke težnje među hrvatskim komunistima, člankom u partijskom listu "Srp i čekić", pod naslovom, "Zašto smo još u sastavu KPJ?"^[66] Nije priznao ni italijansku i mađarsku okupaciju zemlje. KPJ je ostala jedinstvena i to je postalo rezolutni stav za kasniji razvoj događaja. Formiran je i Vojni komitet, a Tito je postavljen za predsjednika.^[67]

Broz je već ranije namjeravo preći u Beograd, najprije zbog toga, jer ga je zagrebačka policija poznavala, te mu je prijetilo hapšenje, dok ga u Beogradu niko nije poznavao. Dobivši informaciju da će vlasti NDH 23. maja pooštriti uvjete za prelazak granice prema Srbiji kod Zemuna, Tito se 22. maja s krivotvorenim dokumentima sa imenom inžinjera Slavka Babića, predstavnika Škode^[66] ukrcao u voz i napustio Zagreb. Brigu o Herti Haas, koja je bila u visokom stupnju trudnoće, povjerio je pouzdanom prijatelju Vladimiru Velebitu, koji je Hertu odveo u porodilište, gdje je 24. maja rođen Aleksandar - Mišo. Herta je ostala sa sinom u Zagrebu, mada je Tito obećavao da će ih prebaciti u Beograd: do toga nije došlo. U časopisu "Spremnost", izašlo je Hertino ime u "Popisu židova koji su partizani i slobodni zidari ili skupa s njima rade protiv hrvatskog naroda i države", gdje je navedeno da je Skojevka, partijska tehničarka i da je otac njenog djeteta opasan komunista te član CK, tako da je na osnovu tog spiska Herta 1943. godine uhapšena. Aleksandar je za to vrijeme bio smješten kod raznih porodica u Zagrebu, neko vrijeme u Zagorju, a jedno vrijeme je na njega pazio Ivan Stevo Krajačić; poslije ga je Boris Bakrač 1944. odveo u Šibenik, a dalje avionom u Beograd, gdje je prvi put vidio oca. Herta je tek u maju 1945. stigla u Beograd. Tito je u Beograd stigao u pratnji kurirke Davorjanke Paunović "Zdenke", dvadesetogodišnje studentice francuskog jezika. U Beogradu je stanovao u Topolskoj ulici; Potajno se sastao sa vojnim atašeom SSSR-a, koji još nije napustio Jugoslaviju, poslao je više telegrama Kominterni i Staljinu, da će u slučaju napada Trećeg rajha na SSSR, on poduzeti sve da se u Jugoslaviji podigne ustanak. Sve do napada na SSSR 22. juna 1941, jugoslavenski su se komunisti suzdržavali od otvorenih akcija protiv njemačkog okupatora, ali su se pripremali za rat.^[68]

 

Istoga dana kad je počeo napad na SSSR, iz Moskve je otposlan telegram komunistima okupirane Evrope, "da ispune svoj internacionalistički dug odbranom glavne tvrđave svjetskog proleterijata - SSSR". Tito je sazvao sjednicu CK KPJ u Beogradu, gdje je dogovoren tekst za proglas - koji nije bio izričiti poziv za oružani ustanak; U međuvremenu je Kominterna poslala novu direktivu u kojoj traži od komunista da osnuju jedinstvenu narodnu frontu u borbi protiv okupatora sa primjedbom "...imajte na umu da se u sadašnjoj fazi morate baviti oslobađanjem od fašističke najezde, a ne socijalističkom revolucijom." U Beogradu je često mjenjao stanove, stanovao je u Zvečanskoj ulici u blizini Kalinića pijace, 30. maja je odselio na Dedinje gdje stanuje kod porodice Nenadić, a povremeno i kod Vladislava Ribnikara vlasnika dnevnih novina "Politika". U njegovoj je kući 4. jula održan sastanak Politbiroa, gdje je dogovorena zajednička borba sotiv okupatora. Sastao se i s Dragoljubom Jovanovićem, vođom Narodne seljačke stranke, s kojim je dogovarao zajedničku borbu. Kad je Gestapo krajem jula uhapsio Aleksandra Rankovića, po Titovoj direktivi su ga ilegalci izvukli iz bolnice, te se to smatra prvom akcija, koju je Tito naredio. Na sastanku Politbiroa 27. juna, formiran je Glavni štab, a on je imenovan zapovjednikom Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ).

Nakon poslane poruke Kominterni, direktiva iz Kominterne je došla 1. jula sa sadržinom "...Ne čekajući ni časa, započnite partizanski rat iza neprijateljskih linija." Nakon sastanka 4. jula Svetozar Vukmanović otišao je u BiH, Đilas u Crnu Goru, Koča Popović u Mačvu, a u Hrvatskoj su raspoređeni Ivo Marinković i Većeslav Holjevac za Kordun, Ivo Marinković i Veljko Kovačević za Gorski Kotar, Marko Orešković za Liku, Pavle Gregorić za Slavoniju, Pavle Pap Šilja, Rade Končar i Mirko Kovačević za Dalmaciju, za Hrvatsko primorje Josip Đerđa, a za Hrvatsko zagorje i Međimurje Karlo Mrazović "Gašpar";^[68] Tito tog dana poziva na opći ustanak, na oslobođenje Jugoslavije, čime bi se takođe olakšalo i Crvenoj armiji na novom frontu, a u augustu najavljuje "oslobođenje naroda Jugoslavije od okupatora i borbu protiv domaćih agenata...koji podržavaju tlačenje i teroriziranje naših naroda." Istovremeno je osmišljena socijalistička revolucija, koja se isprva definiše kao narodnooslobodilački rat.^[69]

Neslaganja u sprovođenju koncepta ustanka, doveli su do problema s Đilasom, koji je htio raspustiti masovnu vojsku u Crnoj Gori, koja se brzo formirala; Josip Kopinič je lošom organizacijom napada skojevaca na logor u Keresetincu, u kojem su bili zarobljeni komunisti, gotovo prepolovio članstvo zagrebačkih komunista, ali ga Tito nije mogao smjeniti, jer je Kopinič bio delegat Kominterne i samim tim nije bio pod Titovom jurisdikcijom. Vladalo je uvjerenje da će sovjetska Crvena armija ubrzo pobijediti i pomoći u oslobađanju Jugoslavije, pa je Vladimir Popović, odbio direktivu o uništavanju fabrika, mostova i prometnica, jer će Crvena armija uskoro stići, pa će to trebati narodu. Slično su razmišljali i Đilas, Veselin Masleša, Gojko Nikoliš, a katkad i sam Tito, smatrajući da u oktobru 1941. treba držati mostobran prem Užicu, te je izložio slabo naoružane partizane, jakim njemačkim jedinicama osposobljenim za frontalnu borbu.

Zbog boljševičke zablude, Tito je smatrao da revolucija treba da počne i da završi u gradovima, te su komunistički ilegalci izvršavali razne akcije po gradovima, što je uzrokovalo i mnoga hapšenja i smaknuća. Tako je u augustu hrvatskom rukovodstvu poslao direktivu, da šalju aktiviste u partizanske odrede, kritizirao je početkom septembra Marka Oreškovića, zbog osnivanja brigade u zapadnoj Bosni, jer to vodi u frontalnu borbu. Ustanak se razbuktao u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj po drugim osnovama. Zbog ustaškog terora prema Srbima, srpski su se seljaci samoorganizovali i počeli "braniti golu egzistenciju pred ustaškim genocidnim terorom". Među njima je bilo i četničkih raspoloženja i utjecaja, ali komunisti su bili kudikamo bolje organizovani i postavil se na čelo tog pokreta.^[68]

 

Nakon četveromjesečnog boravka u Beogradu, Tito se odlučio 17. septembra na put za zapadnu Srbiju, u područja gdje se ustanak već rasplamsao. Sa Zdenkom, Veselinkom Malinskom, pravoslavnim popom Milutinovićem i Jašom Rajter krenuo je s lažnim pasošima u Užičku Požegu. Isprva vozom, pa kočijom do Kosijerića, te konačno pješice do partizanskog štaba u selu Robaje kod Valjeva. Tito je imao kanadski pasoš na ime grčkog inžinjera i propusnicu jednog četničkog vojvode, pa su ga partizani privremeno zadržali, dok nisu došli komadanti, između ostalih i Miloš Minić, koji su Tita lično poznavali i potvrdili njegov identitet. Odmah nakon dolaska 26–27. septembra sazvao je dvadesetak rukovodilaca u Stolicama, kod Krupnja, gdje su na zasjedanju donesene odluke o utemeljenju institucije političkog komesara, koji će se brinuti o disciplini, moralu i provedbi političke linije KPJ u partizanskim jedinicama. Glavni štab NOPOJ-a preimenovan je u Vrhovni štab, te u skladu federalističkog koncepta KPJ o preuređenju Jugoslavije, formirani glavni štabovi za Sloveniju, Srbiju, BiH i Crnu Goru, a kasnije i za Kosovo i Makedoniju. Najveća vojna jedinica proglašen je odred, manje su bile čete, a najmanje partizanske grupe. Odlučeno je da se na svim oslobođenim teritorijama stvore narodnooslobodilački odbori kao organi narodne vlasti. Za amblem partizanskih jedinica, određena je crvena zvijezda petokraka. Ove su se odluke kosile sa odlukama Kominterne, da se ne ističu komunistički simboli i da se ne srlja u narodnooslobodilački rat i komunističku revoluciju. Nakon što se smjestio u Užicu u središtu oslobođene teritorije, koja će se kasnije nazvati Užička republika, Tito je mogao imati pregled nad dešavanjima i sukobima sa njemačkim trupama. Zbog napada na Sovjetski Savez, njemačke jedinice su bile nepripremljene za ovako jak otpor, pa su partizani zarobili oko 300 njemačkih vojnika. Nedugo je počela dolaziti pomoć, pa je u područje Užica poslato dvije divizije, jedna pukovnija, te su angažirane kvislinške snage pod zapovjedništvom Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Koste Pećanca, a lijevu obalu Drine zaposjeli su ustaške i domobranske jedinice, kako bi spriječili uzmak partizana preko Zvornika u Bosnu. Uprkos stalnim upozorenjima iz Moskve, Tito je nastavio sa boljševizacijom ustanka, pa je 7. novembra na godišnjicu Oktobarske revolucije organizovao vojni defile u Užicu. Time je Tito, sve manje vršio funkciju generalnog sekretara, a sve više postajao vojskovođa, mada po tvrdnji Đilasa, Tito je imao problema sa čitanjem vojnih karata, ali ga je podržavalo vojno iskustvo iz Prvog svjetskog rata. Razmišljanja o razgraničenju ingerencija izmedu političkog komesara i komandira, mjenjao je često, tako da je to pitanje ostalo neriješeno čitavo vrijeme trajanja rata.^[70]

Jedna od prvih akcije Tita, nakon dolaska na oslobođenu teritoriju, bila je da stupi u kontakt s vođom četničkog pokreta (Jugoslavenska vojska u otadžbini)^[f] Dražom Mihailovićem. Zbog pasivnosti četničkih jedinica u dizanju ustanka, te političkih razmimoilaženja Tita i Mihailovića, organizovan je 19. septembra sastanak u selu Strugarnik kod Valjeva. Uz Mihailovića, sa četničke strane prisutni su bili književnik Dragiša Vasić, major Aleksandar Mišić (sina vojvode Živojina Mišića), u čijoj je kući sastanak i održan. Mihailović nije znao ko je Tito, pa je na osnovu površnog predstavljanja Tita,^[g] smatrao da je on Rus. Sastanak nije donijeo napredak u saradnji, jer je Mihailović smatrao da nije sazrijelo vrijeme za ustanak, zbog najavljenje njemačke odmazde o strijeljanju sto talaca za svakog ubijenog Nijemca, te pedeset za ranjenog.^[71] Početkom oktobra održan je sastanak s četnicima, koji su se odvojili od Mihailovića, predvođeni pravoslavnim sveštenikom Vladom Zečević, koji se kasnije sa 500 četnika pridružio partizanima. I bez dogovora s Dražom, postojala je četničko-partizanska suradnja u zauzimanju Gornjeg Milanovca, u napadu na Šabac učestvovalo je 17 partizanskih i 17 četničkih četa, kao i u blokadi Valjeva. Novi sastanak je ugovoren 27. oktobra u selu Brajići, gdje je Tito otišao sa Sretenom Žujovićem, Mitrom Bakićem u pratnji tridesetak partizana naoružanih automatskim puškama. Na sastanak je došao i vođa engleske misije pri četnicima, Duane Hudson, ali je Tito odbio da on prisustvuje sastanku. Tito je odbio da četnicima preda oslobođeno Užice i Čačak, ali je ponudio da se partizanske jednice stave pod komandu Mihailovića, što se kasnije potvrdilo kao taktički manevar. Dogovoreno je da partizani predaju pola municije, koja se proizvodila u tvornici u Užicu, a četnici daju pola opreme koju dobiju od engleske pomoći. Sporazum je više koristio četnicima, jer se engleska pomoć svela samo na jednu pošiljku. Nakon što je prenoćio u Brajićima, Tito je ujutro napustio Dražin štab, a pet dana kasnije izmedu 1–2. novembra četnici su napali Užice, nakon čega su partizani prešli u napad i zauzeli Požegu. Tito je ponudio pregovore o prekidu neprijateljstva, ali je dogovor već 5. novembra Draža prekršio i uputi ultimatum Vrhovnom štabu, tražeći da partizani napuste Požegu. Partizani su uskoro opkolili četnike na Ravnoj Gori, a Draža je počeo otvoreno kolaborirati sa njemačkim trupama, dogovorivši se 11. novembra, da četnici neće ometati napade njemačkih jedinica, ukoliko ih oni ne napadnu. Četnici su uskoro počeli predavati zarobljene partizanske ranjenike, njih 350 koje su Nijemci ubrzo strijeljali. Tito je i dalje, bez saznanja o predanim ranjenicima, nekoliko puta pokušavao stupiti u kontakt s Dražom, ali bez uspjeha, te su se sukubi sa četnicima nastavili. Saradnja je ostala sa nekim odredima, koji su se borili protiv ustaša i Nijemaca, tako da je Tito krajem januara 1942. godine donijeo naređenje da partizanske jedinice "...trebaju nemilosrdno likvidirati pljačkaške bande, ...jer je narod uvidio izdajnički i razorni rad četničkih elemenata."^[72]

 

Za vrijeme postojanja Užičke republike, partizani su uspjeli prvi put formirati vlast u političkom, ekonomskom, kulturnom i komunalnom smislu. Taj će se format ponavljati na svakom oslobođenom području, ali je stanje u Užicu, Milovan Đilas žestoko kritizirao, tvrdeći da je Vrhovni štab zaboravio na egalitarizam o komu su pričali svojim vojnicima. Vodeći ljudi, misleći prvenstveno na Tita, imali su ljubavnice, te je Đilas tvrdio da se radi o razuzdanom buržoaskom društvu upoređujući partizanske vođe sa korumpiranim buržoaskim ministrima. Tito u Užicu dobija informacije o razbuktavanju ustanka u Crnoj Gori, te komandira partizanskim odredima, koji se bore protiv napada 342. njemačke divizije u operaciji "Užice", kasnije nazvanoj Prva neprijateljska ofanziva^[72] Vrhovni štab na čelu sa Titom donijeo je naredbu da se partizanske jedinice u odbrani Užičke republike brane frontalnim načinom, a ne gerilom, što se radilo o Titovom neiskustvu i tvrdoglavom uvjerenju da protiv Nijemaca može voditi frontalnu borbu. Za pet dana su njemačke divizije slomile otpor partizana, pala je Ljubovija, Čačak, a na Kadinjači 15 km od Užica organizirana je frontalna odbrana protiv Nijemaca. Tu je poginulo 200 boraca, cijeli Radnički bataljon, a na njemačkoj strani su poginula samo dva vojnika. Nijemci su ušli u nebranjeni grad 29. novembra, a Tito je među poslijednjima napustio grad i krenuo autom prema Zlatiboru. Nakon što su gotovo susreli njemačke tenkove, sa engleskim oficirom Hudsonom, pješice je preko brda i uvala krenuo u bijeg. Četvrti dan po napuštanju Užica 3. decembra Tito stiže u selo Drenova kod Prijepolja, gdje se sa ranjenicima zadržao desetak dana. Gubici su bili veliki, a između ostalog i novac koji je ponesen iz trezora Nacionalne banke iz Užica; sa znatnom količinom zlatnog i srebrnog novca je izgubljen. Na Zlatiboru je bilo oko 700 ranjenika, kog su partizani smatrali neosvojivim, što se pokazalo promašajem, jer već nekoliko dana kasnije, na Zlatibor su došli njemački tenkovi, koji su gusjenicama gazili ranjenike, a zatekle ranjenike u bolnici su odmah strijeljali. Izgubljena je radio-stanica, tako da je Tito bio bez kontakta sa Kominternom. Kurirske veze su bile pokidane, a Tito je izvještaje iz Slovenije dobio tek krajem godine. Na jednom sastanku 7. decembra u selu Drenovi, Tito je - zbog neuspjeha i priznavanja odgovornosti za poraz - ponudio svoju ostavku, te Kardelju ponudio svoje mjesto. Svi prisutni, su međutim bili protiv ostavke, tako da je Tito ipak zadržao svoje funkcije. Zbog mogućnosti, da Vrhovni štab opet zapadne u ovakve nevolje, donesena je odluka da se organizuje Organizacioni sekretarijat CK KPJ za neoslobođene krajeve sa sjedištem u Zagrebu, te su u Zagreb upućeni Edvard Kardelj i Ivo Lola Ribar. Zbog teške situacije u Zagrebu Sekretarijat nije mogao obavljati zadane zadatke, pa su Ribar i Kardelj, ubrzo vratili na teritoriju pod kontrolom partizana.^[73]

 

 

Nakon što je 16. decembra prešao u Bosnu, stigao je u Rudo, iz kog su partizanske jedinice upravo protjerale četnike. Tu dolazi do odluke o reorganiziranju partizanskih jedinica, te je odlučeno, da se pored odreda, koji su se vezivali za određeno područje, počnu osnivati manevarske jedinice - brigade s prosječnom snagom od 600 do 1000 boraca. U Rudu se 21. decembra osniva Prva proleterska brigada, sa ciljem da brigadni ustroj i pokretljivost brigade, koja nije vezana za područje, omogući brze napade i zauzimanje manjih garnizona, lakše priskrbljivanje oružja, opreme i hrane, a svojom će snagom i veličinom sticati simpatije lokalnog stanovništva i privlačiti nove borce. Za komadanta je postavljen Koča Popović, koji je vojno iskustvo stekao u Španskom građanskom ratu, a kao datum smišljeno je izabran Staljinov rođendan. Titova ideja je bila da u brigadi, koja se isprva sastojala od jedinica iz Srbije i Crne Gore, priključe bataljoni iz Hrvatske, BiH i Slovenije, čime bi se ugradili elementi budućeg federalizma. Od te ideje se odustalo, jer su se uskoro počele organizirati samostalne brigade u tim područjima. U isto vrijeme dolazi do razlika u razmišljanjima između Popovića, čovjeka iz buržujske porodice, intelektualca i pjesnika i Tita o ideološkoj obojenosti brigade. Tito zbog poštovanja prema iskustvu Popovića, ne insistira više na jakom uticaju političkih komesara na borbene odluke. Mada je donesena odluka, da je obavezno znamenje na kapama crvena petokraka sa srpom i čekićem, u januaru 1942. godine dozvoljava grupi izbjeglih četnika sa Jahorine da formiraju dobrovoljačku jedinicu pod komandom Vrhovnog štaba, a kao obilježje bi imali jugoslavensku trobojnicu na kapama. Tito 26. decembra s nekim jedinicama kreće prema srednjoj Bosni, a polovinom januara se priprema novi njemački napad u jugoslavenskoj historiografiji nazvana Druga neprijateljska ofanziva.^[74]

 

Dok se Tito u januaru 1942. godine povlačio prema srednjoj Bosni, partizanske jedinice iz Crne Gore sigle su u Foču i oslobodile je 20. januara. Tito je preko Ustikoline stigao u Foču u kojoj će boraviti naredna tri i po mjeseca. U prvo vrijeme opskrba sa hranom je bila dobra, ali su se uskoro pojavili problemi zbog nedostatka hrane.^[75] Od januara do maja 1942. godine došlo je velikih likvidacija "pete kolone", četničkih diverzija i pučeva u partizanskim odredima. No, uprkos problemima, u gradu se stvarala infrastruktura, funkcionirala je i bolnica, a vezisti su uspjeli uspostaviti vezu sa Izvršnim komitetom Kominterne, a time su i informacije iz drugih dijelova Jugoslavije brže dolazile u Vrhovni štab. Prvo je donesen "Statut proleterskih narodnooslobodilačkih udarnih brigada" u kojima su normirani položaji i prava rukovodećih organa u njima, odnosi komandira i političkog komesara, odnosi oficira i boraca, status vojnih sudova. Nakon toga doneseni su "Fočanski propisi", upute narodnooslobodilačkim odborima u kojima su davani principi njihove organizacije, ustrojstva i djelatnosti, koje je napisao Moša Pijade, ali je i Titov doprinos bio značajan. Tito je putovao i posjetio Goražde, Čajniče, gdje je osnovana Druga proleterska brigada. U pratnji šefa britanske vojnoobavještajne misije majora Terenca Athertona,^[76] koji se iskrcao u februaru 1942. iz jedne podmornice na jadransku obalu, pa pješice došli do Tita u Foču,^[77] otišao je do Rogatice, gdje je očekivao da će partizani zauzeti Rogaticu, što im nije uspjelo. Posjetili su ga i komadanti iz drugih područja, kao Kosta Nađ iz Bosanske krajine i Rifat Burdžević iz Sandžaka, a osnovan je i Antifašistički savez žena za BiH. Potkraj marta, kad je saznao za zločine u koncentracijskom logoru Jasenovac, tražio je od podređenih jedinica da ispitaju mogućnost napada. U prvim mjesecima 1942. Tita je zaokupljala ideja povratka u Srbiju, ali su ga Koča i drugi odgovorili od ideje, jer je četnički pokret bio jak i to bi bio poraz za partizanske jedinice, koje ne bi imale podršku od naroda u Srbiji. Krajem aprila, njemačke su trupe pripremale novu ofanzivu (Treća neprijateljska ofanziva), za koju je već krajem marta Ivo Lola Ribar poslao informacije iz Zagreba, ali Tito sve do 6. maja nije vjerovao u jakost napada, sve dok se 9. maja, neposredno pred ulazak Nijemaca u Foču nije povukao iz nje i krenuo prema Crnoj Gori, gdje je stigao 19. maja u selo Lijećevina. Nakon toga povlači se preko Durmitora, na Žabljak odakle šalje dramatičan izvještaj Kominterni o nedostatku municije i iscrpljenosti partizanskih jedinica.^[76]

Nakon napuštanja Žabljaka, koji je po Titovom naređenju spaljen, zajedno sa Vrhovnim štabom povlači se prema sjeveru. Isprva dolazi u selo Nedajno, odakle komanduje borbama u Crnoj Gori, gdje partizani gube bitke od četnika i Italijana. Nakon toka se zadržava u Plužinama do 9. juna, gdje odlučuje na povlačenje prema Hercegovini, i dalje prema Bosanskoj krajini, gdje su partizani držali veću oslobođenu teritoriju. Od postojećih jedinica formirane su Treća sanđačka, Četvrta i Peta crnogorska brigada, koje su od tada sačinjavale osnovu partizanskih snaga. Dolinom Sutjeske, prošli su kroz puste krajeve, gdje su ustaše popalile srpska sela, te muslimanska sela, koja su uništili četnici. Na Zelengori je 22. juna na sjednici CK donesena odluka da se krene u ofanzivu i da se napadne podučje široko oko 60 km oko pruge Mostar-Sarajevo. Tom akcijom obezbjeđeno je dovoljno oružja i hrane, te su dalje zauzeli Konjic i prešli Neretvu. Dalji napad je slijedio na širokom frontu od Prozora, Konjica, Kreševa, Gornjeg Vakufa, Šuice, Tomislavgrada i Glamoča. Kako je to područje bilo na demarkacionoj liniji između njemačkih i italijanskih snaga, Italijani su već bili demoralizirani i dezorganizirani, te su se počeli povlačiti prema jugu, prodor je bio relativno lak. Zbog ustaških izvještaja o velikom napadu partizana, koje su oni obično preuveličavali, njemačka komanda nije mnogo poduzela na pojačavanju snaga, partizani su iskoristili nekoordiniranost njemačkih, italijanskih i ustaških komandi i napredovali dalje prema Bihaću. Ustaške snage su uspjele samo sačuvati Kupres, a u borbama za Livno zarobljena su dva bataljona ustaša i domobrana. Tito je 13. jula stigao u Prozor, te dalje napredovao prema Gornjem Vakufu, odakle je nadgledao napadom na Bugojno. Konačno je stigao u Glamoč 17. augusta, koji je već tada bio oslobođena teritorija, koja se protezala sve do Bosanske krajine i središnjih dijelova Hrvatske. Tada je donijeo odluku da se borbena djelovanja prenesu na pruge prema Zagrebu, Spitu, Rijeci i Beogradu, te podrčja oko rijeka Save i Une. Na Cincar planini susreo se sa partizanima iz Dalmacije i s Vickom Krstulovićem je donesena odluka da se oformi ratna mornarica, koja je osnovana 10. septembra.^[78]

U Glamoču se Tito smjestio u kamenoj vodenici na kraju grada. Krajiškim brigadama je naredio da se napadne Mrkonjić Grad i Jajce, koje su oni ubrzo i zauzeli. Nakon posjete oslobođenom Jajcu, krenuo je prema Drvaru, te produžio do Oštrelja gdje se zadržao od 8. oktobra do 25. novembra. Vrhovni štab je boravio u napuštenoj željezničkoj kompoziciji sa teretnim vagonima. Na sastanku vojnog i političkog vodstva, 18. oktobra, Tito je iznio zamisao o sazivanju Prvog zasjedanja AVNOJ-a, ali da bi prije toga bilo važno osloboditi neki veći grad, a za cilj je izabran Bihać, koji bi trebao biti oslobođen početkom novembra, da bi se mogla obilježiti godišnjica Oktobarske revolucije. Partizani su ušli u Bihać 4. novembra, a ta je vojna operacija bila s najvećom koncentracijom partizanskih snaga do tada. Obavijest o oslobođenju Bihaća, te istovremeno i Velike Kladuše, Cazina, Ključa i Slunja poslao je radio-stanici Slobodna Jugoslavija. Tako oslobođeno područje je nazvano Bihaćka republika, zauzimalo je polovinu teritorije NDH. Naredbom od 1. novembra formiraju se veće vojne jedinice - divizije, koje u svom sastavu imaju tri i više brigada, a njihovi su zapovjednici imali veću samostalnost u odlučivanju i bolje naoružanje, pa su izvodile mnogo složenije operacije nego brigade. Istovremeno je osnovana i Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ).^[78] Dana 22. decembra na narodnom skupu u Cazinu prvi put je izjavio da je njegovo ime Josip Z., moskovska Pravda je objavila članak s podnaslovom "Vođa jugoslavenskih komunista je Josip Broz Tito", a ustaški dnevnik "Hrvatski narod" je 3. marta 1943. objavio članak s naslovom "Ko je Tito, voda partizana?" i s podnaslovom "Raskrinkan je vođa razbojničkih bandi u Bosni", a uz članak je bila njegova fotografija iz zagrebačke policije, s primjedbom Josip Broz zatvorenik br. 10434.^[79]

 

U Bihaću je 26-27. novembra 1942. godine osnovan AVNOJ, kao vrhovno predstavničko tijelo narodnooslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda. Prva zamisao Tita je bila da se osnuje Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), ali je iz Kominterne došla direktiva, da takvo tijelo, ni u kom slučaju ne smije imati karakter vlade. No, uprkos direktivi, AVNOJ je počeo obavljati funkcije državnih organa. Za predsjednika je izabran Ivan Ribar, a za potpredsjednika Izvršnog odbora Nurija Pozderac. Kako obojica nisu bili članovi KPJ, time se htjelo pokazati kako i nekomunisti u pokretu imaju značajno mjesto. U tom periodu, Tito je obilazio oslobođene krajeve, čime je pridobijao muslimansko stanovništvo u partizanske jedinice. Susreo se i s pjesnicima Vladimirom Nazorom i Ivanom Goranom Kovačićem, koji su krajem godine, prešli na oslobođenu teritoriju. Od tada Tita osigurava Prateći bataljon.^[80]

Zbog velikih gubitaka područja i velike koncentracije partizanskih jednica, njemačka je komanda donijela odluku o novoj ofanzivi, koja je započela u januaru 1943. Operacija je nazvana "Weiss", da bi se kasnije u historiografiji nazvala Četvrta neprijateljska ofanziva. Brojno stanje napadača bilo je oko 120.000 vojnika na području oko Ključa na jugoistoku, do Karlovca na sjeverozapadu, pa sve do južnih prilaza Dinari, a na njemu se nalazilo oko 40.000 partizana.^[81] Vrhovni štab je dobijao informacije o gomilanju neprijateljskih snaga, ali nisu kao ni Tito mnogo poduzeli da organiziraju odbranu i obavjeste ugrožene jedinice.^[82] Jakim napadima koji su otpočeli 20. januara^[82] u pet sedmica su partizanima oduzeli većinu oslobođenih krajeva, te se Tito izbjegavajući frontalnu borbu, povlači prema jugoistoku, prema dolini rijeka Rame i Neretve. Istovremeno je naredio drugim jedinicama, na područjima odakle su transportovane njemačke i italijanske trupe, da napadaju infrastrukturu i usporavaju snabdjevanje napadača. Ostaje otvoreno pitanje, da li je Titova odluka o povlačenju svih jedinca bila pravilna ili ne, ali neke su se jedinice, kao Šesta lička i Osma kordunaška divizija pod zapovjednišvom Ivana Rukavine, povukle samo do planine Plješevice, te tu sačekali prolazak glavnine protivničkih strana i tako izbjegli frontalni sukob. Kasnije je Rukavina raspršio svoje jednice, po teritoriji koja je ostala napuštena, te time sačuvao glavninu snaga pod komandom Glavnog štaba Hrvatske. Zbog te je odluke u julu 1943. smjenjen je i postavljen na manje vrijednu funkciju. Sa velikim brojem izbjeglica (oko 100.000), oko 3.500 ranjenika, usiljenim maršom partizani zauzimaju Donji i Gornji Vakuf, probijaju se prema jugoistoku u pravcu istočne Hercegovine i Crne Gore i izbijaju na lijevu obalu Neretve. Koča Popović je smatrao da bi ranjenike trebalo ostaviti na Vlašiću sa jednim zaštitnim bataljonom, te marš nastaviti bez njih, ali se Tito tomu usprotivio. U noći 15-16. januar, Tito je naredio napad na Prozor i osvajanje mjesta, čime bi transport ranjenika bio omogućen. Prvi napad su Italijani odbili, nakon ponovne naredbe - poznate kao "Prozor, noćas mora pasti!", zauzet je jedinicama pod zapovjedništvom Save Kovačevića.^[81][82] Osvajanje italijanskog garnizona, popunile su se rezerve hrane, naoružanja i municije, osvojeno je oko 100 topova i 13 tenkova. Slijedile su mnogobrojne borbe oko gradova u okolini, ali osnovni problem je bio, da su sa sjevera nadirale jake njemačke, italijanske, ustaške i domobranske trupe, dok su na drugoj strani napredovali četnici i Italijani. Na sastanku Politbiroa CK KPJ 28. februara u Gračanici, donesena je odluka da se poruše mostovi na Neretvi, kako bi se spriječilo moguće prodiranje četnika na lijevu stranu Neretve. Mostovi su srušeni dinamitom, čime se stekao utisak na njemačkoj strani da partizanske trupe ostaju na lijevoj obali Neretve. Kasnije su inžinjerske jedinice, na porušenom mostu kod Jablanice improvizovano sagradile viseći most, preko kog su većina snaga prešle i potukle četnike na desnoj strani. Rušenje mostova se kasnije u jugoslavenskoj historiografiji, prikazivalo mitski kao "genijalna varka", što je kasnije doradio Veljko Bulatović u svom filmu "Bitka na Neretvi". Koča Popović je 1988. godine demantovao te teze, jer Tito nije poznavao ni planove njemačke komande, kao ni položaje četnika na drugoj obali. Opkoljeni gotovo dva mjeseca, Tito dolazi na ideju, da 5. marta vrati Nijemcima zarobljenog oficira majora Streckera, s pismom u kojem predlaže sastanak, ne samo o razmjeni zarobljenika, nego i o drugim pitanjima. Njemačka komanda, suočena sa premorenim vojnicima i jakom zimom, odlučila je prihvatiti pregovore, koji su naknadno dobili naziv Martovski pregovori. Na sastanak su otišli Milovan Đilas, Vladimir Velebit i Koča Popović.^[81] Sastanak je održan 11. marta u Gornjem Vakufu^[83], a kasnije su pregovori nastavljeni u Zagrebu, kada je dogovoreno primirje, zamjene zarobljenika - Brozova žena Herta Haas puštena na slobodu; Traženo je i međusobno priznavanje statusa zaraćene strane. Samim prihvaćanjem pregovora Nijemci su time polupriznali status partizanima, te je to bio veliki politički uspjeh. Trajanjem primirja, Tito je iskoristio da ranjenike prebaci na drugu stranu, čime je rasteretio borce od nošenja i njege ranjenika, kao i opći napad na četnike, koji su tada praktički razbijeni, te višu nisu bili relevantna snaga u sukobima. Svu tešku opremu, topove i tenkove, partizani su uništili jer ih je bilo nemoguće prebaciti preko Neretve. Njemački general Alexander Löhr izvjestio je komandu, da kada su njegove jedinice stigle na Naretvu, tamo nisu zatekle ni plijen, ni zarobljenike, ni mrtve, te je pohvalio Tita: "Visoko zapovjedništvo partizana bilo je dobro i elastično, a borbena vrijednost trupa dijelom vrlo dobra, a dijelom izvanredna."^[81]

 

Nakon povlačenja sa područja Neretve, partizanske jedinice su se okupile oko Boračkog jezera, a Tito se sa Vrhovnim štabom uputio prema području između Kalinovika i Foče, te je u selima Drače i Govza boravio dva mjeseca. Planirao je da neke jedinice krenu prema Kosovu, čime bi se pomoglo albanskim partizanima, a samim time i oslobađanjem područja u Srbiji. Tako je jedna divizija prešla u Srbiju uz manji otpor italijanskih i njemačkih jedinica, dok je druga divizija naišla na jak otpor srbijanskih i crnogorskih četnika. Napredovanje je usporavalo i prisustvo ranjenika, koji su čitavo vrijeme bili s vojnim jedinicama. Nakon saznanja u Kominterni o Martovskim pregovorima, Staljin je bjesnio, izmjenjivane su oštre riječi, sve do uvreda, a to je bilo prvi put da je Tito izrazio neslaganje sa mišljenjima Kominterne. U pregovorima sa Nijemcima, Herta Haas je uz pomoć Vladimira Velebita stigla do Tita, ali kada je shvatila da on živi sa drugom ženom, otišla je od njega i priključila se slovenskim partizanima, s kojima je ostala do kraja rata. Nakon sukoba sa Nijemcima u maju, kada je Deveta dalmatinska divizija koristila haubice, Tito je shvatio da njegovo naređenje o bacanju teškog naoružanja nije ispoštovano, te je odlučio diviziju raspustiti. Zbog nezadovoljstva Hitlera neuspjehom Operacije "Weiss", Hitler je 30. marta naredio novu ofanzivu sa ciljem uništavanja glavnine Narodnooslobodilačke vojske - Operaciju Schwarz. Pregrupiranjem njemačkih, italijanskih, četničkih, ustaško-domobranskih i po prvi put bugarskih jedinice sa 127.000 vojnika stvoren je obruč oko sredine maja na područjima izmedu rijeka Tare i Pive i na planini Durmitor. U obruču se našlo pet divizija NOV sa 20.000 boraca, a ta bitka, kasnije nazvana Peta neprijateljska ofanziva, bila je po žestini najveća i najteža bitka tokom Narodnooslobodilačkog rata. Vrhovni štab je prekasno saznao za koncentraciju neprijateljskih snaga, te je došlo do pogrešnih naređenja 15. maja kada je ofanziva započela, naređeno je da se napadne Kolašin i druge lokacije u tom području. Tito je 17. maja dobio obavijest od Koče Popovića, ali je odugovlačio sa pripremama za odbranu, jer je očekivao dolazak britanske vojne misije. Kasnije je za kašnjenje optužio Velimira Terzića, načelnika Vrhovnog štaba. Britanska misija spustila se 22. maja kod Žabljaka, a u misiji su bili kapetan Billi Stuart i William Deakin, gdje su se odmah susreli sa Titom u jednom šatoru. Titova odluka se pokazala pravilnom, jer su Britanci u međuvremenu poslali devet misija četnicima u kojima je na kraju došao i general Armstrong, a za Tita je ova misija bila priznanje partizanskog pokreta od strane Britanaca. Time se zapravo britanska Vlada dobila pravu sliku o borbama u Jugoslaviji, te samim tim se i vojna pomoć Britanaca pojačala. Kasnije se pojavila teza, da su se mnogi ranjenici mogli spasiti, ali Titovim oklijevanjem dobijena je politička podrška Saveznika. Naredba o pripremanju za odbranu došla je tek 22. maja. Titovim podcijenjivanjem jakosti napadača, mogućnost za proboj iz obruča se sveo na najmanju mogućnost. Početkom juna, za vrijeme boravka u Mravinju, odlučeno je da se ide u proboj u dva smjera. Kasnije je naređenje promijenjeno, ali je uskoro zavladala glad, te su partizani ubijali konje i koristili ih za prehranu. U jednom napadu u šumi Milinklade, u dolini Hrčavke, Tito je ranjen u ruku. U njemačkom bombardovanju poginuli su britanski kapetan Bill Smith, Titov osobni pratilac Đuro Vujović Španac, te još šest boraca Pratećeg bataljona. Stradao je i Titov pas Luks, koji se od straha sklonio kod Tita, te ga je pogodio šrapnel avionske bombe. Na sastanku 11. juna razgovarano je o načinu proboja iz obruča. Koča Popović je predlagao da dio jedinica krene u proboj, a da se ranjenici ostave sa zaštitnim jedinicama. Tito je to odbio, te rekao da ne može to narediti ni kao komandant, ni kao generalni sekretar Partije, a ni kao čovjek. Zapovjednik svih jedinica, njemački general Rudolf Lüters, je potvrdio da su partizanske jedinice opkoljene i da je Tito medu njima, tako da je netko u njemačkoj vojnoj hijerarhiji shvatio da je Tito već uhapšen. Glavnina partizanskih snaga je probila njemačke linije, pa se preko Tjentišta i Zelengore izvukla iz obruča. Tito se povlačio uz pratnju Pratećeg bataljona, ali se pratnja osula, tako da je na kraju sa dvojicom pratilaca izašao iz obruča. Radio-veze su bile pokidane, a kuriri su poginuli ili zalutali. Kasnije je stigao u Miljevinu, gdje su ih napali Nijemci, ali je Prateći bataljon odbio napade. U ovoj ofanzivi partizani su izgubili 7541 boraca, a samo Druga dalmatinska brigada imala je 1410 poginulih. U proboju obruča poginuo je i komadant Treće divizije Sava Kovačević. Tito nije izdao naređenje o proboju Prve proleterske, ali je Koča Popović, samoinicijativno donio odluku o proboju i uspio na liniji Foča-Kalinovik, te je poslao poruku Peki Dapčeviću, komandantu Druge proleterske brigade, da i on krene tim putom, te da Dapčević to prenese Titu. Tito se povukao, ali je Centralna bolnica ostavljena sa slabim snagama: Trećom divizijom i Sedmom banijskom brigadom, na prostoru opkoljenom od Nijemaca. U vojničkom smislu u kritičnoj sutuaciji, kad je između nekoliko loših odluka trebalo birati najmanju lošu, ostavljanje ranjenika je bila ispravna odluka. Zauzimanjem područja Nijemci su po zapovijedi generala Lütersa na licu mjesta poubijali oko 1200 ranjenika, a sanitetsko osoblje, liječnike i medicinske sestre deportirali su u logore, odakle se nitko nije vratio. Četnici i Italijani su sustavno palili sela, pljačkali i strijeljali civile. U Crnoj Gori pobijeno je oko 2-3000 civila. Ofanziva se završila partizanskim porazom, ali general Lüters je Tita osobno istaknuo riječima: "Tijek borbi pokazao je kako su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom, koji izaziva čuđenje", a zapovjednik grupe armija E, general Alexander Löhr, zaključio je kao "Prvotni zadatak da se oslobode njemačke jedinice, koje su bile vezane u Jugoslaviji i pošalju na Istok, uopće nije postignut, nego, naprotiv, bilo je potrebno na kraju akcije dovesti nove snage i komande."^[84]

 

Nakon povlačenja sa područja Sutjeske, za dvije sedmice partizanske su jedinice oslobodile dio sjeveroistočne Bosne s gradovima Han Pijesak, Olovo, Vlasenica, Srebrenik, Kladanj i Bratunac, a Tito je preko Jahorine 1. jula došao u Kladanj, ali se zbog opasnosti od bombardiranja prebacio u Plahoviće. Dao je naređenje o osnivanju Šesnaeste vojvođanske divizije, te Glavnog štaba NOV i PO za Vojvodinu, kao i direktive o pregovorima o predaji domobranskih garnizona u istočnoj Bosni, čime je postavio platformu za amnestije, koje su tokom rata postajala sve češće. Istovremeno je pripremao snage za reakciju na kapitulaciju Italije, kao i pregovore sa HSS, zbog sve većeg pristupanja njihovih članova u partizanske redove. Od 5-21. jula Nijemci su pokrenuli lokalnu ofanzivu iz pravca Tuzle, Zvornika, Sarajeva i Vareša, s ciljem opkoljavanje Vrhovnog štaba (VŠ). Ofenziva nije uspjela, mada njemački tenkovi ulaze u Kladanj, a Tito 5. jula napusta Plahoviće, te u narednih desetak dana stalno mijenja mijesto boravka, da bi 15. jula stigao u Ponijerku, gdje je održana sjednica VŠ, a u isto vrijeme je stigla vijest da su se Saveznici iskrcali na Siciliju, te se počelo sa pripremama jedinica, koje bi trebali zauzeti dijelove italijanske okupacione zone i ujedno razoružati italijanske trupe. Tito se, zbog napada Nijemaca, zajedno sa nekoliko divizija prebacuje prema zapadu i Bosanskoj krajini. Preko Vareša, Vranduka stiže u Petrovo Polje na Vlašiću, gdje boravi dvadesetak dana. S pratnjom 24. augusta stiže u Jajce, zajedno sa VŠ i Politbiroom, gdje će boraviti narednih četiri i pol mjeseca. Stanje sa hranom bilo je dobro, a od Italijana je zarobljena velika količina oružja i opreme.^[85][86]

U prvim danima augusta, zbog slabosti njemačkih i NDH jedinica, partizani su oslobodili Bijeljinu, Gornji i Donji Vakuf, Mrkonjić Grad, Jajce, Bugojno, Kotor-Varoš, Veliku Kladušu i Slunj, a Tito javlja Kominterni da je oslobođeno područje od rijeke Bosne do Sušaka. Još sredinom jula Nijemci su raspisali nagradu od 100.000 rajhsmaraka u zlatu za Tita. Vještim manevrima jedinica NOVJ i lokalnog stanovništa, onemogućeno je planirano povlačenje italijanskih jedinica brodovima sa naouružanjem i opremom. Tito je rukovodio procesom predaje, te 9. septembra telegramom Štabu Druge proleterske brigade naređuje da se pregovara sa italijanskim jedinicama ili o predaji oružja ili o zajedničkoj borbi protiv Nijemaca. Na vijest o kapitulaciji 8. septembra, partizanske su jedinice oslobodile veći dio Dalmacije sa Splitom i svim otocima, te veći dio Istre. ZAVNOH 20. septembra proglašava sve ugovore sa Italijom nevažećim i obznanjuje odluku o pripojenju Istre i svih anektiranih područja Hrvatskoj. Ta je odluka formalno potvrđena nakon rata, ali se smatra jednim od većih uspjeha Tita tokom rata. Tito procjenjuje 9. oktobra da sa oduzetim naoružanjem, i s masovim mobilizacijama je moguće naoružati jos 80.000 boraca, što je i učinjeno. Partizanske jedinice preuzimaju inicijativu, dok jedinice NDH ostaju samo u gradskim garnizonima, ali samo uz pomoć njemačkih jedinica. Sredinom septembra u VŠ je stigla britanska vojna misija pod vodstvom generala Fitzroya Maclean, što je za Tita bio veliki politički uspjeh na međunarodnom priznanju NOVJ. Maclean je zaključio da je saradnja sa četnicima nemoguća, te izvjestio London, "da partizani vežu na sebe više neprijateljskih divizija negoli britanske i američke armije u Italiji." Suradnja Tita i Macleana, koja se pretvorila u prijateljstvo, omogućila je britansku vojnu pomoć, kao i osnivanje baze u Bariju, koja je služila za snabdjevanje opremom, ali i za evakuaciju ranjenika, žena, djece i staraca u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu i drugdje. U daljem slijedu, omogućen je sastanak sa Churchillom 1944. godinu u Caserti, koji je stvorio temelje za vanjskopolitičku suradnju, pogotovo nakon sloma sa Staljinom 1948. U oktobru je Tito zatražio (dozvolio) da Saveznici bombarduju njemačke jedinice i komunikacije na jugoslavenskom prostoru. Tito ujedno u jednom pismu svim rukovodstvima KPJ upozorava da "treba strogo izbjegavati sektaški odnos prema Engleskoj i Americi", čime ponovo odmiče od direktiva Kominterne. Njemačke su snage krenule u ofanzivu velikih razmjera, kojoj je glavni cilj bio zauzimanje istočnojadranske obale i šireg zaleđa. Ova ofanziva (Šesta neprijateljska ofanziva) je donijela gubitke partizanima, te cilj Tita da se veće jedinice prebace u Srbiju i napadnu četnici, nije uspio. Uprkos tome oslobođeni su Tuzla, koja je držana mjesec i pol, kao i važno prometno čvorište Koprivnica, koju su držali tri mjeseca. Nakon održavanja Moskovske konferencije, na kojoj je donesena odluka o pokušaju pomirenja NOP-a i Mihailovićevih četnika, s krajnjim ciljem povratka kralja i izbjegličke vlade u zemlju, Tito je shvatio da je potrebno politički djelovati i najhitnije sazvati novi plenum AVNOJ-a.^[87]

 

 

Prvi odabir za mjesto održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a bio je Otočac, kasnije neke lokacije u Sloveniji, a naposljetku je odlučeno da se održi u Jajcu. Presudilo je to da se Tito i rukovodstvo AVNOJ-a već nekoliko mjeseci nalazi u Jajcu, te da će delegati iz Srbije lakše doći, što je njemu bilo vrlo bitno. U Banjoj Luci su bili njemačke i ustaške jedinice, u Travniku i Sarajevu njemačke, čime je Jajce bilo u okruženju, ali u slučaju napada, lako bi se bilo povući prema zapadu. Tito se zalagao da se i prije zasjedanja osnuje Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), ali se od toga odustalo i NKOJ je osnovan tek na zasjedanju. Zasjedanje je održano 29-30. novembra, a prisutna su bila 142 od 268 odabranih delegata. Tito je podnijeo najvažniji referat "Razvitak oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije u vezi s međunarodnim događajima", a to je bio temelj za odluke donesene na Zasjedanju. AVNOJ je konstituiran kao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije. Donesen je niz važnih ustavnih i političkih odluka. Na prijedlog slovenske delegacije Titu je dodijeljen čin maršala,^[88] mada se on već 20. septembra na diplomi Škole za oficire Vrhovnog štaba potpisao kao maršal.^[89] Potvrđena je odluka o njegovom imenovanju za predsjednika NKOJ-a i za povjerenika za narodnu odbranu u tom tijelu.^[86] Tim je odlukama formalizirao status, jer time postaje legalan i legitiman civilni rukovodilac. Milovan Đilas je 1944. godine Tita nazvao "neimarom slobode i bratstva naroda Jugoslavije", da bi desetak godina kasnije procijenio "da je nakon Jajca bilo sve više blještavih uniformi, uvježbavanja uloge monarha, pompe, neobuzdanih aplauza i urnebesnih klicanja." Na prvoj zajedničkoj sjednici Predsjedništva AVNOJ-a i NKOJ-a 3. decembra Tito je predsjedao, a nakon toga u Jajce su stigli i 70 članova KPJ Trinaeste hrvatske proleterske brigade "Rade Končar". U Jajcu je bilo sjedište i CK SKOJ-a, rukovodstvo USAOJ-a, AFŽ-a. Osnovan je Tanjug - Telegrafska agencija Nova Jugoslavija, u gradu su bili smješteni i oficirska i partijska škola, štabovi nekoliko vojnih jedinica, Pozorište narodnog oslobođenja, te mnogi glumci, muzičari i likovni umjetnici. Mada je AVNOJ bio nadstranačka organizacija, tih nekoliko nekomunista (Ivan Ribar, Josip Smodlaka, Vladimir Zečević) nisu imali jak uticaj na razvoj političkog djelovanja. Slično i sa članom HSS-a Božidarom Mogovcem, koji je izabran za potpredsjednika NKOJ-a, ali se često sukobio sa bazom, jer je smatrao da ima veliku Titovu podršku, ali njegov stvarni uticaj je bio minimalan.^[88]

Jedna od važnih odluka je bila i centralistička federalizacija Jugoslavije po sovjetskom uzoru.^[90] Brozovi stavovi o jugoslavenskom federalizmu bili su logična pozicija hrvatskog komuniste koji iz Zagreba promatra događaje u monarhističkoj Jugoslaviji. Federaciju je razvijao na temeljima općeprihvatljivih premisa da su jugoslavenski narodi etnički bliski, da u širim slojevima postoji panslavenski osjećaj, kao i na proleterskom internacionalizmu. Dosljedno se i vrlo jasno distancirao od integralnog jugoslavenstva. Nakon jajačkog zasjedanja počele su vidljivo izbijati dileme o rješavanju brojnih pitanja unutar federacije. Tihog protivljenje šesteročlanoj federaciji bilo je i dalje, ponajprije u srbijanskom, potom i u hrvatskom, pa i slovenskom antifašističkom pokretu. Tito je svojim osobnim utjecajem smirivao nezadovoljnike, a tako će i činiti u sljedećim desetljećima. Još na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. godine, Tito je imao jasan odnos o najosjetljivijem pitanju - o postojanju i razgraničenju u Bosni i Hercegovini. Već na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, istaknuo je Bosnu i Hercegovinu, kao jednu od šest federalnih jedinica, a da bi se definitivno utvrdio njen status, Tito je u oktobru s vodstvom Pokrajinskog komitetea KPJ za BiH dogovorio sazivanje osnivačkog zasjedanja ZAVNOBiH-a, vrhovnog tijela partizanske civilne vlasti u BiH. Kako bi se stekao dojam da je zasjedanje organizovano spontano, odlučeno je da se održi 25. novembra u Mrkonjić Gradu, a ne u Jajcu. Na sličan način se Tito obhodio po pitanju Crne Gore i Makedonije. Za razliku od njegovog mišljenja iz 1941. gdje vidi pet republika, kasnije Makedoniju vidi kao republiku, te je isticao da Makedonci "nisu ni Srbi, ni Bugari, ni Grci, oni su Makedonci". Donošenjem tih odluka i definisanjem Bosne i Hercegovine uspostavljene su i granice između Hrvatske i Srbije, koje su kasnije uz manje korekture i postale granice federalnih republika. Ideju Moše Pijade o osnivanju autonomnog srpskog teritorija u Hrvatskoj, Tito je oštro presjekao.^[91]

 

Održavanjem Zasjedanja AVNOJ-a u isto vrijeme kao i Teheranske konferencije, Tito je razljutio Staljina, koji je istovremeno pregovarao s Churchillom i Roosveltom, o priznavanju Izbjegličke vlade i četnika, ali je zadobio povjerenje Amerikanaca i Britanaca.^[88] Britanski interes za jugoslavenski prostor jačao je od jeseni 1942. godine, a početkom 1943. Britanci su zatražili da se četnici prestanu boriti protiv partizana, mada je Churchill iskazivao sklonosti prema Mihailoviću, vremenom je Churchill promijenio mišljenje i priklonio se Titu. Izvještaji Williama Deakina "Bojovna planina" o borbi partizana na Sutjesci smatraju se presudnim za promjenu britanske politike prema NOVJ, a Churchill je u Teheranu rekao "da treba pomoći Titu", Narodni glasnik, glasilo hrvatske zajednice u SAD-u u Pittsburghu, je objavilo članak "da se Washington izjavio za Titu!". Ubrzo su u februaru ili martu, Saveznici prekinuli svaki kontakt sa četnicima, a Roosvelt je prepustio Churchillu da vodi poslove koji se tiču Jugoslavije. Tito u januaru 1944. godine partizanskim jedinicama Drugog udarnog korpusa NOVJ upućuje naređenje da predstavnike KP Albanije informiraju o odlukama Zajedanja AVNOJ-a, te da se poveže oslobodilačka borba albanskog naroda s oslobodilačkom borbom naroda Jugoslavije. Time se Tito elementima boljševičkog internacionalizma, ali i kontinuiranih jugoslavenskih i srbijanskih imperijalnih pretenzija, direktno usmjerava prema albanskom teritoriju, ali za razliku od ranijih tendencija, socijalistička je Jugoslavija očekivala da će imati aktivni i dugotrajni upliv na društvene i privredne odnose u Albaniji. Čak je zahtjevao od Svetozara Vukmanovića, da osnuje Balkanski štab, koji bi uključivao bugarske, grčke, makedonske, kosovske i albanske komuniste i partizane, ali je kasnije od te ideje odustao, jer je smatrao da bi se Saveznici usprotivili boljševizaciji Balkana. U isto vrijeme je uspostavio kontakte sa KP Austrije, kako bi se dogovoralo o zajedničkom radu na razvoju narodnooslobodilačke borbe u dijelu Koruške, koja je nakon Prvog svjetskog rata pripala Austriji. Slični pregovori su zamišljeni i sa italijanskim komunistima, ali nisu zaživjeli, pa se u Jugoslaviji pjevalo "Drug je Tito zaslužio da je njegov Balkan cio, Balkan cio, i Evrope neki dio!" Tek u februaru 1944. godine stigla je u Vrhovni štab prva sovjetska delegacija predvođena general-lajtnantom Nikolajem Kornjejevom, koju je Tito primio u Drvaru. Ali je Tito i tada govorio "o tri naša saveznika, ali o bratskoj, herojskoj velikoj Crvenoj Armiji."^[77] Tito napušta Jajce 7. januara, teretnim vozom dolazi na Potoke, na istočne padine Klekovače. Potoci su ranije bili predviđeni za rezervno komandno mjesto, a dvadesetak dana nakon toga stiže u Drvar. Tito se već osjećao vladarom, te je slao poruke britanskom generalu Bernardu Montgomeryju, povodom prve godišnjice pobjede u bici kod El Alameina, Staljinu je čestitao godišnjicu Oktobarske revolucije, a Churchillu je poslao pozdrave prilikom ozdravljenja. Ugošćuje prvu sovjetsku misiju i u tu čast se prvi put pojavljuje u maršalskoj uniformi sa zlatom izvezenim vijencima na ramenima i ovratniku. U stalnom je kontaktu sa Fitzroyem Macleanom i razmjenjuje pisma sa Churchillom. Prima i dvojicu stranih novinara, Waltera Bernsteina, koji je kasnije napisao da je Titovo lice "...jedno od najimpresivnijih koje je ikada vidio, slavensko sa snažnim jagodicama. Blago lice - što nisam očekivao od lidera oslobodilačkog pokreta u ovako krvavom ratu..." te zaključio "...da se ne radi o seoskom vođi, nego o kozmopolitu i čovjeku vrlo širokih nazora." Afirmacija vlade NOVJ raste, a Tito u Moskvu šalje vojnu misiju u Moskvu; koju formalno vodi general Velimir Terzić, a stvarno ju je vodio Milovan Đilas. Nakon pada Korčule i planiranog napada na Vis, Tito planira evakuaciju otoka. Premještanjem jakih partizanskih snaga na otok i uz pomoć Saveznika, Nijemci ipak ne napadaju Vis.^[92] Uprkos tome Tito i dalje odbija zahtjeve Saveznika o iskrcavanju u Dalmaciju.^[93] U toku trajanja Šeste neprijateljeske ofanzive, Nijemci su zazeli dolinu Vrbasa i obalno područje, ali su pod partizanskom kontrolom ostali mnogi gradovi, a partizanske jednice nisu doživjele velike gubitke. Od Saveznika su primorske partizanske jedinice dobijale vojnu pomoć, a istovremeno su Saveznici preuzimali ranjenike u Italiju.^[92]

Nijemci su još 1943. godine planirali zarobljavanje Tita, ali su shvatili da konvencionalnim vođenjem ratnih operacija ne mogu to ostvariti, pa su 25. maja 1944. godine na Titov rođendan, isplanirali zračni desant na Drvar, nazvan "Konjićev skok" (Sedma neprijateljska ofanziva). Sa oko 40.000 vojnika u zapadnoj Bosni i središnjoj Hrvatskoj, 900 padobranaca izvelo je desant. U napadu su učestvovale četničke i domobranske jedinice. Tito je tog dana ostao spavati u Drvaru, jedinice NOVJ su bile malo opuštenije, pa je desant bio potpuno iznenađenje. Njemački padobranci pripadnici 500. SS lovačkog padobranskog puka su jedrilicama izvršili desant. Prateći bataljon je pružio jak otpor, ali su gubici pogotovo među civilima bili veliki, Treća brigada Šeste ličke divizije je 20 km pješačila iz Trubara da bi stigli u pomoć. Brigada je u petnaestosatnoj borbi gotovo uništila njemačke padobrance, te otada datira pjesma "Kad je bila bitka kod Drvara, Šesta lička spasila maršala." Početkom napada, Tito se sa Zdenkom, nekoliko najbližih saradnika i pripadnika osiguranja, kao i pripadnicima sovjetske i britanske vojne misije, sklonio u pećinu, a Nijemci su im se u jednom trenutku približili na 200 m. Oko 11 sati dogovoreno je da se iz pećine izađe na sporedni izlaz, te dolinom sa više stotina metara brisanog prostora, dođe na visoravan koja dominira Drvarom. U pećini je ostao Titov nećak Vlado, koji je dobio naređenje da u slučaju zauzimanja, spali i uništi arhivu. Nijemci su nekoliko puta pucali i prema Titu, ali ne znajući gdje se pećina nalazi, nisu ga mogli ni naći ni prepoznati. Sutradan su njemačke motorizovane jedinice ušle u Drvar, te jedino što su uspjeli zarobiti, je bila Titova maršalska uniforma, koju su našli kod lokalnog krojača. Donekle u strahu i panici, Tito je pokušavao smiriti Zdenku i sovjetskog generala Kornjejeva, te su se povlačili prema istoku, ali je očito bilo da nisu imali razrađeni plan. Nakon prolaska kroz Potoke, 27. maja je stigao u Male Smrčine na planini Lunjevači. Tu su boravili dva dana, a potom su krenuli prema Crnom batu na Šator planini. Lutali su osam dana do Kupreškog polja. Već je ranije zatražio od Saveznika da ga prebace na sigurno područje. Saveznički su avioni patrolirali izmedu Bihaća, Banje Luke, Bugojna i Knina, a saveznički brodovi su izveli demonstraciju pred Splitom, na Braču se s dijelovima Prve dalmatinske brigade iskrcao odred britanskih komandosa, što je u znatnoj mjeri doprinijelo da ofanziva propadne. Za Tita bi odlazak u Italiju bio bijeg, pa je razmišljao o nekom drugom mjestu. Prilikom povlačenja kod sela Lisine i Mliništa, prateće jedinice su se sukobile sa 13. SS pukovnijom, te nakon dvosatne borbe nastavili povlačenje sve do 3. juna, kada su stigli na Kupreško polje, gdje je sletio sovjetski avion i Tita s 25 najbližih saradnika u 22 sata prebacio prema Bariju. Sovjetski avion su pratili američki avioni. U Bariju je Tita dočekao Vladimir Velebit i nekoliko britanskih generala. Nakon smještaja u lijepu vilu, Tito je nakon dva dana insistirao na povratak u Jugoslaviju, te ga je britanski ratni brod poveo na Vis.^[94]

Tita su nakon šest sati u Komiži dočekali članovi Štaba mornarice, Štaba 26. divizije i nekoliko članova Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, odakle se automobilom uputio u Borovik, gdje je zajedno sa Vrhovnim štabom smješten u jednoj kući. Zbog straha od njemačkog bombardiranja kasnije se preselio u pećinu Orlovicu, gdje je za njega i Zdenku uređena udobna nastamba. Osnovan je Kabinet Vrhovnog komandanta, tako da su se borci Pratećeg bataljona od tada obraćali samo šefu kabineta. Tito se iz gerilskog vođe, pretvarao u državnika, ali je umnogome ovisio od Britanaca. Nakon prestanka opasnosti od njemačkog napada preselio se u sam grad Vis u vilu Tramontana, gdje je boravio mjesec dana sve do odlaska u Moskvu. Vis je postao glavna pomorska i zračna baza, pa je Tito odatle izdavao sva naređenja za oslobađanje drugih ostrva i dalmatinske obale. Vis su, po prijedlogu Fitzroja Macleana trebale braniti dvije brigade, jedna partizanska i jedna britanska, ali se to nije ostvarilo, jer su britanske trupe bile opterećene borbama u Italiji. Na Vis je stigao i sin Žarko, priključivši se sovjetskoj vojnoj misiji. koji je tada znao samo ruski jezik.

Za vrijeme Titova boravka na Visu počela su dogovaranja o poslijeratnom ustroju Jugoslavije. Istovremeno je, uslijed Churchillovog pritiska^[95] je za mandatara nove Kraljevske vlade izabran Ivan Šubašić, pa je britanska vlada uskoro pokrenula inicijativu za Šubašićev susret s Titom. Za delegaciju za pregovore izabrani su osim Tita, Kardelj, Bakarić i Josip Smodlaka. Velikosrpski političari su zbog odabira delegacije, tvrdili da se radi o protusrpskoj koaliciji Hrvata i komunista, dok je ustaška propaganda tvrdila da Šubašić ne može obavezivati Hrvatsku i Hrvate, a Tito je htio pokazati odmak od centralizma ali i od monarhizma. U delegaciji je Tito imao glavnu riječ, a uz Šubašića je bio britanski ambasador pri Vladi Ralph Stevenson. Iako je Šubašić znao da Titu nema šta da ponudi, ipak mu je ponudio mjesto ministra vojske u Kraljevskoj vladi, jer su mu to sugerirali Britanci. Pregovori su završeni 16. juna i okončani su Prvim sporazumom Tito—Šubašić (Viški sporazum) kompromisom, koji se sveo na to, da Šubašić prihvata federalno uređenje Jugoslavije, odao priznanje NOVJ, te da će se raditi na formiranju zajedničke Vlade.^[96][97] Dogovoreno je da se do oslobođenja Jugoslavije ne poteže pitanje "republika ili monarhija".^[95][97][98] Dogovor je u redovima NOP-a doveo do nerazumijevanja i tihih prigovaranja Titu. Tito je 18. juna uputio kraću poruku o osnovnim konceptom, a sedam dana kasnije uputio je pisma svim zemaljskim antifašističkim vijećima u kojima je iznio razloge za potpisivanje sporazuma. Takođe je poslat originalni sadržaj sporazuma, čime su se svi uvjerili da odstupanja od AVNOJ-skih principa nije bilo. Nakon proglašavanja Vlade početkom jula, Šubašić je u augustu objavio deklaraciju kojom je pozvao na borbu protiv okupatora pod vodstvom maršala Tita. Slijedeći Titov plan je bilo oslobađanje Srbije i uspostavljanje vlasti od strane KPJ.^[97]

 

Nakon pregovora na Visu, Britanci su ojačali pritisak na Tita. General Maitland Wilson je pozvao Tita u julu na dalje pregovore. Na sastanku Politbiroa 9—10. jula u pećini Orlovica, odlučeno je da se odbije poziv Britanaca, jer predstavnici NKOJ-a ne žele da u pregovorima kao ravnopravan partner sudjeluje Šubašić, kao i Titove pretpostavke da bi se na pregovorima mogao pojaviti i kralj Petar II. Takođe je zahtjevano da se pregovara sa civilnim predstavnicima, a ne s britanskom vojskom. Zbog odbijanja Tita, Britanci su blokirali pregovore o vraćanju jugoslavenske riječne flote, koje su Nijemci odvezli u Njemačku, kao i povratu jugoslavenskih zlatnih rezervi, koje je knez Pavle prije rata dao prenijeti na Zapad. Krajem jula Tito je zbog toga, ipak prihvatio Wilsonov poziv, ali i zbog mogućnosti da bi se u Italiji mogao sastati sa Churchillom, koji je obilazio front u Italiji. U Caserti se 6. augusta sastao sa Wilsonom, a slijedeći dan s generalom Haroldom Alexandrom u Viterbi, 80 km sjeverno od Rima. Nakon obilaska fronta prema Nijemcima, posjete Rimu, te sastanka u Caserti s ministrom Haroldom Macmillanom, 12. augusta u Napulju se susreo s Churchillom. Na sastanku Churchill je imao jednodjelni pamučni kombinezon s otkopčanim ovratnikom košulje, dok je Tito obukao maršalsku uniformu, šivanu u Moskvi s izvezenim zlatnim listovima i manžetama. Mada je Tito želio na taj način impresionirati Churchilla, to mu nije uspjelo, no kasnije se pokazalo da je on već bio impresioniran Titom, uprkos njegovom gafu s oblačenjem. Churchill je Tita nazvao "velikim vojskovođom, kao i državnikom od izvanrednog karaktera, koji je učinio golem doprinos za ujedinjenje jugoslavenskih naroda." U prvom dijelu sastanka razgovarano je o vojnim pitanjima, britanskoj pomoći partizanima, te o prihvatu ranjenika u savezničkim bolnicama u Italiji. Ključno pitanje sastanka bilo je poslijeratno uređenje zemlje. Tito je izjavio. "Nije nam namjera da nametnemo komunistički režim. Ja sam to u više navrata javno izjavio..." te da će dozvoliti osobne slobode, riječima "...To je naš osnovni princip. Demokracija i sloboda ličnosti." Istovremeno je odbio prijedlog o mogućnosti povratka kralja Petra. Churchill se složio sa jugoslavenskim zahtjevima za Istru, ali ne i za Trst.^[99][100] Sastanak je završen 13. augusta, ali je predstavnik Foreign Officea tražio da se Tito izjasni o slobodnim izborima poslije rata. Tito se izgovorio da traži pravu formu, ali je dva dana nakon povratka na Vis objavio deklaraciju u kojoj stoji "...da je oslobodilačka borba naroda Jugoslavije narodna i demokratska..." i da je njen cilj borba protiv okupatora i stvaranje demoratske Jugoslavije, "... a ne komunističke tvrđave, kako nam naši neprijatelji pripisuju". Reakcije članova KP su bile još nepovoljnije u odnosu na reakcije na Viški sporazum, mada su Britanci prepoznali Titovo taktiziranje,^[98] koje je Churchillov sin Randolph opisao: "Dva su razloga zašto je u britanskom interesu bitno da podupiremo maršala Tita i narodnooslobodilački pokret: jedini su Jugoslaveni koji se bore protiv Nijemaca; i, pomagali mi Tita ili ne, on će nakon rata vladati Jugoslavijom."^[99][100] Nakon toga Churchill je izvršio pritisak na kralja Petra II, koji je 12. septembra preko BBC-a pozvao četnike, kao i Hrvate i Slovence u raznim drugim kolaboracionstičkim jedinicama, da se pridruže snagama maršala Tita, ali i zbog glasina da se u oktobru sprema britansko isckrcavanje u Dalmaciji. Titova reakcija je bila naređenje pojedinim jedinicama da budno kontoliraju obalni pojas i "spriječe svako nasilje u pogledu naše nezavisnosti". Time je pokazao da cijeni suradnju sa Britancima, ali ne pomoć. U jesen, nakon Savezničkog iskrcavanja u Normandiji, došlo je do žestoke prepiske sa Churchillom, koji je zahtijevao iskrcavanje u Jugoslaviji, što je Tito kategorički ponovo odbio.^[93] Istovremeno je došlo do nekoliko incidenata izmedu britanske vojske i partizana, koji su dobili naređenje da ne dopuste preuzimanje vlasti od Britanaca na otocima ili u nekim gradovima. Na jesen su se odnosi sa Britancima pogoršali, ali je za Tita postalo važno pitanje granice prema Austriji i Italiji,^[99] te je jasno naznačio da neće priznati zapadne granice Jugoslavije nastale 1918. godine.^[101] U jednom govoru, povodom toga, na Visu u septembru, spominjući Rijeku, Istru, Slovensko primorje i Korušku je izjavio "Tuđe nećemo — svoje ne damo!",^[99] rečenicu koju je ranije skovao Prežihov Voranc.^[101]

Zbog slabosti partizanskog pokreta u Srbiji, u julu Tito je naredio pokret jedinicama iz Bosne i Sandžaka prema Srbiji. Zbog jakosti njemačkih trupa, tek u augustu je iz Crne Gore poslato 50.000 boraca pod zapovjedništvom Peke Dapčevića: Druga, Peta i Sedamnaesta divizija NOVJ, kasnije je u zapadnu Srbiju došla i Prva proleterska, a za njom i Šesta lička divizija, koje su oslobodile mnoge gradove i pripremale napad na Beograd. Ovi porazi četnika nisu išli na stranu kralju Petru II, pa su zapadni Saveznici sve do septembra održavali kontakte s četnicima, pa im čak i pomagali. Sve do septembra, Tito je precijenio snage partizana, ali je uskoro četničko-njemačka odbrana postajala sve slabija. Operacije u Srbiji je Tito cijelo vrijeme držao pod svojom kontrolom, pa je iz Craiove u Rumuniji početkom oktobra, javio svom zamjeniku Rankoviću i Arsi Jovanoviću: "Za Srbiju dajem naređenja ja. Prestanite s vašim davanjem naređenja." U isto vrijeme je naredio, da se pod nadzorom Andrije Hebranga u Hrvatskoj uhapsi potpredsjednik HSS-a August Košutić, koji je bez suđenja ostao u zatvoru sve do 1946. godine.^[98]

Nakon ponoći 19. septembra s viškog aerodroma, Tito je odletio prema Moskvi avionom bez upaljenih svjetala. Isprva u pravcu Barija na maloj visini, a zatim prema Rumuniji. Ujutro su sletjeli u Turnu Severin, a potom automobilom prema Craiovi. Sutradan je odletio u Moskvu. Odlazak je pripreman u najvećoj tajnosti, a za njega nisu znali ni Saveznici. Na vijest da je Tito nestao, Churchill je "pobjesnio" te zatražio od Macleana da sazna šta se dogodilo. Sa Staljinom se susreo 21. septembra, a on ga je pozdravio starim imenom Valter, čime je htio pokazati da ga smatra kominterovskim operativcem, te samim tim ima punu ovlast nad njim. Sastao se nekoliko puta s njim, ali o tome ne postoje sovjetski zapisnici, te su jedini izvori Titova kazivanja. Staljin ga je počeo nagovarati da dozvoli povratak kralja Petra II, ali je Tito pribrano odgovorio "da to nije moguće, jer bi se kod nas narod pobunio, jer je kod nas kralj oličenje izdaje". Drugi dio razgovora bio je posvećen prelasku Crvene armije preko Jugoslavije, a kako partizanske snage nisu bile dovoljno jake da bi oslobodile Srbiju,^[102] 28. septembra^[103] potpisan je pisani ugovor. Ključno je bilo da sovjetska vojska ne smatra Jugoslaviju okupiranom teritorijom, nego da Jugoslavija ima oslobodilački pokret, koji će na teritoriji koju oslobode sovjetske jedinice preuzeti civilnu vlast. Sovjeti su se obavezali da će isporučiti naoružanje za 12 pješadijskih, dvije zrakoplovne divizije i za jednu tenkovsku brigadu,^[103] te da će školovati oficirski kadar u sovjetskim vojnim školama.^[102] Ugovor je sklopljen na ođredeno vrijeme i za određenu teritoriju, a sovjetska se komanda obavezala da će povući trupe čim obave operativne zadatke. Na temelju tog dogovora, sovjetske su trupe učestvovale u oslobađanju Beograda, kasnije Vojvodine, Baranje i Međimurja, kao i u borbama oko Virovitice. Time je Tito de facto osigurao oslobađanje Srbije i pobjedu revolucije. Slijedećih mjeseci odnosi jugoslavenskih vlasti i Sovjeta nisu bili idealni, tako da se dogovor smatra klicom kasnijih sukoba sa Staljinom. Primjena sporazuma bila je problematična, jer su sovjetski vojnici smatrali da imaju pravo pljačkati, silovati i raditi što hoće. Prijavljeno je da su pripadnici Crvene Armije u to vrijeme izvršili 1219 silovanja, 359 pokušaja silovanja, 111 ubojstava, 248 pokušaja ubojstava i 1204 slučaja pljačke uz ozljeđivanje opljačkanih.^[h] Čak je izvršen pokušaj silovanja na suprugu generala Koste Nađa, ali je ona kao major JA sovjetskom oficiru uperila pištolj u čelo. U isto su vrijeme britanski brodovi pomagali partizanima u Dalmaciji, čime je započela Titova diplomatska vještima u kojoj je koristio interese i Istoka i Zapada, da bi dobijao pomoć s obje strane.^[102] Nekoliko dana kasnije vratio se u Rumuniju gdje je ostao od 28. septembra do 15. oktobra,^[98] a već je tada naredio da se s Visa počnu prebacivati Vrhovni štab, AVNOJ i Nacionalni komitet. Iz Craiove je 15. oktobra prešao u Vršac. U Moskvi je od 9—18. oktobra održana konferencija na kojoj su se Staljin i Churchill dogovorili o podjeli interesnih sfera u jugoistočnoj Evropi, gdje bi u Jugoslaviji omjer ostao 50:50. No to Tita nije obavezivalo, on se potezao na rečenicu iz moskovskog dogovora da "...ostaje neprikosnoveno pravo jugoslavenskog naroda da sam riješi pitanje svog državnog uređenja." Time je Tito postao jedini evropski komunistički vođa, koji je o budućnosti svoje zemlje istovremeno pregovarao i s Churchillom i sa Staljinom.^[102]

Tito je iz Vršca došao u Beograd 25. oktobra, nastanio se u Belom dvoru, mada je formalno predratna rezidencija kneza Pavla, trebala pripasti kraljevskom namjesništvu kao šefu države. Đilas je kasnije procijenio da je "...s dolaskom u oslobođeni Beograd Tito prešao posljednju, konačnu stepenicu lične, autokratske vlasti... novi vladar je sjeo na stari prijesto i uz ovještale običaje počeo da uvodi i svoje "revolucionarne" novotarije!" U njemu je stanovao sve do 1948. godine, što je za neke bilo iznenađenje s obzirom na ideale "novog" društva. Sticao je sve veći ugled međunarodnih predstavnika, a pogotovo britanskih i američkih koji su bili impresionirani njegovom "arogancijom, goropadnošću i neovisnim stavom" prema Moskvi, pogotovu u odnosu s ponašanjem izaslanstava drugih satelitskih zemalja. Komplimenti Titu su došli i od Josefa Goebbelsa, koji je 7. marta 1945. opisao Tita da se "...on uistinu dokazao kao narodni vođa visoke vrijednosti". Ali takvim Titovim ponašanjem Jugoslavija ulazi u petogodišnje razdoblje staljinizma u kome je komunistička vlast nastojala uvesti jednopartijski totalirani režim po uzoru na SSSR. Zbog apsolutističke komotnosti i Titovog autokratizma, savezna se Vlada nije sastajala, jer se o svim važnim ili nejasnim pitanjima Đilas konsultovao sa Kardeljem i Rankovićem, te su oni predlagali, ali je Tito naređivao. Od jeseni 1944. kontrolirao je i vlast u budućim republikama, što govori i sukob s Andrijom Hebrangom, kada je nakon Hebrangovog osmišljavanja o uvođenju vjeronauka u školama i organiziranja Telegrafske agencije Hrvatske, Tito reagovao riječima da je to "klizanje u separatizam" i "unošenje elemenata nazadnjaštva", da bi se sukob završio smjenom Hebranga iz CK KPH, premještajem u Beograd^[104] i kasnijim hapšenjem u maju 1948. godine.^[105] Iz Beograda je ponovo uputio poziv na prelazak svih pripadnika kvislinških jedinica u partizane, a tu je amnestiju, kao i nekoliko prethodnih obrazložio kao poslijednju, riječima da je potrebno dati mogućnost svim zavedenima da isprave svoje greške.^[i] Međutim istovremeno šalje niz naredbi Glavnom štabu NOV-a i POJ-a za Hrvatsku, da jedinice pod njihovom komandom ulože napore da ni jedan fašistički zločinac na pobjegne iz zemlje i da "zemlju što prije očiste od ustaških i drugih izdajnika.", što je dovelo i do povremenih likvidacija. Uspjesima u oslobađanju Beograda, partizanske su jedinice napredovale prema zapadu, ali uprkos neiskusnosti partizanskih jedinica u frontalnom ratovanju, naredio je napad u Sremu, čime je formiran Sremski front, na kom je, po tvrdnji Dedijera, poginulo oko 30.000^[104] (37.000) pripadnika NOVJ.^[103]

 

Krajem februara u Beograd je stigao feldmaršal Harold Alexander, kako bi se s Titom dogovorio o vojnim akcijama u zapadnom dijelu Julijske krajine. Odmah nakon odlaska Alexandera, Tito je 2. marta naredio formiranje Četvrte armije JA, kojoj će osnovni zadatak biti zauzimanje područja oko rijeke Soče.^[106] Glavni cilj u završnici rata, za Tita je bilo zauzimanje Slovenskog primorja s Trstom, oslobađanje i pripajanje Istre, za koje je smatrao da su nepravedno pripale Italiji i da po etničkom sastavu trebaju pripasti Jugoslaviji. Do 20. aprila jedinice Četvrte armije izbile su na staru jugoslavensko-italijansku granicu, dok je Rijeka zaobiđena i oslobođena tek 3. maja, a glavnina jedinica pod neposrednom Titovom komandom napredovala je prema Trstu, glavnim cilju vojnih operacija. U grad su ušle 1. maja, a zauzeti su Gorica i Tržič (danas Monfalcone). Britanskom feldmaršalu Haroldu Alexandru je poručio da je ovakvo prodiranje i zauzimanje Trsta, reakcija na primirje britanskih i njemačkih trupa, te sprječavanje povlačenja Nijemaca iz italijanskog sektora. Čak je sredinom aprila za vrijeme boravka u Moskvi dopisniku New York Timesa izjavio kako je svima poznato da Jugoslavija polaže pravo na teritorije nastanjene Slovencima u Istri, Trstu, Gorici i dijelu austrijske Koruške. Samim tim je pitanje Trsta postalo spor s zapadnim Saveznicima, ali Tita ni Staljin nije u tom pitanju podržao. Nakon povlačenja na naknadno dogovorenu granicu (današnju italijansko-slovensku i italijansko-hrvatsku granicu) uslijed vojnog i političkog pritiska, Tito je 1950. godine izjavio da je zauzimanje Trsta bilo adut da se mogu zadržati Istra i Slovensko primorje. Od britanske, američke i sovjetske vlade je 2. aprila zahtijevao da i Jugoslavija dobije okupacionu zonu u Austriji, te je forsirao ulazak JA u Korušku i južne dijelove Štajerske. Prvih dana maja jedan je motorizirani odred Četvrte armije iz Trsta dolinom Soče, preko Vršiča i Karavanki ušao u Korušku i u Klagenfurt. Ta je operacija imala i za cilj opkoliti njemačke i druge jedinice u povlačenju. Nakon prijetnje od Amerikanaca, JA se povukla na stare granice Kraljevine Jugoslavije i Austrije, a Tito je 28. maja u Ljubljani izjavio "...da naša braća u Koruškoj još nisu slobodna." Na konferenciji vanjskih ministara u Parizu u jesen, Jugoslavija je kao teritorijalni zahtjev postavila granicu kod Grada, a Trst bi dobio status federalne jedinice u Jugoslaviji, luka bi bila internacionalizirana, mada je sam znao da je takav zahtjev nemoguć. Problem Trsta kao i Rijeke riješen je tek kasnije osnivanjem Slobodne teritorije Trsta.^[107]

Još od početka rata, Tito je nametnuo strogu disciplinu u partizanskim jedinicama, koja povlači i najstrože kazne. U junu 1942. izdao je naredbu da će "...pripadnik partizanskih jedinica koji počini bilo kakav zločin protiv civilnog stanovništva ili njihove imovine biti najstrože kažnjen." Strijeljanja komunista i partizana su u toku rata bili česta pojava, dok se s zarobljenim protivničkim vojnicima postupalo dvojako. Često bi bili razmijenjeni, ali često uslijed prethodnih događanja i Titovog bijesa bili bi i strijeljani. U ljeto 1944. godine izdavao je naređenja protiv četničkih i drugih formacija u kojima se spominjalo hapšenje i likvidacija. Prema domobranima je bio blaži, te im je u slučaju prelaska u partizane priznavao činove i funkcije. S druge strane naređuje da se bezobzirno uništavaju ustaše i četnici, te je jasno kako su tu njegovu naredbu izvršavali lokalni komadanti. OZNA je dobila naređenja o strijeljanjima samo u najvećoj konspiraciji, tako da ni sam Štab brigade o tome nije imao informacije.^[108] Već nakon dolaska u Vršac, zahtijevao je protjerivanje njemačke i mađarske manjine.^[103] Nakon ulaska u Beograd OZNA je dobila direktive o hapšenju suradnika okupatora kao i likvidacijama po kratkom postupku. Odmah po ulasku partizana u Beograd, streljan je Puniša Račić, atentator na Stjepana Radića. Tito do kraja 1944. godine nije bio zadovoljan radom OZNA-e, pa je iz Podgorice stigao Veljko Mićunović koji je efikasnije sprovodio njegove direktive. Po podacima iz 2012. godine Državne komisije Vlade Srbije, u Srbiji je stradalo 36.388 osoba optuženih kao "narodni neprijatelji". Mediji su, kao i iskusni generali i političari prisjećali na pokolje ranjenika i civila od strane okupatora, pa se osvetnički val smatrao opravdanim. Novi proglas o amnestiji izdao je 15. novembra u kojem je pozvao pripadnike domobranskih i četničkih jedinica da se predaju i da se s njima postupa po međunarodnom pravu kao ratnim zarobljenicima i da ratne zločince treba izvoditi pred vojne sudove.^[108]

Početkom novembra naredio je da se što prije "likvidiraju arnautske bande", pripadnici albanskog Balli Kombëtara, na području gornjeg Vardara i Kosova. Kasnije je pozvao na odgovornost komadante tih jedinica, koje su prekoračile norme vojničkog ponašanja, te jednim dijelom optužio četnike za počinjene zločine prema Albancima. U međuvremenu je spriječio i masovno protjerivanje Mađara kao i stvaranje logora za Mađare. Dana 11. februara uslijedila je nova zapovijed u kojoj se naređuje stvaranje vojnih sudova u sastavu od tri oficira u svakoj diviziji, a Višeg prizivnog suda u svakom korpusu. Time se insistiralo da se smrtna kazna može presuditi samo po sudskom postupku. Prema Uputstvima od 22. februara Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, definirano je koje su osobe smatraju ratnim zločincima i koje radnje zločinom i prijestupom. Te su odredbe bile široko definirane, tako da su kriteriji progona bili opsežni, te su mnogi ljudi stradali i mimo kakve zakonske procedure.^[108]

Ulaskom partizanskih jedinica početkom maja u Zagreb, mnogi civili, iz straha od partizanskih odmazdi, nisu htjeli dočekati novu vlast, nego su preko Slovenije krenuli u Austriju, kako bi se predali Britancima. Vojnicima je pokret bio naređen, te su u općem rasulu krenuli na put, na kom su već bili 40.000 njemačkih vojnika, manji broj slovenskih kolaboracionista i civila (oko 10.000), te oko 5—10.000 srpskih i crnogorskih četnika. Istraživanja pokazuju da je u toj koloni bilo od 100.000—150.000 ljudi, a kolona je bila duga 45 i 65 km. Nijemci su pokušali prijeći granicu prije kapitulacije, jer su očekivali žestoku odmazdu, tako da su se borbe protiv partizana odvijale do 15. maja. Jedan dio snaga iz kolone se probio prema Bleiburgu, dok su veći dijelovi ustaških i domobranskih snaga zarobljeni u Sloveniji. Partizanske snage su u borbama od 9—14. maja imale oko 1000 mrtvih i ranjenih, dok se za neprijateljske gubitke navodi brojka od 20.000 što može svjedočiti o tome da su zarobljenici odmah i ubijani.

Kad je prvi dio izbjegličke kolone prešao u Austriju, zapovjednici su zatražili da se predaju Britancima, što su oni odbili, jer prema potpisanim međunarodnim sporazumima, vojska NDH treba da položi oružje onim snagama protiv kojih su ratovali. Negdje oko 20—25.000 je uspjelo u tom metežu pobjeći po šumamama i mnogi od njih su se spasili u emigraciji. Ostali su vraćeni na jugoslavensku stranu i sprovedeni prema Mariboru. Neki od njih su odmah osuđeni na smrt, velika većina civila je puštena nakon nekoliko dana, a sva djeca do 16 godina su puštena. U logorima u Mariboru i Celju OZNA je selektirala zarobljenike, tako da su ustaški i domobranski oficiri s višim činovima izdvojeni i upućeni pred vojne sudove, koji su ih većinom osudili na smrt. Ustaški vojnici i podoficiri s dužim stažom u Ustaškoj vojnici izdvajani su za grupne likvidacije bez suđenja, te su streljani u Teznom kod Maribora. U sličnim okolnostima su streljani i slovenski domobrani na Kočevskom rogu i Teharju. Mladići godišta 1927—28. i ustaše s kratkim stažom otpremani su u dugim kolonama u Zagreb i Samobor za dalju selekciju ili su kroz Podravinu i Posavinu upućivani u logore na istoku zemlje. Zbog nepoštivanja Titove direktive, 13. maja je vlastoručno napisao depešu, koja je dostavljena štabovima četiriju armija i glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije, da se spriječi ubijanje zarobljenika.^[j] Đilas je 1974. izjavio da Tito nije odobravao što se dogodilo, pa je tražio izvještaje i razjašnjenja, ali je pokazivao i razumjevanje za osvetnički gnjev protiv "bandi".

Ovakva represija je izazvala nezadovoljsto u narodu, pa je i Vladimir Bakarić uputio pismo Titu kojim se žali na ponašanje prema desetinama hiljada ljudi u logorima i kolonama. Tito je 5. jula donijeo Zakon o davanju amnestije i pomilavanju, a na osnovu tog zakona većina je zarobljenika puštena iz logora, a Predsjedništvo AVNOJ-a je 3. augusta donijelo Ukaz o pomilovanju i amnestiji čime je praktički završen progon. U dijelu Vojvodine naseljenom Nijemcima, progon i oduzimanje imovine trajao je nekoliko godina. Do sredine 1945. godine u Vojvodini je uhapšeno 14.069 osoba, većinom Nijemaca i Mađara, od kojih je strijeljano 10.360.^[108]

Postoji Titova odgovornost za počinjene ratne zločine nad zarobljenicima i civilima u poslijednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i u prvim poratnim mjesecima, ali tu odgovornost valja ocijeniti sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima, koji nisu istovjetni današnjim, te nema mjesta historijskom revizionizmu koji se temelji na moralnom i etičkom relativiziranju nacifašistiških zločina.^[109]

Nakon Viškog sporazuma sa Šubašićem, Tito se u oslobođenom Beogradu ponovo susreo s njim, mada ovaj Beogradski sporazum nije mnogo promijenio u ciljevima Tita. Kako je i dalje važio dogovor o namjesništvu, koje je zastupao Šubašić, ali bez kralja Petra II, koji je to shvatio kao tihu abdikaciju, 11. januara 1945. godine kralj je otkazao povjerenje Šubašiću, što je Titu omogućilo formiranje Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, koja je osnovana početkom marta, sastavljena od predstavnika NKOJ-a i predstavnika kraljevske vlade. Tito je postao predsjednik Ministarskog savjeta (premijer) i ministar odbrane, a komunisti su držali i druge važnije resore. Šubašić je imenovan ministrom vanjskih poslova, a u Vladu su ušli i predstavnici građanskih stranaka koje su "slijedile politici Narodnooslobodilačkog pokreta". Uskoro je objavljena Deklaracija, kojom je Tito objavio političke i privredne ciljeve, a samim tim ostvario svoju viziju izgradnje socijalizma unutar Jugoslavije na marksističkom internacionalizmu, te na izgradnji Jugoslavije, ali radikalno drugačije od one karađorđevske. Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a 7—10. augusta u Beogradu, preimenovan je u Privremenu narodnu skupštinu DFJ. gdje je Tito takođe vodio glavnu riječ, kada je prihvatio amandmane sa konferencije na Jalti, da se svi članovi Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije nakon izbora 1938, koji se nisu kompromitirali priključe AVNOJ-u i da sve odluke AVNOJ-a ratificira Ustavotvorna skupština. Uskoro je donesen niz zakona kojima se pokreće agrarna reforma, stvaranje zadruga i kolonizacija. Tito je još 1940. godine u svojoj raspravi "Propadanje radnog seljaštva u Jugoslaviji poslije prvog imperijalističkog rata" ukazao na teško stanje seljaka. Reformom je dijeljena zemlja seljacima bezemljašima, ali je od drugih institucija oduzimana zemlja, tako da se nadbiskup Stepinac žalio da je agrarna reforma nepravedna prema Crkvi, pa je Tito promijenio odluku o dodjeli 5 ha samostanima i vjerskim institucijama na 10 ha.

Usporedo s političkom izolacijom, Tito omogućava političarima i drugim nekomunistima da se uključe u politički, kulturni i privredni rad. Tako je pored Ivana Ribara, Josipa Smodlake, Vladimira Nazora, Svetozara Rittiga, Vlade Zečevića, podržao i postavio jugoslavenskog ambasadora u SAD-u Savu Kosanovića, nećaka Nikole Tesle i predratnog političara Samostalne demokratske stranke. Iz Londona su se vratili i Dušan Simović, ministar Mihailo Konstantinović, kao i istaknuti član HSS-a Rudolf Bićanić. Stanoje Simić je bio od 1946—48. ministar vanjskih poslova u Vladi, a pokušao je vratiti u zemlju i Ivana Meštrovića i Vladka Mačeka. Pijanistica Melita Lorković, čiji je muž likvidiran u poslijeratnim čistkama, a šurjak Mladen Lorković bio ustaški ministar, je dobila posao i stan u Beogradu. Titove parole su bile u načelu demokratske, pa je propaganda sugerirala da Maček znači monarhiju, ali i progres, pogotovo davanjem prava glasa ženama. Ilja Erenburg je govorio o pravu žena u Bosni, te o skupu gdje su došle hiljade muslimanki s feredžama, ali kada je Tito progovorio one su skinile feredže i otkrile svoja lica. Jedan govor u Zagrebu 1945. godine počinje riječima "braćo i sestre, građani i građanke", te ne spominje frazu "drugovi i drugarice". Čestitajući Novu 1949. godinu prvo je spomenuo "građane i građanke" pa tek onda "drugarice i drugove".^[110]

Od ljeta 1945. počele su pripreme za izbore Ustavotvorne skupštine, te su doneseni Zakoni o izboru narodnih poslanika i Zakon o biračkim spiskovima, prema kom su žene prvi put dobile pravo glasa, kao i svi građani koji su napunili 18 godina. Pripadnici JA su mogli glasati tamo gdje bi se zatekli u vrijeme izbora, bez obzira da li bi bili upisani u biračke spiskove, a sudionici NOB-a su mogli glasati i ako bi bili maloljetni.^[110]

Pripadnici vojnih formacija koje su se borile protiv partizana nisu imali pravo glasa, pa su zbog te odredbe nekoliko dana kasnije iz vlade istupili Šubašić i Juraj Šutej, koji je bio ministar bez portfelja, kao i svi drugi građanski političari uključujući i potpredsjednika vlade Milana Grola. Taj je zakon po Šubašiću bio kršenje ranijih sporazuma sa Titom.

Narodna je skupština na Titov zahtjev 31. augusta raspisala izbore za Ustavotvornu skupštinu za novembar 1945. Kampanja se vodila pod parolama "za Tita, za republiku, za narodnu vlast", "Nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita". Tito je bio nositelj liste Narodni front i u javnim je nastupima izjavljivao da će izbori biti slobodni i demokratski, a da u Fronti ima više partija, pa će se u parlamentu unutar Fronta iskristalizirati opozicija, misleći na Grola i Šubašića. Ali te su izjave bile maska, jer će se narednih mjeseci poduzimati sve da se dokine bilo kakav oblik političkog pluralizma.^[111]

Održavanjem skupova u većim gradovima, na kojima je bilo, navodno 80—100.000 građana, Tito je govorio svakome ono što želi najviše ćuti. Mitinzi su bili svojevrsna manipulacija, jer se dekretima prisustvu obvezivali učenici, a zidovi i zgrade su bile okićene parolama iz Titovih govora. Glasovalo se spuštanjem kuglica u kutiju, tako da je izborna komisija mogla ćuti u kojoj je kutiji spuštena kuglica, a kasnije su kuglice mogle biti prebacivane po volji izborne komisije. Pobjedom Narodnog fronta, prvo zasjedanje Ustavotvorne skupštine, održano je 29. novembra 1945. u Beogradu i na njemu je prihvaćeno novo ime države, Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Tito je 31. januara 1946. na zajedničkoj sjednici obaju domova Skupštine podnio ostavku Privremene vlade i dobio mandat za sastav nove. Donesen je novi Ustav FNRJ, koji je praktički bio kopija Ustava SSSR-a iz 1936. godine, a Tito je obnašajući sve najviše funkcije, predsjednika države i Vlade, te prvog čovjeka KPJ postao apsolutni gospodar. Vremenom se stvarala hijerarhija vlasti, na koju se morao oslanjati o manje važnim pitanjima, dok se on bavio strateškim pitanjima, što svjedoči njegova izjava iz 1950-ih "Ja odgovaram za Jugoslaviju! Ja u njoj odlučujem!"^[111]

Vladavina do 1950. godine se može smatrati totalitarizmom, ukoliko se totalitarnom vlašću i totalitarizmom naziva način vladavine, državni sustav ili doktrina u kojoj država pod vlašću jedne stranke ili osobne diktatorske vlasti kontrolira i nastoji usmjeravati kompletan javni i kulturni život, s drastičnim ograničenjima osobnih i građanskih sloboda i prava, često uz primjenu političkog terora. Sustav nije bio staljinistički jer nije bilo staljinističkih procesa i čistki kao u Sovjetskom Savezu i drugim zemljama takozvane narodne demokracije, ako se izuzme politički proces protiv Stepinca i Dachauski procesi u Sloveniji. Od 1950. godine su počele reforme i postupna liberalizacija, ali se i dalje Titova vlast može nazvati autokratskom i autoritarnom, jer je i dalje imao neograničenu vlast. Punu vlast ima Politbiro, a Vlada je bila direktno podređena Politbirou, koji je sastavljen od desetak ljudi od kojih je svaki bio zadužen za posebnu oblast. Tito je po svom nahođenju sazivao ljude s kojima će komunicirati i zapravo je održavao potpunu vlast koju je ostvario u ratnim uslovima.^[k][111]

Većinom donesenih odluka, ideja federativne republike, bila je izigrana. Osim u imenu države, bila je u praksi centralistička država ili "pseudofederacija". O svim bitnim pitanjima odlučivala je centralistički ustrojena KP s Titom na čelu male grupe koja je odlučivala o svim bitnim pitanjima. Vlast se kumulirala u Beogradu, a Tito je krajem rata odbio mogućnost da glavni grad države bude negdje u Bosni i Hercegovini. Traženo je da većina rukovodstva dođe u Beograd, planirana je izgradnja "veličanstvene opere u Beogradu", kao i izgradnja veleljepnog dvorca na Dedinju, pa se centralizacija odvijala čak i u sportu kada je beogradski Partizan kao centralni sportski klub JA morao okupiti najbolje sportiste, ponajprije nogometaše poput Stjepana Bobeka i Zlatka Čajkovskog iz zagrebačkog Dinama potom i atletičare, kao Franju Mihalića. Njegovim dekretom 1947. godine osnovano je Jugoslavensko dramsko pozorište u Beogradu, a mnogi značajni glumci dovedeni su iz drugih centara. Umjesto federalizma zavladao je revolucionarni etatizam. No uprkos tomu, Titov režim je uživao relativnu veliku potporu u širokim narodnim slojevima, dijelom i zbog ratnih zasluga. a potom zbog izgradnje državnog socijalizma koji je donosio znatno podizanje općeg standarda - forsiranu industrijalizaciju, masovno školovanje te zdravstvenu i socijalnu zaštitu za većinu stanovništva. Odustalo se od unitarističkog modela stapanja nacija i kultura u jednu višu, jugoslavensku, ali se dosljedno nametala teza da jugoslavenstvo jest i mora biti nadnacionalna kategorija. Titova inicijativa iz 1946. je i organiziranje omladinskih radnih akcija, koje su radile na izgradnji ili obnovi uništene infrastrukture. Mada je i Tito, kao i većina stručnjaka znala da su akcije nerentabilne, Tito je smatrao da je njihovo odgojno i političko značenje važnije od bilo čega drugoga. Uprkos propagiranju socijalne jednakosti Tito i uski krug oko njega živjeli su neusporedivo bolje od većine drugih.^[111]

 

Usprkos političkom antagonizmu, Tito je želio s objema velikim vjerskim zajednicama Katoličkom i Pravoslavnom crkvom imati što bolje odnose. Kako podrška nadbiskupa Stepinca NDH nije prestala sve do kapitulacije, a izjavama da je najveći neprijatelj boljševički komunizam, Stepinac je uskoro pao u nemilost Tita i KPJ, tako da je 17. maja 1945. godine bio uhapšen. Imao je i ideju o samostalnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, mada je znao da se Crkva neće lako odvojiti od Vatikana. Početkom juna Tito se u Zagrebu sastaje s delegacijom Crkve, koju su predvodili biskupi Franjo Salis-Seewis i Josip Lach, ali i žestoki kritičar ustaškog režima kanonik Pavao Lončar. Istaknuo je "...da kao Hrvat i katolik, nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su stajali velikih žrtava...", ali je naglasio da svi članovi Crkve nisu krivi i obećao pregovore i dogovor. Dan nakon sastanka Stepinac je pušten na slobodu, a 4. juna su se sastali Stepinac i Tito. Stepinac je dvadesetak dana kasnije bio gost na Četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a, a nakon toga su razgovarali o agrarnoj reformi. Nakon pastirskog pisma Stepinca i nekoliko biskupa u septembru 1945. u komu reaguju na donošenje Zakona o agrarnoj reformi, podsjetili su i na ubijanje svećenika, zabranu katoličkih novina i zatvaranje škola. Tito je ovu utemeljenu kritiku ipak smatrao neprijateljskim stavom, mada je znao da se Stepinac nije slagao s Pavelićevim ekstremizmom, genocidom i zločinačkom politikom, ali je po njegovom mišljenju premalo činio da se zlo zaustavi. Ovim pismom je sukob prerastao u osobni sukob između njih dvojice. Da bi dobio podršku stanovnika Istre, početkom 1946. je finacijski pomogao obnovu sjemeništa u Pazinu, dopustio izdavanja tada jedinog vjerskog lista, osnivanje svećeničkog udruženja i otvaranje hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije. Stepinac je ponovo uhapšen 18. septembra 1946. gotovo istovremeno kada se u Beogradu sudilo Draži Mihailoviću, a u Ljubljani Leonu Rupniku. Nadbiskup je izveden na sud zajedno sa ustaškim pukovnikom Erihom Lisakom, pa se u novinama pisalo o "suđenju Lisaku, Stepincu i družini". Osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.^[112][113]

Odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi je bio u ponečem sličan. Žičkog episkopa Nikolaja Velimirovića, koji je još 1935. godine veličao Hitlera, kao i patrijarha Gavrila Dožića, koji su bili uhapšeni 1941. godine i četiri godine proveli u koncentracionom logoru Dachau, dopustio je povratak u zemlju. Za Dožićem se sastao dva puta, ali kako on nije podržavao profašiste, bio je tolerantniji prema njemu. Tako je 1950. godine posjetio manastir Gračanicu i razgledao freske srpskih srednjovjekovnih umjetnika.

Nakon toga dolazi do smirivanja prilika, pa je u januaru 1950. godine u Sarajevu osnovano udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir". Time je zadobio franjevački kler, a fra Bono Ostojić, župnik u Kiseljaku je na utemeljiteljskoj sjednici "Dobrog pastira", prisutne pozdravio katoličkim pozdravom "Hvaljen Isus" i potom borbenim partizanskim pozdravom "Smrt fašizmu – Sloboda narodu!"

Zbog suradnje sa ustaškim pokretom, na smrt je osuđen zagrebački muftija Ismet Muftić, zajedno s nekim dužnosnicima drugih vjerskih zajednica, ali se islamska zajednica do uspostave nove vlasti nastojala prilagoditi okolnostima. Progoni su se sveli na članove organizacije Mladi muslimani, od kojih je većina pohapšena i osuđena, a pod egidom borbe protiv "stoljetne zaostalosti" uništavane su tradicionalne manifestacije islamske kulture, zabranjeno je nošenje feredža, fesova, ukinuti su derviški redovi, vjerske škole i sudovi.^[114] Novi reis-ul-ulema Ibrahim Fejić je u nastupnom govoru u Sarajevu 1947. godine istaknuo kao najvažniju zadaću da "...prve misli uputimo našem voljenom Maršalu Titu, omiljenom Vođi i Učitelju, i da zamolimo Alaha za njegov dug i srećan život".^[113]

Pored izgradnje dobrih odnosa sa SAD-om i SSSR, Tito je podržavao i Albaniju i imao planove da Albanija bude sedma jugoslavenska republika, a o tome je u junu/julu razgovarao sa Enverom Hoxhom u Beogradu. Hoxha je jednom na sjednici Politbiroa albanske KP izjavio "Nisam ja generalni sekretar KP Albanije, nego je to Tito". S njim je potpisan dogovor o prijateljstvu i suradnji dviju zemalja koji je imao dva tajna članka da Kosovo i Metohija pripadnu Albaniji u trenutku kad se Albanija pripoji Jugoslaviji ili konfederaciji. Konfederaciju je planirao ujedinjenjem s Bugarskom, ali zbog odbijanja Bugarske o konceptu 6:1, taj projekat nije zaživio. Titov imperijalizam nije bio sličan Staljinovom, jer je npr. Jugoslavija plaćala zemljišnu rentu za mješovita jugoslavensko-albanska društva, nije odnosila svoj dio profita, nego je ulagala u preduzeća, a jugoslavenski su stručnjaci pomagali razvoju Albanije. Prve nesuglasnosti s bivšim saveznicima, prouzrokovala je vojna pomoć komunističkoj Narodnooslobodilačkoj vojsci Grčke (ELAS) tokom Grčkog građanskog rata, a njima je otišao i general Peko Dapčević kao instruktor, a dopušteno im je povlačenje na jugoslavenski teritorij. Uvođenjem zabrane preleta zapadnim saveznicima, su saveznici polako smatrani suparnicima, a 1946. godine protuzračna obrana u Sloveniji spustila je jedan američki avion, a drugi oborila. Ubrzo je Tito smirio situaciju, morao se izviniti i pristao je da jugoslavenska vlada plati porodicama poginulih pilota 150.000 američkih dolara.^[111] Tito je 1945. godine potpisao dvadesetogodišnji Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći s Vladom SSSR-a, u martu 1946. u Varšavi potpisuje Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći izmedu FNRJ i Poljske, a uslijedilo je i potpisivanje ugovora s Čehoslovačkom i Albanijom, te u decembru u Bukureštu sličan ugovor sa Rumunijom.^[115]

Na temelju Marshallovog plana. SAD je izmedu 1947—50. planirala u 16 evropskih zemalja usmjeriti pomoć u vrijednosti od 16 milijardi dolara, pod uslovom da bi sproveli političke reforme u zemlji. Tito je isprva prihvatio ponudu, ali ju je kasnije odbio. Reakcija je bila štetna jer je u tim godina žetva podbacila, a na pomoć iz Sovjetskog Saveza se nije mogao osloniti. Ipak se početkom 1948. obratio SAD-u za nabavku strojeva i elektroopreme, da bi 1979. godine priznao da je odbijanje pomoći bila njegova greška. Sukob sa zapadnim saveznicima, izbio je i nakon napadačkog govora Aleša Beblera na zasjedanju Opće skupštine UN u jesen 1947, kada je optužio Britance da u Grčkoj dovode na vlast monarhofašiste, a da je ambasada SAD u Grčkoj otvoreni gospodar Grčke. Jugoslavija je tih godina smatrana radikalnim krilom Istočnog bloka, mada je Tito i dalje održavao dobre odnose, pogotovo s bivšim atašeima u Jugoslaviji.^[111]

Savezna skupština je 1947. godine donijela Prvi petogodišnji plan koji je trajao od 1947—51. godine. Plan je po Titovoj zamisli, težište stavljao na industrijalizaciju, a manje u poljoprivredu, pa je Tito u skupštinskom govoru prilikom donošenja Zakona izjavio da je industrijalizacija u interesu seljaštva, jer da bez metalne industrije nema ni mehanizacije u poljoprivredi. Kasnije je postalo jasno da je takva razvojna strategija dovela do sustavnog zanemarivanja poljoprivrede, što je na duži rok dovelo do katastrofalnih učinaka.^[111]

Sukob Tita i Staljina, koji je trajao još za vrijeme rata, osnažio se tokom 1948. godine u osobni sukob dviju karizmatskih ličnosti.^[l] Sklapanjem ekonomskih ugovora 1946. sa SSSR, Jugoslavija je sve više ovisila o Sovjetskom Savezu. Tito je smatrao osnivanje mješovitih preduzeća ekspoloatacijom, pa je negodovao kod sovjetskih vlasti. Takođe nije dopustio da Sovjeti stvaraju svoju paralelnu obavještajnu službu, kao ni zahtjev iz 1947. da se Crvenoj armiji stave na raspolaganju pomorske baze u Puli, Šibeniku i Boki kotorskoj.^[115]

Osnivanjem Informbiroa, na Titovu inicijativu, u oktobru 1947. godine, potvrđena je Staljinova koncepcija da Jugoslaviju veže za Moskvu. Sjedište je bilo u Beogradu, pa je Tito to shvatio kao čast i nije prepoznao opasnosti koje iz toga proizilaze. Prvi sukob je izbio protivljenjem Staljina o stvaranju jugoslavensko-bugarske federacije, te je pokušao suzbiti i jugoslavensku hegemoniju u Albaniji, pa se to može smatrati klicom sukoba s Jugoslavijom. Ali i Titova popularnost u zemljama socijalističkog uređenja, smetala je Staljinu, jer je praktički bio izjednačen s njim, kao i neprestano pomaganje grčkim partizanim. Tito je s raznih strana, od Kopiniča, kao i od vođe KP Rumunije Gheorgiu-Deja dobijao obavijesti da ga Staljin želi likvidirati.

Odbijanjem od strane CK KPJ prijedloga Moskve o stvaranju konfederacije s Albanijom i Bugarskom, po kom bi Albanija i Bugarska bile ravnopravne članice federacije, a pod nadzorom Moskve, sukob se pojačao, pa je general Barskov Tita 18. marta 1948. osobno izvjestio da Vlada SSSR-a opoziva vojne savjetnike iz Jugoslavije, a sutradan da se opozivaju i civilni savjetnici. Na sjednici proširenog Politbiroa 1. marta, Tito je otvoreno govorio o problemima ugovora o plovidbi Dunavom, o neravnopravnom ugovoru o zračnom prometu, te o sovjetskoj inicijativi, da Jugoslaviji nije potrebna jaka armija, jer imaju Sovjete. Ponudio je ostavku, ali su svi članovi, osim Sretena Žujovića bili protiv njegove ostavke. Odgovor iz Moskve je došao 27. marta od strane CK KPSS, pismom u kome se tvrdi da u zemlji "nedostaje demokracije", da se pokušava "detronizirati sovjetski sistem", kao i optužbe za "velikodržavni šovinizam", da u Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije rade britanski špijuni, a Tito jer optužen za trockizam. Kopije tog pisma poslate su svim komunističkim zemljama, pa je spor time internacionaliziran.

Reakcije drugih komunističkih funkcionera, nisu bile brze, ali su Titove slike uskoro nestajale iz izloga u tim zemljama. Tito je uskoro napisao odgovor, a nakon plenarne sjednice CK KPJ 12—13. aprila, nakon žestoke diskusije i napada na Tita od strane nekoliko članova, napisano je drugo pismo s 33 stranice formata A4 i poslano Staljinu i Molotovu. Nakon tih sukoba, Žujović je izbačen iz CK, kasnije zajedno s Andrijom Hebrangom i uhapšen, a ta informacija je objavljena tek dva mjeseca kasnije, kao i Rezolucija Informbiroa. Rezolucija je donesena 20—22. juna u Bukureštu na sastanku Informbiroa, na koji su bili pozvani i Tito i članovi CK, ali je odlazak od strane CK odbijen. Rezolucija je u jugoslavenskim novinama i radiju objavljena 30. juna, ali i jugoslavenski odgovor na Rezoluciju. Tito je time potvrdio svoje vjerovanje da ima podršku u narodu, mada je bilo podrške i Staljinu. Počele su optužbe Sovjeta, da je zapravo Crvena armija oslobodila Jugoslaviju, lični napad na Tita, a nekoliko visokih generala su pokušali pobjeći u Sovjetski Savez. Titova reakcija je bila održavanje Petog kongresa KPJ, koji je održan u Beogradu od 21—27. jula, prilikom čega su spjevani stihovi "Peti kongres, ništa ljepše nije / Ko ne voli Tita ni Partije / Nek se seli iz Jugoslavije". Tito je ponovo izabran za generalnog sekretara samo sa pet glasova protiv od 2344 prisutnih. Beogradska Borba je povodom kongresa objavila fotografiju Augustinčićeve statue Tita u vojnom ogrtaču s izrazom nepokolobljive odlučnosti.

Uskoro su na granicama s Mađarskom, Rumunijom, Albanijom i Bugarskom započeli incidenti, ukupno negdje oko 7800 u kojima je između 1948—52. poginulo oko stotinu ljudi. Vojne trupe su koncentrirane na granicama, ali se Staljin nije usudio napasti Jugoslaviju. Tito je sumnjao u lojalnost mnogih suradnika, pa je osnovao Glavnu inspekciju Oružanih snaga, neovisnu o Generalštabu i Ministarstvu, podčinjenu izravno njemu.^[116] Za protivnike i za sumnjive osnovan je logor na Golom otoku, na komu je bilo zarobljeno oko 15.000 osoba a od toga na Svetom Grguru oko 800 žena.^[117]

Tito dugo nakon raskola sa Staljinom, nije odbacivao mogućnost o ponovnom uspostavljanju kontakta. Čestitao mu je 1948. godišnjicu Oktobarske revolucije, a za Dan Republike 29. novembra naredio je da se pored njegovih slika postave i Staljinove slike. Često u govorima i dalje spominje prijateljske socijalističke zemlje, a tek u martu 1949. godine počinje s razgradnjom kulta ličnosti Staljina, kada u jednom govoru u Rijeci navodi da je SSSR prodavala naftu Jugoslaviji za 25% skuplje nego kapitalističkoj Švicarskoj, te se počelo javno tvrditi da je zapravo Staljin odstupio od Lenjinovog učenja. U jednom intervjuu u novembru 1949. Tanjugu, traži da "...naša štampa bude duboko moralna, istinita, stvarni odraz onoga što se kod nas događa". U medijima se u jesen 1949. po direktivi izbacuje sovjetska muzika, a pretendiraju su domaći šlageri i revolucionarne pjesme. Krajem 1949. u razgovoru s francuskim novinarom ukazuje da je kampanja SKP(b) opasno revizinističko skretanje od marksizma-lenjinizma. Time podstiče američke političare da vjeruju da se u Jugoslaviji mijenja ideološka osnova sistema. Na Šestom kongresu KPJ 1952. Tito govori o "...čudovišnom obliku državnokapitalističkog birokratskog sustava u kojem su radnici eksploatirani, a neruski narodi ugnjetavani od ruskog imperijalizma."^[118]

Uvidjevši da je osnivanje seljačkih zadruga promašaj, kao i zbog nekoliko pobuna seljaka protiv kolektivizacije (Cazinska buna, pobune na Kordunu, oko Gline, kao i Makedoniji i Crnoj Gori), Tito ujesen 1951. godine inicira zatvaranje zadruga, te javno priznaje grešku riječima "...da su zadruge valjale, ne bi se raspadale." Međutim, poboljšanje za poljovrivredu nije učinjeno ni kada je 1953. godine donesen Zakon o agrarnom maksimumu, određivanjem gornje granice posjeda na 10 ha, 15 ha u planinskim područjima, umjesto 30 ha koliko je bilo predviđeno agrarnom reformom 1945. godine. Time je stihijska i masovna migracija sa sela u gradove ojačala, a poljoprivreda je svedena na marginu interesa, što je dugoročno vodilo u nestašice hrane.^[119]

U višim se partijskim krugovima jos 1949. godine razgovaralo o decentralizaciji i liberalizaciji, kako u privredi, tako i u prosvjeti i kulturi. Mada je Tito tvrdio da radnička klasa još nije zrela za decentralizaciju, Kardelj i Đilas su radili na tekstu budućeg Zakona o predaji tvornica na upravljanje radnicima, pa je kasnije tu njihovu ideju oduševljeno prihvatio. Time je uvedena ideja radničkog samoupravljanja, koja će u Jugoslaviji vladati slijedećih 40 godina. Predajom fabrika radnicima na upravljanje, počeli su se otvarati i privatni obrti, tako da je do 1954. godine otvoreno oko 150.000 privatnih manjih firmi. Ali su reforme slijedile i drugim podučjima, koje su vodile ka liberalizmu, Tito je vremenom smanjivao uticaj partije u mnogim sferama. Ukinuo je 1953. godine institut političkog komesara u jedinicama JNA, te je time potencirao da su stručna vojna znanja važnija od političke podobnosti. Radi se na odvajanju partijskog i državnog aparata, smanjivanju birokratizacije, tako da je broj državnih službenika savezne uprave s 47.300 u 1948. godini smanjen na 10.328 osam godina kasnije. Tito se zalaže i za demokratizaciju medija, pa je 1951. godine održana konferencija za štampu na kojoj su prisustvovali 120 domaćih i inostranih novinara.^[120]

Donošenjem Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja u saveznim organima vlasti 1953. godine Tito je postao predsjednik Jugoslavije, čime je preuzeo apsolutnu vlast u zemlji, ali su istovremeno odlukama Šestog kongresa SKJ započeti procesi demokratizacije. Na Drugom plenumu CK na Brijunima u junu 1953. Tito je težio zaustavljanju dinamike demokratizacije, pa se smatra da je jedan od razloga Titovog protivljenje bila Staljinova smrt. Istovremeno je težio vraćanju partije na rukovodeću ulogu, a svoju je ličnu vlast postovjećivao s ideološkom monolitnošću i bespogovornim jedinstvom partije, čime istovremeno koči razvoj radničkog samoupravljanja gdje je SKJ provodio direktive s vrha i blokirao inicijative baze.^[121]

Po uzoru na SSSR, po završetku rata, vodstvo KPJ je pokušalo umjetnicima nametnuti koncept socrealizma. Tito je taj stil u književnosti nazivao "progresivna književnost", a većina književnika je već bila u partiji, pa je time taj proces bio i osnažen. Na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine govorom Krleže, postignut je odmak u književnosti, a mnogi slikari i vajari započinjali su umjetničke stilove naslanjajući se na zapadnoevropske trendove. Tito je bio zainteresiran za kulturna zbivanja pa je 1954. godine postao sponzor Dubrovačkih ljetnih igara, te su na njima prezentirani mnogi umjetnički stilovi, koji su odudarali od socrealizma. Započinje gradnja monumentalnih spomenika posvećenih antifašističkoj borbi, a prvi takav spomenik gradi Vojin Bakić u Kamenskoj kod Požege pod nazivom "Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije". Slijedi gradnja "Kamenog cvijeta" u Jasenovcu kipara Bogdana Bogdanovića, koju je Tito osobno odobrio. Protivnik je apstraktne umjetnosti koju smatra dekadentnom ili govori o "degeneriranim strujanjima". Sredinom 60-ih godina odustaje od cenzuriranja djela, pa čak podržava i apstraktnu umjetnost. Ponekad reaguje i na novine i časopise zabavnih sadržaja, ocjenjujući da se bave "šundom", te zahtijeva da se protiv dekadentnih pojava treba boriti političkim radom, ali ne zabranama i progonima. Ivana Meštrovića, inače antikomunistu, primio je 1953. godine na Brijunima i pokušao da ga nagovori da se vrati u zemlju, Najviše se zanimao za film, pogotovo američke westerne, a Aleksandar Konstatinović, Titov osobni kinooerater tvrdi da je Titu od 1957-80. prikazao 8801 film. Titov odnos prema kulturi je bio da je shvatao važnost kulture, te da političko arbitriranje ne donosi pozitivne posljedice, te je uglavnom pristajao na moderne trendove.^[122]

Isprva su zapadni Saveznici sukob sa Staljinom smatrali "fintom", a kada su shvatili da se stvarno radi o svađi, planirana je invazija na oslabljenu Jugoslaviju, a CIA je 1949. poslala grupu četnika, koji bi trebali vratiti kralja Petra II na prijestolje. UDBA je grupu razbila, pa su Amerikanci shvatili da moraju tražiti drugi put za suradnju s Jugoslavijom. Propagandna ofanziva protiv Staljina u inostranstvu je započela govorom Kardelja pred Općom skupštinom UN 1949. godine, kada je najavio neovisnu jugoslavensku poziciju u međunarodnim odnosima. Istovremeno je Jugoslavija 1950, uprkos sovjetskom protivljenju postala nestalna članica Vijeća sigurnosti. Tomu je pomogla i podrška islamskih zemalja, jer je jedna reprezentativna delegacija jugoslavenskih muslimana otišla na hadž i posjetila više bliskoistočnih zemalja. Ekonomski se odnosi pojačavaju prema Zapadu, pa je sklopljen trgovinski ugovor s Velikom Britanijom, američkim je tvornicama ponuđen bakar i olovo u zamjenu za strojeve, a u martu 1950. godine Tito traži zajam od SAD-a od 500 miliona dolara. U augustu je američki Kongres odobrio pomoć Jugoslaviji, a istovremeno inicijativom američkog predsjednika Harryja Trumana, poslata je pomoć u hrani. Tito potpisuje ugovor sa SAD o vojnoj pomoći, a uskoro uspostavlja diplomatske odnose i sa SR Njemačkom.

 

Razvoj suradnje sa SAD-om, podstaknut je isporukom sovjetskog jurišnog aviona MiG-15, čiji je pilot prebjegao u Jugoslaviju. Avion je rasklopljen i predat CIA-i. Istovremeno Tito napada sovjetsku politiku nazvavši je "sovjetski imperijalizam". Zbog inteniziviranja Hladnog rata, Tito često govori o "borbi za mir", protiv blokovske podijeljenosti svijeta, ali podržava revolucionarne pokrete Ho Ši Mina u Vijetnamu, kao i Mohameda Mosadika u Iranu, a kasnije podržava i alžirske ustanike u borbi protiv francuske vlasti. U ljeto 1950. godine započinjanjem Korejskog rata, jasno je stao na američku stranu, što bi značilo da bi u slučaju međunarodnog sukoba Jugoslavija teoretski zaratila sa SSSR-om. Politički sukob prema Zapadu izbio je u oktobru 1953. kada je postalo jasno da će se Zona A s Trstom pripojiti Italiji, mada je Tito bio svjestan nemogućnosti da Trst ostane u Jugoslaviji, ipak je na narodnim mitinzima isticao pravo na Trst, te čak i pripremao planove ulaska JNA u Trst. U Zoni B su održani vojni manevri, a u Beogradu su u demonstracijama demolirane američke i britanske institucije. U oktobru 1954. godine potpisivanjem Londonskog sporazuma, Zona B i manji dio Zone A je pripao Jugoslaviji, a do oružanog sukoba nije došlo. Tito u martu 1953. godine, na poziv Anthonyja Edna kao prvi komunistički lider posjećuje London, a doplovio je kroz Temzu brodom Galeb, te se ponovo susreo s Churchillom. Jugoslavija je već ranije od Velike Britanije dobila vojnu pomoć u vidu 130 lovačkih mlaznih aviona North American F-86 Sabre. 1953. godine sklapa Ankarski sporazum sa Turskom i Grčkom, da bi slijedeće godine sklopio Balkanski pakt s istim državama, koji je imao defenzivni karakter, ali kako su Grčka i Turska od 1952. godine bile članice NATO-a, Jugoslavije je time postala de facto pridružena članica. U desetodnevnoj posjeti 1955. godine Tito je primio grčki kraljevski par kralja Pavla i kraljicu Frederiku, a u maju 1956. je posjetio Francusku i susreo se s predsjednikom Renéom Cotyjem i premijerom Guyem Molletom. Početak poboljšavanja odnosa sa SSSR-om bilo je potisivanje Austrijskog državnog ugovora 1955. godine. nakon čega je Nikita Hruščov 26. maja posjetio Beograd. Hruščov se već na aerodromu ispričao za događaje oko Rezolucije Informbiroa, a na kraju posjete potpisana je Beogradska deklaracija o poštivanju suverenosti, neovisnosti integriteta i ravnopravnosti u uzajamnim odnosima s drugim državama. U februaru 1956. poslao je pismo na Dvadeseti kongres KPSS-a, čime ponovo povezuje KPJ sa sovjetskim komunistima. Istovremeno je radio na približavanju zemljama Trećega svijeta a u početku Egiptu i Indiji, gdje je poslao najsposobnije diplomate Josipa Đerđu, Jožeta Vilfana i Gojka Nikoliša. ^[123]

Početkom 1950-ih dolazi do radikalnog kritiziranja postojećeg stanja od strane Đilasa. Objavljuje članke u publikaciji Savremene teme, a nakon Šestog kongresa KPJ 1952. godine, osnovao je mjesečnik Nova misao, u kojem su surađivali brojni književnici, kao i Miroslav Krleža. U beogradskoj Borbi, Đilas objavljuje 18 članaka o potrebi za radikalnom demokratizacijom i promjenama u svijesti, a revolucionare naziva "okamenjeni mozgovi", te Partiju naziva glavnom kočnicom društvenog razvoja. Konačno u članku "Ima li cilja?",^[124] zagovarao je prelazak na višestranački sistem, a njegove su ideje zastupali i zagrebački tjednik Napred, glasilo SKH, Vijesnik u srijedu, beogradski list Omladina, ali su svi mislili da Đilas zastupa stavove Partije. Na prijedlog Vladimira Bakarića, 25. novembra 1953, Đilas se bira za predsjednika Narodne skupštine. Tito je iz zdravstvenih razloga proveo cijeli mjesec u Sloveniji, te nije bio upoznat sa svim člancima, ali je već 27. decembra jedan njegov članak ocijenio kao "napad na SK", a vrhunac napada bila je njegova noveleta, satiričnog sadržaja o braku Peke Dapčevića i mlade glumice Milene Vrsjakov, mada njihov identitet nije jasno prikazan, članak je bio kritika nove klase što se stvarala od pripadnike partizanske elite, a članak je objavio i američki magazin Life 12. aprila 1954. godine. Nakon povratka Tita iz Slovenije, odmah je smjenio Đilasa i sazvao Treći plenum CK 16—17. januara, koji je prenošen preko radija, a Tito ga je optužio "...za nanošenje ogromne štete ne samo jedinstvu naše partije, nego i jedinstvu naše zemlje." Tito je ideološki obračun s Đilasovim tezama povjerio Kardelju, te su se napadi pojačali, da bi ga na kraju poređivali s Trockijem. Predloženo je Đilasovo isključenje iz CK, a 19. aprila je svojom voljom istupio iz SKJ. Zbog intervjua New York Timesu, Đilas je osuđen početkom 1955. godine na 18 mjeseci zatvora, a kasnije na još tri godine strogog zatvora u Sremskoj Mitrovici. Osuđivan je jos nekoliko puta, da bi kasnije emigrirao i postao prvi jugoslavenski disident.^[125]

Prvi znakovi reformi društva su se pojavili u aprilu 1958. na Sedmom kongresi SKJ u Ljubljani. Donošenjem novog trećeg Programa SKJ je bio korak u procesu liberalizacije, gdje su naznačeni konkretni zadaci koje bi trebao predvoditi SKJ; Demokratizacija u svim oblastima života - gospodarstvu, socijalnoj i kulturnoj politici. Znaajna je Kardeljeva rečenica, iza koje je stajao Broz, da "Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome to je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije." Ta je rečenica bila dominantna u reformskoj politici do 1970-ih godina. Kao osnova razvoja uveden je treći put" samoupravljanje. Istovremeno Tito postaje i promotor modernizacije, kada podržava razvoj turizma. Tim i drugim reformama Jugoslavija je dosegla prvi vrhunac razvoja, ali je dosegla svoje limite, te je bilo jasno da je dalji razvoj moguć samo uvođenjem tržišnih principa i dopuštanjem konkrencije. Početkom 1960-ih su se u državnim i partijskim strukturama sukobile dvije struje: konzervativno-birokratska struja i struja samoupravnog kursa, te se taj trenutak mogao oznaćiti kao "početak borbe za Tita".^[m] U martu 1962. godine na sjednici CK, Tito ukazuje na nedisciplinu, nejedinstvo misli i akcije komunista, te postavlja pitanje "...pa dobro, je li naša zemlja kadra da se još održi, da se ne rapadnemo...", te ukazuje na separatističke pojave, sitnoburžoasku stihiju, pod ujecajem nacionalističkih i šovinističkih krugova. U diskusijama i sukobima učestvuju Aleksandar Ranković, Miha Marinko, Boris Kraigher, Jakov Blažević, Svetislav Stefanović, kao i Kardelj. Osnova sukoba bila je preraspodjela novca, koji je po nekim političarima završavao u Beogradu, odakle se samovoljno investira, bez obzira na potrebe privrede. Na kraju te sjednice Tito definira stanje u zemlji kao "...kriza je ovdje, kriza nas samih", te se Tito, uglavnom zbog nepoznavanja ekonomije, ali i zbog spremnosti na kompromis, nije opredjelio ni za jednu struju, te je radničko samoupravljanje narednih dvadeset godina sadržavalo elemente tržišne i planske privrede.^[126]

Donošenjem novog Ustava 1963. godine, donosi se niz promjena, kako u pravcu federalizacije, jačanja samoupravljanja, reformom Saveznog izvršnog vijeća, funkcije potpredsjednika Jugoslavije i decentralizaciju, koja je istovremneno slabila konzervativnu struju Aleksandra Rankovića. Titovi kritičari su samoupravljanje opisali kao nijansu efikasnijom od klasičnog sovjetskog sistema, domašaji samoupravljanja su definisani kao humanistički ideal i partijski strateški društveni cilj, ali su s vremenom nedosljednšoću, koju je nametao svemoćni politički faktor [Tito], stvarale sve skuplje zablude u organizaciji društva i privrede, te da se demokratizacija upražnjavala samo onoliko koliko je to odgovaralo potrebama upravljačkog sloja. Neki kadrovi iz SR Hrvatske i SR Slovenije, zalagali su se za deetatizaciju i decentralizaciju, koja je započela na Osmom kongresu SKJ 1964. godine u Beogradu, gdje je Tito prvi put spomenuo rješavanje "nacionalnog pitanja", kog su komunisti do tada smatrali riješenim u Jugoslaviji. Tito je ističući jugoslavenstvo, poticao jačanje nacionalnih identiteta, nauštrb nametanog jugoslavenskog koncepta. Titu je zvanično promjenjena titula, te je umjesto generalnog sekretara postao predsjednik SKJ.^[127]

Godine 1965. započela je privredna reforma, kojom se nastojala povećati tržišna orijentiranost preduzeća, te uključivanje u međunarodni privredni sistem. Tito je već početkom 1960-ih isticao da životni standard mora biti relevantan faktor u oblikovanju ekonomskih planova, a razlog su bili štrajkovi i niske plate, pa je Tito zagovarao tržišnu privredu, dok je krug ljudi oko njega to značajnije naglašava, te je tražio da se kapital državnih investicijskih fondova mora prenijeti na preduzeća, tvrdeći da je to apsolutan preduslov ostvarivanja radničkog samoupravljanja. Došlo je do devalvacije dinara za 66% u osnosu na američki dolar, smanjena su opterećenja preduzeća i ograničen je carinski protekcionizam. Titov cilj je bio "tržišni socijalizam", a reformske zahvate kapitalističkog načina poslovanja bez privatnog vlasništva, argumentirao je riječima da je "...osnova ovog poduhvata da se olakša opšta privreda Jugoslavije, da bude kompleksnija, jugoslavenska". U saradnji s Kardeljom, koji je teorijski razvio reformu, podijeljene su uloge u principu "Tito je praktičar, a Kardelj je više sklon teoriji i mudrovanju." Reforma je dovela i do neželjenih rezultata, nezaposlenosti i otpuštanja, ali je rasla i industrijska proizvodnja. U aprilu 1968. godine, na Dvanaestoj plenarnoj sjednici CK SKH je došao prijedlog dezideologiranja formula za rješavanje problema, te uklanjanje zabluda i predrasuda SKJ, što Tito nije mogao prihvatiti.^[127]

Nakon što je Ranković preuzeo, za njega osnovanu funkciju potpredsjednika Jugoslavije, zaživilo je mišljenje da će on uskoro zamijeniti Tita.^[128] Mada je Ranković bio Brozov vjenčani kum 1952. godine na vjenčanju s Jovankom Budisavljević,^[129] Titov odnos s Rankovićem je godinama slabio. Služba društvene bezbjednosti (SDB) je potajno poduzimala korake da mu osigura tu funkciju, te se pojavila teza o postavljanju prislušnih uređaja u Titovoj rezidenciji. Tito se s Rankovićem već 1960-ih počeo ideološki razilaziti, jer se on nije zalagao za procese liberalizacije i demokratizacije, ali mu je smetalo i Rankovićev ugled, koji je ugrožavao njegovo prvenstvo, a 1966. godine Veljku Bulajiću, prilikom pripremanja snimanja filma "Bitka na Neretvi", rekao je "...da treba maknuti tog Rankovića, kako bi se Jugoslavija otvorila prema inostranstvu." Nakon osnivanja komisije koja je trebala ispitati rad SDB, na Brijunima je 1966. sazvan Četvrti plenum CK SKJ, došlo je do direktnog napada na Rankovića, gdje mu je pripisan srpski šovinizam, postavljanje iznad društva i Partije, te je on uslijed pritiska podnijeo ostavku na članstvo u SKJ i na funkciju potpredsjednika Jugoslavije. Obavještajnu pripremu obavili su Ivan Krajačić Stevo, ministar unutrašnjih poslova Milan Mišković, načelnik KOS-a Ivan Mišković i Ivan Gošnjak. U Hrvatskoj je pad Rankovića okarakterisan kao pobjeda nad srpskim hegemonizmom, dok je u Srbiji taj potez doživljen kao udarac državnom jedinstvu i slabljenje Srbije.^[128]

 

Nakon poboljšanja sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1955/56, Broz je posjetio Moskvu u junu 1956. godine i bio je iznimno svečano dočekan, a u septembru se ponovo sastao s Hruščovim u Crnogorskom primorju, gdje je Hruščov bio na odmoru s porodicom. Zbog nemira u Mađarskoj, odnosi su lagano oslabili u oktobru i novembru, zbog Titove dileme o podršci novim vlastima u Mađarskoj na čelu s Imrom Nagyjem i Jánosom Kádárom, za koje je Broz imao razumjevanja, ali i razmišljanja, da bi takav pokret "mogao otklizati u kapitalizam." Zajedno sa CK KPJ, poslao je poruku vođstvu Mađarske radničke partije, u kojoj je izrazio podršku jugoslavenske javnosti novom rukovodstvu, ukazao na bojazan zbog sovjetske intervencije, ali i nekontroliranog razvoja "kontrarevolucije". Zbog razgovora s Titom, Hruščov je 2. novembra stigao na Brijune. Sastanak je bio tajan i tek je obznanjen 1977. godine u memoarima Veljka Mićunovića. Tito je saznao da će sovjetska vojska intervenisati, ali ga je zabrinjavalo hoće li u novu vlast uči Rákosi i njegovi suradnici. Slijedećeg dana je izvršena intervencija, a nakon poraza, Imre Nagy i oko 40 suradnika sklonili su se u jugoslavenskoj ambasadi u Budimpešti i zatražili i dobili azil. U javnom govoru u Puli 11. novembra osudio je sovjetsku intervenciju, što je razbijesnilo Hruščova, a snažno odjeknulo na Zapadu. Tito je u istoj izjavi isticao da su se u Mađarskoj umiješali kontrarevolucionari, pa je time donekle opravdao drugu sovjetsku intervenciju. Sovjeti nisu dopuštali da se Nagy sa svojom grupom prebaci u Jugoslaviju, a nakon izlaska iz ambasade, unatoč jamstvima su uhapšeni i prebačeni u u Bukurešt, gdje su osuđeni, a Nagy je obješen 1958. godine.^[130]

Zbog ponovnog slabljenja odnosa Hruščov je kao i Tito pokušavao popraviti odnose, pozivajući jugoslavenske delegacije u posjete, da bi se njih dvojica sastali početkom augusta u Snagovu blizu Bukurešta. Sastanak je različito tumačen od sviju strana, a na Zapadu je sastanak protumačen da će Moskva priznati jugoslavenski put u socijalizam, a da će Tito zauzvrat poduprijeti Moskvu u međunarodnim odnosima. Poziv Hručova za proslavu 40-godišnjice Oktobarske revolucije, Tito je odbio iz zdravstvenih razloga, te je poslao delegaciju s Rankovićem i Kardeljom, ali je pravi razlog bio Titovo izbjegavanje sastanka "12 partija" na kojem su Deklaracijom stavovi SKJ proglašeni "revizionističkim". Tito je ipak u komunikaciji s Hručovim dosegao ravnopravnu osnovu, koja mu je u odnosu na Staljina nedostajala. Nacrt novog programa SKJ, prije negoli je donesen na Sedmom kongresu SKJ, poslan je svim komunističkim partijama, s molbom za mišljenje i prijedloge izmjena. Reakcije su bile različite, stizali su prijedlozi za promjene programa, koje je Tito djelomično i formalno unio u Program, ali ni jedna od komunističkih partija nije se odazvala pozivu da prisustvuje Kongresu. Nakon završetka Kongresa, Hručov je optužio jugoslavenski partijski vrh da organiziraju neprijateljske demonstracije protiv KPSS i drugih partija, te je otkazao sve sporazume o investicijama i naučno-tehničkoj saradnji, potpisane dvije godine prije. Istovremeno su slijedili napadi na Tita i suradnike u novinskim člancima i na sastancima komunističkih partija. Vrhunac napada bio je na konferenciji komunističkih i radničkih partija u novembru 1960. u Moskvi na kojoj je sudjelovala 81 partija, gdje je SKJ optužen za promociju "antilenjinističkog revizionističkog programa i suprostavljanju SKJ cijelom međunarodnom komunističkom pokretu."^[131] Odnosi su poboljšani potkraj 1962. kada je došlo do novog susreta s Hruščovim, a slijedeće godine do još jednog. Na sastancima su izostali Kardelj i Koča Popović, koji je bio protivnik bilo kakvog koketiranja sa Sovjetima. Na drugom susretu Tito se obratio Vrhovnom sovjetu, a sastanci su bili prijateljski i djelomce se odvijali nasamo. Smjenom Hručova i dolaskom na vlast Leonida Brežnjeva i Alekseja Kosigina, odnosi su se poboljšali, jer oni nisu dovodili u pitanje Titov put u socijalizam, ali su mu, svečanim dočecima i dugim špalirima, lukavo davali do znanja koliko ga cijene, što je godilo njegovoj taštini.^[132]

Političkim udaljavanjem Kine od sovjetske politike, Mao Zedong je i dalje se zalagao za disciplinu unutar komunističkog lagera, ali je za Maoa, Titova politika balansiranja između blokova bila apsurdna, smatrao je da je njegov uticaj na Hruščova opasan, a njegovi odnosi sa Zapadom sumnjivi. Ta se averzija Maoa dugo godina nije promijenila. Pod uticajem Kine, režim Envera Hoxhe u Albaniji je bio najžešći kritičar Tita i Jugoslavije.^[133]

Saradnja s Italijom bila je u uzlaznoj putanji, mada je zbog neriješenih graničnih pitanja, te nesporazumima oko nacionalnih manjina, te različitih gledanja oko dogadaja u Drugom svjetskom ratu, dolazilo do povremenih zastoja u pregovorima. S Austrijom se razvila plodna saradnja, koje je bila remećena sporovima oko slovenske manjine u Koruškoj i hrvatske u Gradišću. Austrijski kancelar Josef Klaus posjetio je Jugoslaviju 1965, godine, a Tito je dvije godine kasnije posjetio Austriju, kada je zaobišao pitanja nacionalnih manjina, zahvalio se na prihvaćanju radnika iz Jugoslavije i zatražio potporu austrijskih vlasti na suzbijanju antijugoslavenske aktivnosti u Austriji. Mada je SR Njemačka već 1950-ih godina zauzela jedno od vodećih mjesta u inozemnoj trgovini, Tito je 1957. godine, zbog obećanja Hruščovu i Władysławu Gomułki, priznao Istočnu Njemačku, a prije priznanja je predlagao konfederaciju podijeljene Njemačke, sa administrativnom autonomijom obaju dijelova. Priznanju su se protivili Koča Popović i neki drugi visoki političari. SR Njemačka je prvi i jedini put primjenila smjernice Halštajnove doktrine i prekinula diplomatske odnose s Jugoslavijom. Odnosi su ponovo uspostavljeni 1968, kada je kancelar postao Will Brandt mada je već početkom 1960-ih trgovinska razmjena sa Zapadnom Njemačkom ponovo počela rasti, a jugoslavenski radnici su počeli odlaziti na rad u Njemačku. Odnosi s Francuskom su se pogoršali nakon što je Jugoslavija podržavala borbu za nezavisnost u Alžiru ^[134]

Nakon zasjedanja Opće skupštine UN 1960. u New Yorku, sastao se s tadašnjim predsjednikom SAD-a Dwightom Eisenhowerom, gdje je naglasio neutralnost jugoslavenske politike riječima "da se ne implicira pasivnost, nego da se ne zauzima strana." Posjetio je udovicu Eleonor Roosvelt, koju je već ugostio 1953. godine na Brijunima. Doček u New Yorku je obilježen petodnevnim demonstracijama jugoslavenskih emigranata, o kojima mediji u Jugoslaviji nisu pisali, kao ni o zaustavljanju dvije osobe na 35-om spratu hotela, koje su pokušale izvršiti atentat na Broza. Nedugo nakon nakon susreta s Hruščovim u septembru 1963. posjetio je novog predsjednika SAD-a Johna Kennedyja. Uprkos tome, je u proljeće 1961. godine u vrijeme Kubanske krize nakon iskrcavanja kubanskih izbjeglica u Zalivu svinja, optužio SAD za agresiju na Kubu. Reakcija SAD je bila bojkot jugoslavenskih brodova i robe, te ograničenje mogućnosti dobijanja američkih kredita. Još jedna kriza u američko-jugoslavenskim odnosima je bila izazvana krizom u Berlinu u augustu 1961, kada se Tito nije oglasio. Najbolju suradnju Tito je imao s Kennedyjem, a nakon atentata je dao izjavu o njegovoj svjesnosti očuvanja mira u svijetu i miroljubivog rješavanja međunarodnih problema. Titovo podržavanje Sjevernog Vijetnama u Vijetnamskom ratu nije ugrozilo odnose sa SAD-om.^[135]

Odnosi s Vatikanom su se od 1960-ih počeli poboljšavati, djelomično utjecajem liberalizacije u Jugoslaviji, a djelomično pod utjecajem Drugog vatikanskog koncila. Nakon smrti kardinala Stepinca 1960. u javnosti je njegov nasljednik Franjo Šeper, prikazan koo osoba radikalno drugačijih stavova, a kada je 1963. godine papa postao Pavao VI, Tito mu je osobno čestitao, a papa mu se zahvalio na čestitci. Pregovori s Vatikanom su počeli 1964. godine, a dvije godine kasnije potpisan je protokol. Jugoslavenske vlasti su se obavezale da ce jamčiti položaj vjerskih zajednica sukladno Ustavu, a Vatikan da će katolički kler djelovati u vjerskim okvirima i da Crkva osuđuje svaki akt nasilja. Od 1962. godine izlazi "Glas Koncila", a obnovljen je rad niza vjerskih časopisa i zbornika, 1968. godine objavljen je cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik, povodom 300-e godišnjice Zagrebačkog sveučilišta, Tito se srdačno rukovao sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, a Božu Milanovića je odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.^[136]

Tito je 1948. godine podržao osnivanje Izraela, a promjene u vanjskoj politici nastale su 1950-ih, zbog veće bliskosti s Egiptom i usklađivanjem stavova u nesvrstanom pokretu, te je jednom pred hrvatskim političkim vodstvom Izrael nazvao "vještačkom tvorevinom", a znao je dati i izjave koje su imale okus antisemitizma^[n] Izbijanjem Trećeg arapsko-izraelskog rata 1967. Tito je odlučno stao na stranu arapskih zamalja, ponajprije Egipta. Osudio je "izraelsku agresiju" i otputovao u Moskvu na sastanak rukovodilaca komunističkih i radničkih partija socijalističkih zemalja. Tu je naglasio "...da borba arapskih zemalja nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma..." Za razliku od drugih situacija u kojima je pokušavao balansirati između sukobljenih snaga, u ovom je slučaju istakao da nema ambicija tu biti posrednik. Po osobnom Titovom nalogu, prekinuti su diplomatski odnosi s Izraelom. Titov antiizrealizam dijelom je njegovog straha od Zapada. U isto vrijeme desio se desničarski puč u Grčkoj, pa je u strahu da bi SAD mogle preuzeti kontrolu nad širom regijim, pokušao time pridobiti podršku Sovjetskog Saveza. Uprkos priklonjenost arapskim državama, Tito je često naglašavao Naseru i drugim arapskim političarima "...da je nemoguće Izrael gurnuti u more..." ^[137]

U prvo vrijeme, Tito nije govorio o pojmu nesvrstanosti, nego o "miru". Tokom Korejskog rata, kada se Jugoslavija i Indija u UN nisu formalno svrstali ni uz jedan blok, te se nisu složile s tim da samo velike sile određuju sudbinu svijeta. Jedno je vrijeme otklanjao teze novinara da će Jugoslavija zajedno s Indijom ići prema stvaranju treće sile. Kako se nije mogao nametnuti za vođu međunarodnog socijalističkog pokreta, preko pokreta nesvrstavanja, stvarao je imidž međunarodnog borca za mir, a kako je Jugoslavija bila neka vrsta paralelnog socijalističkog ideološkog imperija, Tito je preko pokreta nesvrstanih imao ambiciju ovladati dijelom svijeta, ali ne onako kako su to činili SAD i SSSR, nego na području ideja - jer ideje pokreću svijet - što je kao uvjereni komunista uvijek i zastupao. Nakon posjete indijske delegacije Jugoslavije s Vijayom Lakshmi Pandit u augustu 1954. godine, na njen poziv otputovao je krajem novembra u Egipat, Indiju i Burmu. U indijskom parlamentu je 21. decembra održao govor u kojem je izložio četiri najveće opasnosti za mir u svijetu: nejednakost medu narodima i državama, mješanje velikih sila u unutarnje poslove manjih država, rascjepkanost svijeta na interesne sfere i kolonijalizam. Tim je pozvao države koje ne pripadaju nijednom bloku da zbiju redove, te lokalno i globalno jačaju trgovinsku razmjenu i privrednu suradnju, a na kraju govora je spomenuo "aktivnu koegzistenciju", čime je počeo oblikovati bit i ciljeve nevrstavsnja. Kako je Jugoslavije već tih godina, po Titovim riječima "...imala golem ugled u azijskim, afričkim i juznoameričkim zemljama...", čelnicima tih zemalja se činilo da bi preko Jugoslavije mogli dobiti svojevrsnu ulaznicu za Evropu. Na Brijunima je 1956. godine uz prisustvo Nehrua, Nassera i Tita potpisana Brijunska deklaracija, kojom su osudili podjelu svijeta na blokove i politiku dominacije. Nakon Titovog govora na zasjedanju Opće skupštine UN-a 1960, te izbijanjem Berlinske i Kubanske krize, ideja o prvoj konferenciji je dobijala na značaju. Nakon Titovog 72-dnevnog putovanja kroz Afriku, prva konferencija je održana u Beogradu sptembra 1961. godine, čime su Jugoslavija i Tito postigli veliki uspjeh. Iako je saradnja trojice lidera izgledala idilična, postojala su razna neslaganja i protivljenja: Nehru je bio protiv okupljanja nesvrstanih zemalja u neku čvršću formaliziranu strukturu, Naser se protivio organiziranom i institucionaliziranom nastupu nesvrstanih zemalja, a Tito se protivio radikalnom pristupu Nasera po pitanju izraelskog problema. Titovo održavanje intenzivnih veza u nedemokratskim zemljama, jačalo je nedemokratske trendove u tim zemljama, a istovremeno slabilo Pokret. Opterećen tim i drugim problema pokret je godinama slabio, Tito je održavo prijateljske odnose s represivnim režimima kao u Kini, Sjevernoj Koreji, Kambodži, Libiji, Iranu i Iraku, a 1976. godine tokom pokolja Crvenih Kmera u Kambodži u Phnom Penhu je otvorena ambasada Jugoslavije. Svečano je ugošćavao ugandskog diktatora Idi Amina, samoproglašenog centralnoafričkog cara Jean-Bédel Bokassu, libijskog diktatora Gaddafija, kao i Sadama Huseina. Mada se time Tito ponašao kao i većina zapadnih zemalja, koje su pozivale te diktatore ili im kasnije davale politički azil. U jugoslavenskim kasarnama obučavani su palestinski teroristi, terorist Abu Nidal je u Beogradu imao svog predstavnika, kao i neke vođe Fataha, a terorista Carlos, punim imenom Ilich Ramírez Sánchez je stigao jednom na beogradski aerodrom.^[138]

Dolazak na vlast Alexandra Dubčeka u Čehoslovačkoj početkom 1968. godine nije izazvao veći interes u Jugoslaviji. Uglavnom zbog vlastitih političkih i privrednih problema. Isprva su Tito i suradnici s velikim simpatijama slušali kako novo čehoslovačko rukovodstvo ističe da ima različitih načina izgradnje socijalizma, ali nisu bili zadovoljni razvojem događaja u Praškom proljeću. Tito nije odobravao medijske slobode, niti zahtjeve za obnovom višestranačja, prijedlog za obnavljanje Male Antante, te je sve to smatrao opasno za poziciju Partije u društvu. Istvoremeno je prepoznavao bazu za kritiku sličnih anomalija u Jugoslaviji, te je Miki Tripalu objašnjavao kako "...on neće biti Dubček i dopustiti da kontrarevolicija uzme maha..." Nakon posjete Japanu i Mongoliji u aprilu je Tito posjetio Moskvu i sastao se s Brežnjevom, Kosiginom i Nikolajem Podgornijem. Prijem je bio drugačiji u odnosu na ranije Titove posjete, jer je on bio stariji 15 godina od njih, a oni su ga smatrali iskusnijim i uglednijim drugom. Tema je bila i stanje u Čehoslovačkoj, koje su sovjetski političari nazvali kontrarevolucijom, a Tito je priznao da u zbivanjima ima neprijateljskih elemenata, ali je naglasio da su čehoslovački komunisti odani komunizmu i da nisu protiv njega. Braneći čehoslovačku politiku, zapravo je branio jugoslavensku neovisnu poziciju, a o tome je javno govorio u augustu, dva dana nakon invazije snaga Varšavskog pakta na Čehoslovačku. Razgovor je završen molbom da Tito razgovara s čehoslovačkim komunistima. Prvi termin krajem jula je odgođen, pa je Tito boravio u Pragu od 9–11. augusta. Tito nije podržao sve Dubčekove zahtjeve, ali ih je vjerovao da će uspješno reformirati čehoslovački socijalizam. Taj Titov pristup u Moskvi je protumačen kao podrška Jugoslavije. Nakon ulaska tenkova u Čehoslovačku, Tito je bio na Brijunima, te je odmah sazvao državni i partijski vrh, stavio vojsku u stanje pripravnosti, a pozvani su i Oto Šik, potpredsjednik Čehoslovačke i ministar vanjskih poslova Jiří Hájek, koji su bili na godišnjem odmoru u Jugoslaviji - te ponovo naglasio da "...se ne radi samo o Čehoslovačkoj, nego zapravo o nama..." Konačno je na Devetom kongresu KPJ, 1969. godine optužio intervenciju "...kao težak udarac interesima progresa, mira i slobode..." Naložio je da se organiziraju javne demonstracije, te se u Beogradu okupilo 250.000 građana. U sovjetskom je vrhu bilo prijedloga da se napadne Jugoslavija kao posljednji "bastion revizionizma", a za što su postojali konkretni planovi kao "Plan Polarka", kojim se trebalo vojnim sredstvima inkorporirati Austriju i Jugoslaviju. JNA nije u tom trenutku bila spremna za rat, većina važnijih jedinica bila je orijentirana prema odbrani sjeverne i sjeverozapadne granice, a zbog straha u zemlji je zavladala euforija ponovo pronađenog bratstva i jedinstva. Tek tri godine kasnije održani su vojni manevri Sloboda '71 na prostorima Bele Krajine, Like, Korduna, Banije i zapadne Bosne, kao odgovor na intervenciju u Čehoslovačkoj. Kasnije kritike Koče Popovića, o neadekvatnoj zaštiti istočnih granica, te optuživanju generala Ivana Gošnjaka, Tito se prvi put osobno sukobio s Popovićem, te Gošnjaka nije smijenio, mada je i on smatrao da je to bila njegova greška.^[139]

Zbog privredne reforme, odlaska velikog broja Jugoslavena na rad u inostranstvo, sve većeg broja stranih turista, kao i dolaska novih ideja sa zapada, Tito se sve teže odnosio prema novim zahtjevima demokratizacije u državi. Tito nije uspijevao kontrolisati SKJ, koji je bio podijeljen po teritorijalnom principu i republičkim granicama, a problemi nacionalnog pitanja pojavljivali su se na više mjesta. Muslimani su dobili status naroda 1968. godine, nakon što je Tito javno izricao da će se muslimani asimilirati ili u srpsku ili u hrvatsku naciju. Tito je još na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. godine tvrdio da "...Muslimani nisu formirana nacija, ali jesu etnička grupa." Nakon rata je Muslimane sustavno spominjao ravnopravno sa Srbima i Hrvatima, a tu je temu aktualizirao ponovo 1959. godine na Drugom plenumu CK KPJ. Daljom federalizacijom države, taj je proces završen 1968. godine. Albansko pitanje je ostalo neriješeno, nakon što je Tito shvatio, da na način kako je zamišljao - vezivanjem Albanije za Jugoslaviju - nije moguće riješiti. Primio je u martu 1951. godine kosovsku delegaciju gdje je istakao da se "...raduje da čuje da su nestali tragovi prošlosti i mržnje izmedu Albanaca i Srba, te da jača jedinstvo..." Daljim akcijama opismenjavanja, jačanja školskog sistema, otvaranjem biblioteka i listova na albanskom jeziku, Tito je forsirao integraciju Albanaca u Jugoslaviju, kao i ukidanjem pejorativnog imena Šiptari za Albance.

Studentske demonstracije u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani, praktički je suzbio televizijskim govorom 9. juna 1968. potvrdujući zahtjeve studenata riječima: "...revolt do koga je došlo je djelomično i rezultat toga što su studenti vidjeli da sam i ja često ponavljao ta pitanja pa se ona ipak nisu rješavala." Taj se govor smatra jednim od blistavih trenutaka u njegovoj karijeri, a vjerovatno i njegov posljednji veliki nastup u domaćoj javnosti.

Uvođenjem Ustavnih amandmana 1971. godine, na njegovu inicijativu ustanovljeno je Predsjedništvo SFRJ u sastavu od 24 člana, što je bio početak uvodenja kolektivnog rukovođenja u državne institucije, a te su odluke kasnije uvedene u Ustav iz 1974. godine, čime su teze o Titovom zamjeniku postale neostvarive.^[140]

Krajem 1960-ih vlast u SR Hrvatskoj preuzima reformistički i nacionalno orijentirano vodstvo sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom na čelu. Njih do kraja 1971. godine podržava sve veći broj Hrvata, ali i drugih hrvatskih građana, pa to gibanje prerasta u narodni pokret s mnogim javnim iskazima podrške. Zbog ograničene demokratizacije društva u pokretu su dominirale dvije ideje - nacionalna i liberalnodemokratska. Jedna od vodećih organizacija bila je Matica hrvatska, među čijim članovima je vladalo mišljenje da je svaka Jugoslavija tamnica Hrvata, a da su hrvatski komunisti počinili nacionalnu izdaju. Prvi otvoreni spor se može smatrati, kada je potpredsjednik Savezne skupštine Miloš Žanko u nizu članaka u Borbi zaključio da hrvatski nacionalizam raste i nacionalisti slobodno djeluju jer ih novo rukovodstvo Saveza komunista Hrvatske (SKH) podržava. Tito je primio Žanka, razgovorao s njim šest sati i prihvatio njegovu borbu protiv nacionalizma, ali nakon prijema delegacije CK SKH na čelu s Vladimirom Bakarićem, inicirano je smjenjivanje Žanka, koje je sprovedeno na Desetoj sjednici CK KPH, ali su i na toj sjednici suhoparnim birokratskim jezikom, hrvatski komunisti iznijeli samostalnu viziju razvoja Hrvatske u Jugoslaviji, a Tito se ispočetka izjašnjavao da je politika CK SKH politika CK SKJ. ^[141]

 

Nakon teškog operativnog zahvata i amputacije noge ostaje pod stalnim ljekarskim nadzorom. Umro je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. maja 1980. godine. Njegova sahrana je okupila mnoštvo političkih ličnosti, šefova država i vlada iz svih država svijeta.

Sahranjen je u Beogradu u mauzoleju nazvanom Kuća cvijeća. Njegova sahrana je bila jedna od najvećih u historiji čovječanstva. Lista priznatih državnika i ličnosti koji su se okupili da odaju posljednju počast Titu je bila impozantna: 4 kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera, 47 ministara vanjskih poslova,^[142] uz to poznate ličnosti kao Indira Gandhi, Margaret Thatcher, Willy Brandt i mnogi drugi. Tito je bio jedina poznata osoba koja je pored pape Ivana Pavla II imala pogreb sa preko 100 svjetskih državnika, što predsjednika, premijera, monarha i ambasadora.

• U planinama Jugoslavije (Abram Rom, 1946)^[143]

• "Druže Tito, mi ti se kunemo" (Zdravko Čolić, 1980)^[144]
• "Pesma o Titu" (Teška industrija, 1980)
• "Tri put sam video Tita" (Đorđe Balašević / Rani Mraz, 1981.)

• Narodnooslobodilačka borba

• Goldstein, Slavko; Goldstein, Ivo (2018). Tito. Novi Sad: Akademska knjiga. ISBN 978-86-6263-218-0.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Pirjevec, Jože (2013). Tito i drugovi - I deo. Beograd: Laguna. ISBN 978-86-521-1409-2.
• Pirjevec, Jože (2013). Tito i drugovi - II deo. Beograd: Laguna. ISBN 978-86-521-1410-8.
• Calic, Marie-Janine (2014). Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert (jezik: njemački). München: C. H. Beck. ISBN 978-3-406-60646-5. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Brunnbauer, Ulf; Buchenau, Klaus (2018). Geschichte Südosteuropas (jezik: njemački). Ditzingen: Philipp Reclam jun. GmbH. ISBN 978-3-15-011154-3. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Hösch, Edgar (2018). Geschichte der Balkanländer; Von der Frühzeit bis zur Gegenwart (jezik: njemački). München: C. H. Beck. ISBN 978-3-406-57299-9. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Sundhaussen, Holm (2018). Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten 1943-2011 - Eine ungewöhnliche Geschichte des Gewönhlichen (jezik: njemački). Wien, Köln, Weimar: Böhlau Verlag. ISBN 978-3-205-79609-1.CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• Sundhaussen, Holm (2007). Geschichte Serbiens 19.-21. Jahrhundert (jezik: njemački). Wien, Köln, Weimar: Böhlau Verlag. ISBN 978-3-205-77660-4. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• Intervjui (1980). Josip Broz Tito - intervjui. Zagreb: August Cesarec. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Krleža, Miroslav (1982). Panorama pogleda, pojava i pojmova 5. st-ž. Sarajevo, Zagreb: NIŠRO "Oslobođenje", Mladost. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Krleža, Miroslav (1939). "Dijalektički antibarbarus". digitalna.nb.rs (jezik: hrvatski). Digitalna narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 13. 3. 2021.
• M. M. (3. 7. 1975). "Junaki našeg mesta - Franc Rozman Stane". dlib.si (jezik: slovenski). Digitalna knjižnica Slovenije. Pristupljeno 28. 2. 2021.
• Josipović, Ivo (2007). Odgovornost za ratne zločine nakon II. svjetskog rata. Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. ISBN 978-95-3985-947-1.CS1 održavanje: ref=harv (link)
• D.Vukotić,"Tito predvideo raspad Jugoslavije" sa politika.rs; objavljeno 25.2.2015, pristupljeno 14.3.2015 (sr)
• PRVI ZABRANJENI FILM JUGE Evo kako su Rusi prikazali Tita i Dražu Mihailovića i zašto ga je maršal ukinuo?! izavaz.ba objavljeno 15.3.2015, pristupljeno 16.3.2015
• Zdravko Čolić – Druže Tito Mi Ti Se Kunemo (1980, Vinyl) (jezik: engleski), pristupljeno 11. 3. 2021

 

Commons ima datoteke na temu: Josip Broz Tito

 

Wikicitati imaju citate vezane za: Josip Broz Tito

• Biografija Josipa Broza Tita
• Titovil
• Spisak članaka o Titu Arhivirano 9. 3. 2016. na Wayback Machine na Spiegelu (de)