John James Richard Macleod

Macleod je rođen u malom mjestu Clunieu, nedaleko od Dunkelda, u srednjoj Škotskoj. Ubrzo nakon rođenja, njegov otac Robert Macleod, svećenik, premješten je u Aberdeen. John je u Aberdeenu pohađao Gimnaziju a potom upisao i studij medicine na Univerzitetu u Aberdeenu. Jedan od glavnih predavača na univerzitetu bio mu je mladi profesor John Alexander MacWilliam. Doktorirao je medicinu 1898, a zatim je godinu dana studirao biohemiju na Univerzitetu u Leipzigu u Njemačkoj. Po povratku u Ujedinjeno Kraljevstvo postao je demonstrator na Medicinskom fakultetu u Londonu, gdje je 1902. imenovan predavačem biohemije. Iste godine stekao je doktorat iz javnog zdravstva na Univerzitetu u Cambridgeu. Otprilike u to vrijeme objavio je svoj prvi istraživački članak, rad koji je tematizirao sadržaj fosfora u mišićima.

1903. godine Macleod je emigrirao u SAD i postao predavač fiziologije na Univerzitetu Western Reserve (današnji Univerzitet Case Western Reserve) u Clevelandu, u saveznoj državi Ohio. Kao predavač na tom univerzitetu ostao je 15 godina tokom kojeg je razvio interes za metabolizma ugljikohidrata koji je u to doba predstavljao fokus njegove karijere. 1910. održao je predavanje o različitim oblicima eksperimentalnog dijabetesa i njihovom značaju za dijabetes melitus na zajedničkom sastanku odjela Farmakologije i terapije i Patologije i fiziologije Američkog medicinskog udruženja. Nakon Prvog svjetskog rata nastavio je predavati Fiziologiju na Univerzitetu u Torontu, gdje je postao direktor Fiziološkog laboratorija i pomoćnik dekana Medicinskog fakulteta. Proučavao je različite teme iz fiziologije i biohemije, među kojima su bili hemija Mycobacterium tuberculosis, elektrokonvulzivna terapija, metabolizam kreatinina i cirkulacija krvi u mozgu. 1905. zainteresirao se za metabolizam ugljikohidrata i dijabetes, objavivši od tada niz naučnih radova i nekoliko monografija na istu temu. Osim toga, bio je i ugledni predavač a dao je i značajan doprinos razvoju šestogodišnjeg studija medicine na Univerzitetu u Torontu.

Krajem 1920. Macleodu se obratio Frederick Banting, mladi kanadski ljekar koji je imao ideju da izliječi šećernu bolest pomoću ekstrakta gušterače čije je normalno funkcioniranje poremećeno. Macleod nije bio oduševljen tom idejom, jer je (za razliku od Bantinga) znao za neuspješno izvedene eksperimente drugih istraživača. Smatrao je vjerovatnijim da je nervni sistem imao presudnu ulogu u regulaciji koncentracije glukoze u krvi. Iako Banting gotovo nije imao fiziološkog iskustva, uspio je uvjeriti Macleoda da mu ustupi laboratorijski prostor tokom ljetovanja u Škotskoj te godine. Pored laboratorija, Macleod je Bantingu obezbijedio eksperimentalne životinje i usluge svog učenika Charlesa Herberta Besta, koji je radio kao demonstrator. Macleod je također učestvovao u planiranju projekata i korištenju analitičkih tehnika, te pomagao u operaciji prvog psa. Dok je Macleod bio odsutan, Banting i Best postigli su napredak. Izolirali su unutarnju sekreciju gušterače i uspjeli smanjiti nivo šećera u krvi drugog psa, kojem je hirurški odstranjena gušterača.

Macleod je po povratku bio iznenađen i izrazio sumnju u postignute rezultate. Banting je ovo shvatio kao napad na svoj integritet usljed čega su se žestoko posvađali. Banting je konačno prihvatio Macleodovu uputu da su potrebni daljnji eksperimenti i čak uvjerio Macleoda da osigura bolje uslove rada i plati njemu i Bestu za obavljene eksperimente. Dalji eksperimenti su bili uspješni zbog čega su njih trojica svoje rezultate počeli predstavljati na sastancima. Macleod je bio daleko bolji govornik, a Banting je počeo sumnjati da želi preuzeti sve zasluge oko postignutih rezultata. Njihovo otkriće prvi je put objavljeno u izdanju časopisa The Journal of Laboratory and Clinical Medicine februara 1922. Macleod je odbio koautorstvo jer ga je smatrao Bantingovim i Bestovim djelom. Uprkos njihovom uspjehu, ostalo je pitanje kako dobiti dovoljno ekstrakta gušterače za nastavak eksperimenata. Zajedno su razvili ekstrakciju alkohola, koja se pokazala daleko efikasnijom od ostalih metoda. To je uvjerilo Macleoda da preusmjeri cijelu laboratoriju na istraživanje insulina i da angažuje biohemičara Jamesa Collipa koji će pomoći u pročišćavanju ekstrakta.

 

Prvo obavljeno kliničko ispitivanje na ljudima bilo je neuspješno. Banting nije bio dovoljno kvalificiran za sudjelovanje u ispitivanju te se držao postrani. Do zime 1922. bio je siguran da su se sve Macleodove kolege urotile protiv njega. Collip je prijetio da će otići zbog napete atmosfere, ali ipak na nagovaranje drugih, koji su vidjeli potencijal istraživanja, spriječilo je dalju eskalaciju sukoba. Januara 1922. tim je izveo prvo uspješno kliničko ispitivanje na 14-godišnjem Leonardu Thompsonu, a ubrzo su slijedila i druga ispitivanja. Iako su svi članovi tima navedeni kao koautori publikacija, Banting se i dalje osjećao suvišnim, jer je Macleod preuzeo koordinaciju kliničkih ispitivanja i nabavku većih količina ekstrakta. Macleodova prezentacija na sastanku Udruženja američkih liječnika u Washingtonu, 3. maja 1922. pobrala je ovacije prisutnih, ali Banting i Best su odbili sudjelovati u ovacijama. U to vrijeme demonstracije učinkovitosti metode su privukle veliko zanimanje javnosti, jer je učinak na pacijente, posebno na djecu koja su bila najpogođenija, izgledao gotovo čudesno. Farmaceutska kompanija Eli Lilly & Co. preuzela je masovnu proizvodnju, ali bez ekskluzivne licence, jer je patent prebačen na Britansko vijeće za medicinska istraživanja radi sprečavanja eksploatacije pronalaska.

U ljeto 1923. Macleod je nastavio druga istraživanja. Zanimao se za prave košljoribe, koje u gušterači imaju odvojena područja Langerhansovih otočića i acinusnog tkiva. Radeći u Pomorskoj biološkoj stanici u St. Andrewsu u Novom Brunswicku, on je zasebno vadio ekstrakte iz svakog od tih dijelova i dokazao da inzulin potječe iz otočnog, a ne iz acinusnog tkiva gušterače. U međuvremenu, Banting je ostao u Torontu i počeo mijenjati priču u svoju korist. Odnosi su se ubrzo ponovo pogoršali zbog sukobljenih novinskih članaka. Banting je na kraju počeo tvrditi da je zaslužio sve zasluge i da ga je Macleod cijelo vrijeme samo ometao i nije dao nikakav doprinos osim da je ključeve ostavio u laboratoriji dok je bio na odmoru.

 

Macleod se 1928. vratio u Škotsku gdje je postao profesor regius fiziologije na Univerzitetu Aberdeen (kao nasljednik svog bivšeg učitelja Johna Alexandera MacWilliama koji se povukao 1927.). Kasnije je obnašao funkciju dekana Medicinskog fakulteta na istom univerzitetu. Između 1929. i 1933. bio je i član Vijeća za medicinska istraživanja. Napisao je izvještaj o otkriću 1922. kako bi objasnio svoju stranu priče, ali se inače suzdržao od aktivnog sudjelovanja u kontroverzi oko zasluga za otkriće. Banting ga je strastveno mrzio i njih dvojica nikada više nisu progovorili.^[2]

Macleod nije nastavio raditi na insulinu, ali je i dalje bio aktivan kao istraživač, predavač i autor. Njegov posljednji glavni doprinos bio je dokaz da središnji živčani sistem ima važnu ulogu u održavanju ravnoteže metabolizma ugljikohidrata, kao što je bila njegova izvorna hipoteza. Njegova teorija o pretvaranju masti u ugljikohidrate ostala je nedokazana, uprkos pružanju nekoliko posrednih dokaza.^[3] Slobodno vrijeme posvetio je golfu, motociklizmu i slikanju. Bio je oženjen Mary Mary McWalter, ali nikada nisu imali djece. Umro je 1935. u Aberdeenu, nakon što je nekoliko godina bolovao od artritisa,^[4] uprkos tome što je ostao aktivan gotovo do svoje smrti. 1933. održao je predavanje u SAD-u, a 1934. objavio je 7. izdanje svoje knjige Fiziologija i biohemija u modernoj medicini.^[5]

Nakon Bantingove smrti u avionskoj nesreći 1941, Best je, uz pomoć svojih prijatelja, nastavio širiti Bantingov izvještaj o otkriću i pokušao ispisati Macleoda i Collipa iz historijskih knjiga. Tek 1950. napravljena je prva nezavisna revizija svih strana priče, koja je pripisala priznanje svim članova četveročlanog tima.^[2] Međutim, Macleodov javni imidž ostao je pod negativnim uticajem desetljećima nakon toga. Na primjer, britanska televizijska drama Komete među zvijezdama iz 1973. prikazala ga je mračnog i odbojnog.^[2] Druga dramatizacija otkrića, Slava dovoljna za sve (1988), napokon ga je prikazala objektivnije.^[3] Tada je već bilo prihvaćeno da je priča o Bantingu i Bestu bila iskrivljena, jer je više dokumentacije bilo javno dostupno, i omogućavala je preciznu rekonstrukciju događaja. Dok Best nije umro, ovu dokumentaciju više od 50 godina držao je u tajnosti Univerzitet u Torontu, čija je administracija htjela izbjeći podsticanje kontroverze.^[5]

Macleod je bio plodonosan pisac. Njegov prvi akademski članak bio je rad o sadržaju fosfora u mišićima a objavljen je 1899. Tokom karijere bio je autor ili koautor više od 200 radova^[6] i jedanaest knjiga. Među njima su:

• Praktična fiziologija (1903)
• Najnoviji napredak u fiziologiji (s Leonardom E. Hillom, 1905)
• Dijabetes: njegova patološka fiziologija (1913)
• Fiziologija za studente stomatologije (s R.G. Pearceom, 1915)
• Fiziologija i biohemija u modernoj medicini (prvo izdanje, 1918)
• Insulin i njegova upotreba kod dijabetesa (s W.R. Campbellom, 1925)
• Metabolizam ugljikohidrata i inzulin (1926)
• Gorivo života: eksperimentalne studije na životinjama bez i sa dijabetesom (1928)

• Spisak škotskih laureta Nobelove nagrade

• Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu za 1923.