Dionis

Etimologija imena se izvodi od riječi Dio i nysos - tračka riječ za sina. Također poznat kao Bakho i u grčkoj i u rimskoj mitologiji. Poznat nam je i pod drugim imenima, kao npr. Jakhus ili Zagrej.

 

Dionis je bog mističnih religijskih rituala. Po tračkim misterijima on nosi "bossoris", lisičje krzno, koje simbolizira novi život. Dionizijske misterije ostali su jedne od najtajnijih mističnih kultova antičke Grčke. Mnogi historičari vjeruju da je Dionis sinestezija lokalnog grčkog božanstva prirode i mnogo jačeg božanstva iz Tračke ili Frigije, kao što je Sabozios. Općenito Grci vjeruju da je dionizijski kult u Grčku došao iz Anatolije. Po pričama, nakon rođenja, Zeus odnosi Dionisa u zemlju Nisa. Grčki koncept gdje se zemlja Nisa nalazi dopušta da ona bude Anatolija, Libija, Etiopija, Arabija. To sugeriše da je namjerno postavljen u magičnu, daleku zemlju. Tragovi istih ili vrlo sličnih božanstava mogu se pronaći u Mikeni i minojskoj kulturi. Dionis je u kulturi Grčke i njenih prethodnika prisutan dugo vremena (prije 1500. p. n. e.), ali uvijek ostaje donekle stran. Tipična dionizijska obilježja su bik, zmija, bršljan i vino. Dionis ima snažnu povezanost sa satirina, kentaurima i silenima. Satiri su po Grčkoj mitologiji poluljudi, poluživotinje, koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dionisa. Hesiod ih naziva braćom planinskih nimfa te "Kuretesa", ali beznačajnom i ništavnom rasom. Satiri su muški sljedbenici Dionisa, njegove sljedbenice su Menade. Satiri nisu besmrtni, već mogu umrijeti. Seleni su tek stari satiri.

 

Dolazak Dionisa na svijet je donekle čudan, čak i za grčku mitologiju, te izaziva teškoće u njegovom smještanju unutar panteona grčkih bogova. Njegova majka je Semela, kćerka Kodmusa, sina kralja Fenikije i brata Evrope. Semela je smrtnica, ljudskog je roda, dok je otac Dionisa Zeus, kralj bogova. Postoji nekoliko verzija priče o Dionisovom dolasku na svijet, međutim zajednička svima jest njegovo ponovno rađanje (uskrsnuće). To ponovno rađanje je i glavni razlog njegovog poštovanja u religijskim misterijima - smrt i uskrsnuće su bili elementi mističkog otkrivenja. Jedna od priča o Dionisu (iz orfičkih himna) govori kako je Hera, Zeusova žena, ljubomorna na dijete koje nije bilo njeno poslala Titane da ga rastrgaju. Oni su dijete namamili igračkama i rastrgali ga na komadiće, te gotovo cijelog pojeli prije nego što ih je Zeus uspio rastjerati svojom božanskom grmljavinom. Jedini dio koji je spašen bilo je njegovo srce. Zeus je srce usadio u utrobu Semele i Dionis biva ponovno rođen.

 

Legenda kaže da je Zeus uzeo malog Dionisa i povjerio ga na čuvanje kišnim nimfama Nisama, koje su ga njegovale kroz djetinjstvo, za što ih je Zeus nagradio stavljajući ih kao Hejade među zvijezde. Nimfe spadaju u veliku porodicu ženskih duhova prirode. Ponekad su vezane uz određeno mjesto. Također nimfe prate razna božanstva, te su česta meta pohotnih satira. One su personifikacija kreativne i njegovateljske aktivnosti u prirodi. Kad je Dionis odrastao, otkrio je kulturu vina i način vađenja tog dragocjenog soka, ali ga je ljubomorna Hera pogodila ludilom, koje ga je nagnalo da počne lutati raznim djelovima svijeta. U Frigiji božica Cibela, u Grčkoj poznata kao Rea, izliječila ga je i naučila ga svetim obredima, te se uputio na putovanje po Aziji učeći ljude uzgoju i obrađivanju vinove loze. Najpoznatiji od njegovih putovanja je njegova ekspedicija u Indiju, za koju se tvrdi da je trajala nekoliko godina. Nakon trijumfalnog povratka počinje s objavljivanjem svog učenja po Grčkoj. Međutim, nekoliko knezova mu se usprotivilo u tom pokušaju, strahujući da će njegova učenja dovesti sa sobom nerede i ludilo (kralj Pentej i Lierg). Kao mladić Dionis je bio posebno atraktivan. Kad je jednom prilikom prerušen u smrtnika putovao brodom, mornari su ga pokušali oteti i iskoristiti za svoje seksualno zadovoljstvo. Dionis je bio milostiv prema njima te ih je pretvorio u delfine, ali je sačuvao kapetana, koji ga je jedini bio prepoznao i pokušao zaustaviti mornare.

Dionizijska mitologija će kasnije naći svoje mjesto unutar kršćanstva. Postoje mnoge paralele između legenda o Dionisu i Isusu. Obojici je majka smrtna žena, a otac vrhovno božanstvo. Oboje su se vratili iz mrtvih i pretvorili vodu u vino. Također postoje tvrdnje da kršćanska tradicija jedenja i pijenja tijela i krvi Kristove, da bi mogli osjetiti Isusa u sebi, također potječe od dionizijskog kulta.

Dionis je također poseban u odnosu na sva druga božanstva s Olimpa po tome što je on božanstvo koje su pojedini sljedbenici osjećali unutar sebe (u manje benignom primjeru utjecaja Dionisa na kršćanstvo, za Dionisove sljedbenike kao i za sljedbenike Pana govori se da su imali utjecaj na moderno viđenje Sotone).

Može se primijetiti da dionizijski mitovi u sebi sadrže veliku dozu kanibalizma.

Značajno mjesto u mitovima Grčke zauzimaju dionizijski kult i dionizijske misterije. U originalnom obliku na dionizijski kult se gleda kao na kult zadužen za uzgajanje vinove loze te dobijanje vina, a u praktičnom smislu za razumijevanje životnog ciklusa vina – utjelovljenje živućeg boga – pravljenje i fermentacija vina – mrtvi bog u podzemlju – opijajući učinak samog pića za koje se smatra da posjeduje božanski duh. U svom početku kult nije bio zaokupljen samo učenjima o vinu i njegovom tradicijom, već i jednako svim ostalim vidovima vina. Ne treba zaboraviti da je vino nekad uključivalo mnoge druge sastojke, začine, razne biljke, koji su pridonosili okusu, kvalitetu, medicinskom učinku samog pića. Uzgajanje svog tog bilja orginalno spada pod dionizijsko učenje tvoreći ga općim kultom vegetacije i travarskom školom. Med i pčelinji vosak također su dodavani ranim vinima, dovodeći ga u vezu s još starijim kultom medovine i pčela u neolitskoj Evropi. Rojevi pčela unutar dionizijske tradicije predstavljaju čistu životnu silu. Kako smo rekli, kultu su dodavane biljke koje su bile povezane s vinom, pa tako i bršljan, za koji se smatralo da potiskuje efekte pijanstva i da je suprotnost vinu, te fikus i šišarke. Mjesto nastanka dionizijskih misterija je nepoznato. Gotovo je sigurno da su nastali izvan Grčke, u koju ulaze s dolaskom vina, za koje se smatra da je nastalo 6000 godina p.n.e. Odatle motiv Dionisovog odrastanja u nepoznatoj zemlji daleko od Grčke. Mjesto mogućeg nastanka moglo bi biti planina Argos na granici Mezopotamije i Perzije, ili drevne divlje loze na padinama libijskih planina. Stanovnici Krete preuzimaju vino iz Egipta i Fenicije i prenose ga u Grčku do 1600. p.n.e. Vino je također vjerovatno ušlo u Grčku i kopnenim putem kroz Malu Aziju, ali vjerovatno su iz minojske Krete došla prva učenja iz kojih će nastati dionizijski kult.

 

Osnovno načelo iz izvornih inicijacija jest tema smrti i ponovnog rođenja prema godišnjim dobima, te opsjednutost duhom. Opsjednutost uključuje zazivanje duhova, što je popraćeno zajedničkim plesom, obično uz bubnjeve i frule, te karakteristične pokrete tijelom, pokrete kakvi su nađeni unutar svih kultova izazivanja stanja transa. Za razliku od većine kultova transa, unutar dionizijskih obreda učesnici su bili opsjednuti životinjskim duhovima i entitetima, te su se mogli i pretvoriti u životinje. Međutim, najpoželjnija opsjednutost je ona samog Dionisa. Razlog postojanja takvog kulta je kontroverzan. Neki ga vide kao ritualizirano otpuštanje potisnutih elemenata civilizirane psihologije, i privremenu inverziju, da bi se isti sačuvali. Drugi ga vide kao povratak haotičnim elementima postojanja i reakcijom protiv civilizacije, dok treći u njemu vide njegovu magičnu povezanost s haotičnim moćima. Moguće je da su sve ove teorije primjenjive u raznim manifestacijama kulta. Kao i vino, i Dionis je imao različite okuse u različitim regijama. Odražavajući mitsko i kulturno tlo, također se pojavljuje pod različitim imenima u susjednim zemljama. Činjenica da su Grci u svoja vina dodavali razne druge sastojke navela je mnoge, uključujući Roberta Grovesa, na zaključak kako neki od tih sastojaka imaju halucinogeno djelovanje. To donekle potvrđuje i "čarobni napitak", tadašnje začinjeno vino, koje se povezuje s dionizijskim ritualima, za koji se govori da sadržava otrovni bršljan. Također znamo da su šamani tog područja upotrebljavali daturu i buniku.

1. ^ Another variant, from the Spanish royal collection, is at the Museo del Prado, Madrid: illustration.
2. ^ "Dionysus | Greek mythology". Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 28. 11. 2016.
3. ^ Hedreen, Guy Michael. Silens in Attic Black-figure Vase-painting: Myth and Performance. University of Michigan Press. 1992. ISBN 9780472102952. str. 1
4. ^ James, Edwin Oliver. The Tree of Life: An Archaeological Study. Brill Publications. 1966. str. 234. ISBN 9789004016125
5. ^ In Greek "both votary and god are called Bacchus". Burkert, str. 162. For the initiate as Bacchus, see Euripides, Bacchae 491. For the god, who alone is Dionysus, see Sophocles, Oedipus Rex 211 and Euripides, Hippolytus 560.
6. ^ Csapo, Eric (3. 8. 2016). "The 'Theology' of the Dionysia and Old Comedy". u Eidinow, Esther (ured.). Theologies of Ancient Greek Religion (jezik: engleski). New York: Cambridge University Press. str. 118. ISBN 978-1-316-71521-5.
7. ^ Olszewski, E. (2019). Dionysus’s enigmatic thyrsus. Proceedings of the American Philosophical Society, 163(2), 153–173.
8. ^ Sutton, str. 2, mentions Dionysus as The Liberator in relation to the city Dionysia festivals. In Euripides, Bacchae 379–385: "He holds this office, to join in dances, [380] to laugh with the flute, and to bring an end to cares, whenever the delight of the grape comes at the feasts of the gods, and in ivy-bearing banquets the goblet sheds sleep over men."

 

Bog Dionis na Wikimedia Commonsu.

• Dioniz u klasičnoj literaturi i umjetnosti (en)
• Dioniz u grčkoj mitologiji (en)
• Dioniz, poveznice i informacije (en)
• Miloš Đurić, Dionisove orgije i njihov cilj (sr)