Henning Mankell

Henning Mankell rodio se 1948. godine u Stockholmu kao sin Ivara Henningssona Mankella i Ingrid Birgitte Mankell (rođ. Bergström). Njegov djed Ivar Henning Mankell bio je poznati švedski kompozitor. Mankellovi roditelji se razvode, kada je Henningu bila godina dana, a nakon toga živi sa ocem i starijom sestrom u Svegu u Härjedalenu, gdje je njegov otac radio kao sudija, a zatim u Boråsu u Västergötlandu. Njegova je majka počinila samoubistvo kad je Henning imao dvadeset godina.

Još kao dječak Mankell je želio postati pisac, bio zainteresiran za za pozorište, te se u Skari upisuje na studij glume. Svoju prvu dramu Henning je režirao 1966. godine, kao pomoćnik redatelja u pozorištu Riks u Stockholmu. S ciljem socijalnog razgolićavanja društvo, napisao je i režirao kao dvadesetogodišnjak pozorišni komade u kolaž-obliku. Od 1968. radio je kao pozorišni redatelj i pisac. Nakon što je upoznao svoju prvu ženu, koja je bila iz Norveške, preselio se u Norvešku, gdje je tada uglavnom radio i živio. Ovdje je počeo u ranim 1970-im pisati prozu. Godine 1972 odlučio se za putovanje u Afriku, koje se pokazalo presudna za njegov kasniji život. Godine 1973. je objavio svoj prvi roman Bergsprängaren, (1977.) Sandmålaren, te 1979. godine Fångvårdskolonin som försvann. Sve ove knjige su napisane sa jakom socijalno-kritičkom pozadinom.

Slijedećih deset godina, Mankell je radio kao pozorišni režiser i intendant u pozorištu Västerbotten u Skellefteåu i pozorištu Kronborg u Växjöu. Tada počinju njegova česta putovanja u Afriku, gdje 1986. godine u Maputu osniva pozorišnu grupu Teatra Avenida. 1996. godine postaje intendant tog pozorišta. Teme iz Mozambika i Afrike obrađuje u svojim romanima Comédia infantil, priču o djeci koja žive na ulici, te Vindens son, priču o bušmanskom mladiću. Osim ovih romana, Mankell piše i djela za djecu, kao Eldens hemlighet (1995.), te roman Hunden som sprang mot en stjärna, sa glavnim junakom dječakom Joelom, koji kasnije nastavlja sa nekoliko romana. Zajedno sa glumcima Schauspielhaus Graz iz Graza i Teatra Avenida, 2003. godine režira predstavu Butterfly Blues. Predstava je napisana od Mankella i izvodila se na više jezika.

Teme u djelima Mankell su često obojena političkim i društvenim pitanjima. Svoja iskustva je obrađivao u svojim djelima, kao npr. u romanu iz 2008. godine Kinesen, po kojem je 2011. godine snimljen njemačko-švedsko-austrijski film Der Chinese u režiji Petra Keglevica. Ekranizacije njegovih djela je česta po motivima njegovih krimi-romana sa komesarom Wallanderom.

Mankell ima porijeklo iz Njemačke. On je prapraunuk Johanna Hermanna Mankela, rođenog u Niederaspheu, predgrađu Münchhausenu. Oženjen je u trećem braku sa Evom Bergman, pozorišnom režiserkom, kćerkom Ingmara Bergmana.

 

Političko angažman Mankella počeo je 1968. godine sudjelovanjem u protestima protiv rata u Vijetnamu, portugalskog kolonijalnog rata u Africi i borbe protiv apartheada u Južnoafričkoj Republici.^[2] Bio je suradnik kulturno-političkih saveza Vereinigung Folket i Bild/Kulturfront.^[2] Za vrijeme boravka u Norveškoj, dolazi u kontakt sa maoizmom i aktivno surađuje sa komunistički orijentiranom partijom Arbeidernes kommunistparti (AKP), mada nikada nije bio njen član.^[2] 2009. godine bio je gost na palestinskoj literarnoj konferenciji, te je obišao palestinska autonomna područja. Po njegovim tvrdnjama osnivanje Izraela 1948. godine nije bilo pravno zasnovano, te je dovelo do ponavljanja aparthaidsistema, gdje afrikanci i crnci žive kao građani druge klase u vlastitoj zemlji. Zid izgrađen od strane Izraela u Zapadnoj obali uporedio je sa Berlinskim zidom. Po njegovom mišljenju, ako se uzmu u obzir uslovi života Palestinaca, nije nimalo čudno da se odlučuju na samoubilačke atentate, nego to, da ne čine i više o toga. Samim tim ne vidi budućnost Izraela kao države sa rješenjem Dvije države. Zbog ove kritike, Mankell je doživio mnogobrojne negativne kritike, kao od Henryka M. Brodera, koji je njegove izjave o Palestini poistovjetio sa protuizraelskim izjavama Josteina Gaardera 2006. godine i optužio ga da palestinski problem promatra jednostrano.^[3] Andreas Breitenstein piše u Neue Zürcher Zeitung da Mankellovo historijsko poluznanje dovodi do ovakvog ljevičarskom moralizma.^[4] U maju 2010. godine učestvovao je u akciji Ship to Gaza 2010, organiziranu od strane Free Gaza Movement, u kojoj je u vojnoj operaciji blokade i zauzimanja brodova, od strane izraelske vojske poginilo nekoliko aktivista.^[5] Mankell biva uhapšen i ubrzo pušten na slobodu ^[6] nakon čega poziva na globalne sankcije protiv Izraela.^[7], te čak razmišlja o zabrani prevođenja svojih knjiga na hebrejski jezik.

Mankell odlazi 1972. godine na putovanje u Zambiju i ostaje dvije godine. Po njegovim riječima osjećao se "kao da je došao kući". Danas Mankell živi, naizmjenično ljeti u Švedskoj, a većinu ostalog vremena provodi u Mozambiku, kog shvaća kao svoju novu domovinu. Nakon što je 1985. godine pomogao u stvaranju teatra Teatro Avenida u Maputu, kome je 1986. godine bio i intendant, danas ponekad i u njemu režira. 2009. godine u produkciji njemačke televizije ZDF, sa režiserom Jensom Monathom snima film Mein Herz schlägt in Afrika. Film je snimljen po motivima njegovog romana Comédia infantil, u kom se radi o sudbini napuštene djece siročadi i njihovom životu na ulici, zatim u Africi čestog diskriminiranja albinosa, te o mladima, koji su djetinjstvo proveli kao djeca-vojnici u ratovima u Africi. Njegove pozorišne predstave Butterfly Blues (2003.) i The Doors (2011.) govore o sudbinima afričkih emigranata u Evropi.

2009. godine Mankell dobija mirovnu nagradu Erich-Maria Remarque grada Osnabrücka za svoje djela o Africi. Laudacio je održao tadašnji predsjednik Njemačke Horst Köhler ^[8] pod naslovom Afrika je puna leptirova (Afrika ist voller Schmetterlinge) Jednim dijelom nagrade podržava projekte Christopha Schlingensiefa u Africi.^[9]

Kurt Wallander je izmišljeni lik policijskog komesara iz krimi romana Henninga Mankella. Po motivima većine romana snimljeni su filmovi u njemačko-švedskoj koprodukciji.

U produkciji švedske televizije SVT ukupno je snimljeno devet filmova sa glavnim junakom Kurtom Wallanderom, kog igra švedski glumac Rolf Lassgård. Filmovi se u nekim dijelovima razlikuju od Mankellovih romana, a britanska televizija BBC snimila je još šest igranih filmova sa Kennethom Branaghom po motivima njegovih knjiga. Pored toga snimljena su i dva televizijska serijala sa ukupno 26 epizoda u kojima se pojavljuije komeras Wallander.

• Sidetracked (po motivima knjige Na pogrešnom tragu (hr) / Pogrešan trag (sr)) (2008)
• Firewall (po motivima knjige Brandvägg) (2008)
• One Step Behind (po motivima knjige Ubojstvo na Ivanjsku noć (hr)) (2008)
• Faceless Killers (po motivima knjige Ubice bez lica (sr)) (2010)
• The Man Who Smiled (po motivima knjige Mannen som log) (2010)
• The Fifth Woman (po motivima knjige Peta žena (sr)) (2010)

Osim filmova iz tzv. Wallander serije u koprodukciji njemačke televizije ARD/Degeto, austrijske ORF i švedske firma Firma Yellow Bird snimljeno je još nekoliko filmova sa motivima Mankellovih djela.

1. Die Rückkehr des Tanzlehrers, u produkciji Lisa Film, iz Beča, režija Urs Egger, sa Tobiasom Morettijem, Veronicom Ferres i Maximilianom Schellom, 2004. godine
2. Kennedys Hirn, u produkciji Bavaria Pictures GmbH, München, režija Urs Egger, sa Iris Berben, Heinom Ferch, 2009.
3. Der Chinese, u produkciji Yellow Bird Pictures GmbH, režija Peter Keglevic, sa Suzanne von Borsody, Michaelom Nyqvistom, Claudiom Michelsenom, 2011.
4. Das Rätsel des Feuers
5. Der Zorn des Feuers

• Butterfly Blues
• Zeit im Dunkeln
• Antilopen
• Der gewissenlose Mörder Hasse Karlsson enthüllt die entsetzliche Wahrheit, wie die Frau über der Eisenbahnbrücke zu Tode gekommen ist
• Der Chronist der Winde
• Okamenjeni princ; Predstava u izvedbi Malog pozorišta "Duško Radović" iz Beograda, izvedena je na pozorišnom festivalu Joakiminterfest 2006. godine.^[10]
• The Doors, pozorišni komad napisan za firmu Gaulhofer sa glumcima Teatro Avenido iz Maputa, 2011.^[11]

• Katten som älskade regn, 1992.

• Eldens hemlighet, 1995.
• Eldens gåta, 2001.
• Eldens vrede, 2005

• Hunden som sprang mot en stjärna — 1990.
• Skuggorna växer i skymningen — 1991.
• Pojken som sov med snö i sin säng – 1996.
• Resan till världens ände – 1998.

• 1991: Švedska nacionalna nagrada za krimi roman za Mördare utan ansikte ;
• 1992: Skandinavska nagrada Glasnyckel za Mördare utan ansikte;
• 1993: Njemačka nagrada za dječiju literaturu za dječiju knjigu Hunden som sprang mot en stjärna ;
• 1995: Švedska nacionalna nagrada za krimi roman za roman Villospår;
• 1996: Švedska nagrada Astrid Lindgren;
• 1996: Nagrada Expressens Heffaklump za Pojken som sov med snö i sin säng;
• 1998: Švedska međunarodna nagrada za krimi roman za serijal o kommesaru Wallanderu;
• 2000: Nagrada Prix Mystère de la critique za Villospår;
• 2001: Nagrada Gold Dagger za Sidetracked;
• 2001: Književna nagrada Corine za Steget efter;
• 2005: Nagrada Gumshoe Awards za najbolju evropsku krimi novelu za The Return of the Dancing Master;
• 2008: Nagrada Goldene Feder za literarno djelo;
• 2008: Nagrada Corine za knjigu Kinesen
• 2008: Evropska agrada Ripper Award za krimi literaturu;
• 2009: Mirovna nagrada Erich-Maria-Remarque (Glavna nagrada) za djela o Africi;

• Službena web stranica Henninga Mankella (en) (se)
• Biogragija na dtv-Special (de)
• Ystads Kommun, Touristenbüro: Auf Wallanders Spuren. Ein Wegweiser über Ystad und Umgebung für alle Fans der Romanfigur Kurt Wallander. (PDF, 3 MB) (de)
• Wallanders Ystad.^{[mrtav link]} Flash-prezentacija Ystads Allehanda (se)
• Tobias Gohlis: Ein anständiger Mensch. Članak u ZEIT-Online od 31. januara 2008. (de)
• Steirisches Theaterprojekt mit Hennig Mankell (Članak u austrijskom dnevniku Kleine Zeitung o predstavi The Doors u firmi Gaulhofer u Übelbachu) 17. maja 2011. Arhivirano 20. 4. 2014. na Wayback Machine (de)
• Mankell: „Europas Zentrum ist Lampedusa; (Članak u austrijskom dnevniku Die Presse o predstavi The Doors u firmi Gaulhofer u Übelbachu) 7. juna 2011. (de)
• Tariq Ali: Vođe Izraela moraju biti kažnjeni; (Članak u hrvatskom dnevniku Jutarnji list o tzv. Floti slobode i hapšenju u Izraelu 1. juna 2010. Arhivirano 7. 6. 2010. na Wayback Machine (hr)

• krimi-couch.de Recenzija krimi romana (de)
• literature.de Arhivirano 11. 2. 2009. na Wayback Machine Prilog o krimi i romanima o Africi (de)
• perlentaucher.de Prilog o krimi i romanima o Africi (de)
• schwedenkrimi.de Recenzije krimi romana (de)

• Henning Mankell: „Ich hatte einen Traum vom Ende der Menschheit“ (Članak u FAZ, 20. oktobar 2006.)
• Henning Mankell: „Ich mag keine Serienkiller“ (Članak u Tagesanzeiger, Zürich 15. marta 2000.) (de)
• Henning Mankell: „Afrika hat mich zu einem besseren Europäer gemacht“ ^{[mrtav link]} (www.zenithonline.de,13. april 2008.) (de)