Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj

 

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine iz 1878. godine je okupacija Bosanskog pašaluka i Hercegovačkog vilajeta od strane Austro-ugarske određena Berlinskim kongresom, područja koja su do tada bila pod upravom Osmanlijskog carstva. Dolaskom austrougarskih trupa, pružen je oružani otpor uglavnom od muslimanskog stanovništva i naoružanih jedinica.

U periodu 1878–1908, od okupacije do aneksije, Bosna i Hercegovina je formalno bila osmanska provincija, ali je stvarna vlast u njoj pripadala Austro-ugarskoj. Po Berlinskom sporazumu i Carigradskoj (Novopazarskoj) konvenciji suverenitet nad BiH pripadao je sultanu, ali je u stvarnosti to njegovo pravo bilo nudum ius, jer je stvarno vršenje vlasti bilo u rukama Austro-ugarske. Nakon aneksije BiH je i formalno postala habsburška pokrajina, ali je ona i u okviru Monarhije zadržala osoben položaj. U dualističkoj strukturi Monarhije, u kojoj su sve pokrajine pripadale ili Cislajtaniji ili Translajtaniji, Bosna je stajala kao treće zasebno tijelo. Bila je smatrana za krunsku zemlju Habsburgovaca, kojom po ovlaštenjima vladara zajednički upravljaju vlade Austrije i Ugarske. Sa stanovišta unutrašnjeg pravnog poretka BiH je bila treća država unutar Monarhije, pošto se njen pravni sistem razlikovao i od austrijskog i od ugarskog pravnog poretka. Stanovnici BiH nisu pravno bili ni austrijski niti ugarski državljani, nego su tretirani kao bosanskohercegovački zemaljski pripadnici. Kao corpus separatum unutar Monarhije Bosna, međutim, nije bila ravnopravna sa njene druge dvije države. BiH nije imala nikakvih samoupravnih prava, niti je mogla učestvovati u tzv. zajedničkim poslovima u Monarhiji, pa se u političkom pogledu nalazila u potpuno zavisnom položaju u odnosu na Austriju i Ugarsku.^[1]

 

Austrougarska uprava zagovarala je ideal pluralističke i multikonfesionalne bosanske nacije. Zajednički carski ministar finansija i bečki upravitelj Béni Kállay tako su podržali bošnjački nacionalizam u obliku Bošnjaštva, s ciljem da u narodu u Bosni i Hercegovini potaknu osjećaj da pripadaju velikoj i moćnoj naciji. Oni su smatrali Bosance kao naciju koja "govori Bosanski jezik i podijeljena je u tri religije s jednakim pravima". Prije njih, između 1861. i 1869. godine Topal Osman-paša, otomanski Veliki vezir, nastojao je da učini to isto. S jedne strane, cilj ovakve politike je bio pokušaj izolovati Bosnu i Hercegovinu od njenih iredentističkih komšija (pravoslavne Srbije, katoličke Hrvatske i muslimanskog Osmanskog Carstva) i marginalizirati već ustaljene ideje o srpskoj i hrvatskoj nacionalnosti među bosanskim pravoslavnim i katoličkim zajednicama. S druge strane, habsburški administratori su precizno koristili postojeće ideje o nacionalnosti (posebno bosanskohercegovacki folklor i simbolizam) kako bi promovisali svoju verziju bošnjačkog patriotizma koji je bio u skladu s odanošću Habsburškoj državi. Habsburška politika se stoga najbolje može opisati ne kao antinacionalna, već kao kultivacija vlastitog stila pro-imperijalističkih nacionalizama. Ova politika je imala različite rezultate. Sve u svemu, većina srpskih i hrvatskih političara je na kraju ignorisala ili se usprotivila ovakvoj politici, ali su srpski i hrvatski političari također pokušavali i nisu uspjeli osigurati vjernost bosanskih muslimana njihovim izbornim jedinicama. Istovremeno, austrougarski zvaničnici aktivno su promovisali Bosnu i Hercegovinu kao novu i cvjetajuću zemlju u njihovoj vladarskoj kruni. Habsburški zvaničnici objavili su brojne eksponate o bosanskoj historiji, folkloru i arheologiji, s umjetnicima poput Alphonse Mucha koji su predstavili bosanski paviljon na izložbi u Parizu 1900..^[2]

Ideja o ujedinjenoj južnoslavenskoj državi (za koju se obično očekuje da će je predvoditi nezavisna Kraljevina Srbija) postala je popularna politička ideologija u regionu u tom trenutku, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Pojedini muslimanski krugovi u Bosni i Hercegovini objavili su list "Bošnjak". Ove novine izazvale su žestoke rasprave u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. List je podržao politiku Béni Kallaya, čiji je cilj bio jačanje austrougarske vladavine u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Iako Kallayeva politika nije bila široko prihvaćena ni među muslimanima, list "Bošnjak" je ipak predstavljao nacionalne težnje nekih muslimana u Bosni i Hercegovini. Kallayjeva politika je konačno poražena 1896. i 1899. godine, kada su bosanski Srbi i muslimani pozvali na vjersku i obrazovnu autonomiju. Kallayjeva politika imala je određeni potencijal da se odupre hrvatskim i srpskim nacionalnim težnjama, ali nakon 1899. i 1900. godine njegova politika promoviranja bosanskog identiteta nije imala značajnijeg učinka.

Nakon smrti Kallaya, politika je napuštena. Nacionalizam je do 1905. bio integralni faktor bosanskohercegovačke politike, pri čemu su nacionalne političke stranke odgovarale trima grupama koje su dominirale izborima.

U Bosni i Hercegovini, svaki od tri naroda je po pitanju politike bio predstavljen svojom političkom partijom. Bošnjake su zastupali Muslimanska narodna organizacija, Srbe Srpska narodna organizacija, dok su Hrvate predstavljale dvije političke stranke, Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga. Bosanski sabor, kao najviši administrativni organ, je uspostavljen ustavom iz 1910. godine.

Parlamentarne stranke su bile:

• Muslimanska narodna organizacija
• Hrvatska narodna zajednica
• Hrvatska katolička udruga i
• Srpska narodna organizacija.

Ostale stranke koje su djelovale u političkom životu Bosne i Hercegovine ali koje nisu bile parlamentarne su:

• Muslimanska napredna stranka
• Muslimanska demokracija
• Srpska narodna nezavisna stranka i
• Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine

 

Bosnom i Hercegovinom su zajednički upravljale Cislajtanija (Austrija) i Zemlje Krune svetog Stefana (Mađarska) posredstvom zajedničkog ministarstvo finansija. Unutar tog ministarstva, postojao je bosanski ured koji je kontrolisao Bosnu i Hercegovinu preko Vlade čije se sjedište nalazilo u Sarajevu. Na čelu Vlade Bosne i Hercegovine je bio guverner, koji je ujedno bio i komandant vojnih snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini. Vlada je također bila sastavljena od zamjenika i načelnika odjela. U početku, vlada je imala samo tri odjeljenja i to: administrativno, finansijsko i zakonodavno. Poslije su formirana i druga odjeljenja kao što su: ekonomsko, odjeljenje za izgradnju, obrazovanje, religije, i dr.^[4] Prema ustavu iz 1910. godine, Car je proglasio Bosnu i Hercegovinu jedinstvenom administrativnom teritorijom pod odgovornim vodstvom zajedničkog ministra finansija. Implementacijom ustava, položaj Bosne i Hercegovine se nije promijenio. Ostala je corpus separatum administriran od strane Austrije i Mađarske. Ustav je implementirao tri nova administrativna nivoa: Bosanski sabor (Diet Bosne), Nacionalno vijeće i općinska vijeća.

Austrougarska upravna vlast je u BiH imala dva bitna obilježja:

• Vrhovna upravna vlast pripadala je zajedničkoj (austrougarskoj) vladi, u čije ime je administraciju vršilo zajedničko ministarstvo finansija, što nije bio slučaj ni sa jednom drugom pokrajinom u Monarhiji;
• za čitavo vrijeme austrougarske uprave nisu u BiH bili potpuno odvojeni ni razgraničeni vojna i civilna vlast.

Pri zajedničkom ministarstvu finansija u Beču postojao je Bosanski biro, koji je preko Zemaljske vlade u Sarajevu stvarno upravljao Bosnom i Hercegovinom. Zemaljsku vladu su sačinjavali: zemaljski poglavar, civilni adlatus i šefovi odjeljenja. Vlada je u početku imala tri odjeljenja: administrativno, finansijsko i pravosudno, a kasnije je osnovan građevinski, odnosno privredni odjel, te odjeljenje za nastavu i bogoštovlje i tehničko odjeljenje. Titularni šef vlade bio je zemaljski poglavar, ali je njenim radom stvarno rukovodio civilni adlatus neposredno potčinjen Bosanskom birou, odnosno zajedničkom ministru finansija. Reorganizacijom uprave 1912. godine ukinut je položaj civilnog adlatusa, a rukovođenje vladom povjereno je neposredno zemaljskom poglavaru, kome je u tom poslu pomagao zamjenik zemaljskog poglavara. Zemaljski poglavar je bio istovremeno i komandant okupacionog korpusa u BiH. Funkciju zemaljskog poglavara u Bosni su stalno obavljali visoki carski oficiri. To je bila osobenost Bosne, jer ni u jednoj drugoj pokrajini Monarhije zemaljski poglavari nisu mogli istovremeno biti vojni komandanti.

Pored toga, u isključivu nadležnost zajedničkog ministarstva rata spadali su:

• svi poslovi zajedničkih vojnih četa na teritoriji Bosne i Sandžaka;
• komanda bosanskohercegovačkih trupa i policije;
• pošta i telegraf;
• uprava željezničke pruge Banja Luka – Dobrljin.

U upravno-teritorijalnom pogledu BiH se dijelila na 6 okruga, a ovi na kotareve i kotarske ispostave. Okružni i kotarski predstojnici, odnosno uredi, vodili su na svom području sve političko-upravne poslove pod neposrednom kontrolom Zemaljske vlade. Pored ove državne upravne strukture, postojala je u Bosni i izvjesna samouprava u seoskim i gradskim općinama. U BiH je postojala posebna organizacija sudstva. Prvostepeni su bili kotarski sudovi, kojih je bilo 48. Apelacionu vlast vršilo je šest okružnih sudova. U Sarajevu je postojao Vrhovni zemaljski sud. Pri svim kotarskim sudovima postojali su i šerijatski sudovi za vakufske, porodične i nasljednopravne poslove muslimanskog stanovništva. U Vrhovnom sudu u Sarajevu djelovao je u svojstvu apelacije Vrhovni šerijatski sud.^[1]

#	Slika	Ime	Služba
1		Joseph Philippovich von Philippsberg (1818–1889)	13. juli 1878.	18. novembar 1878.
2		Wilhelm von Württemberg (1828–1896)	18. novembar 1878.	6. april 1881.
3		Hermann Dahlen von Orlaburg (1828–1887)	6. april 1881.	9. august 1882.
4		Johann Nepomuk von Appel (1826–1906)	9. august 1882.	8. decembar 1903.
5		Eugen von Albori (1838–1915)	8. decembar 1903.	25. juni 1907.
6		Anton von Winzor (1844–1910)	30. Juni 1907.	7. mart 1909.
7		Marijan Varešanin (1847–1917)	7. mart 1909.	10. maj 1911.
8		Oskar Potiorek (1853–1933)	10. maj 1911.	22. decembar 1914.
9		Stjepan Sarkotić (1858–1939)	22. decembar 1914.	3. novembar 1918.

Kada je izvršena mladoturska revolucija, proglašenjem ustava 23. jula 1908. austrougarska zajednička vlada ocijenila je da je Turska pala »pod likvidaciju« i da je, prema tome, došao trenutak za aneksiju,tj. na potpuno priključenje BiH Monarhiji. Taj čin je za Monarhiju bio neophodan kako bi se spriječio uticaj mladoturske revolucije u BiH, koji se manifestirao u snažnom pokretu za uvođenje ustavnosti, ali bez promjene državnopravnog položaja okupirane pokrajine. Vladajući vrhovi Monarhije shvatili su da je mladoturska revolucija učinila pitanje ustavnosti u BiH veoma aktuelnim, ali su smatrali da se davanje ustava ne može zamisliti prije aneksije.

Aneksija BiH je proglašena 7. oktobra 1908. carskom proklamacijom stanovnicima BiH. Čin aneksije se opravdavao potrebom uvođenja ustava, čiji je prvi uslov jasno opredjeljenje državnopravnog položaja BiH. Zato je odlučeno da austrougarski vladar preuzme pravo suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom. Proglašenje aneksije izazvalo je veliku diplomatsku krizu, koja se polako stišala pošto je Turska 26. februara 1909. priznala taj čin. Austro-Ugarska je kao odštetu za preuzimanje krunskih zemalja isplatila Turskoj 2,5 miliona funti, povukla je svoje garnizone iz Sandžaka i obećala joj ekonomske koncesije. Time je i formalno prestao sultanov, a uspostavljen hazburški suverenitet nad BiH. Muslimanska i Srpska narodna organizacija u početku su uporno odbijale da priznaju aneksiju, a protiv ovog čina muslimansko stanovništvo je protestvovalo i masovnim iseljavanjem u Tursku. Pošto je Kraljevina Srbija bila prinuđena pod pritiskom velikih sila da prizna aneksiju (31.marta 1909), to je i vođstvo SNO 3. maja 1909. priznalo novostvoreno stanje u BiH. Muslimanska narodna organizacija je, međutim, tek poslije više od godinu dana, 8. februara 1910. priznala aneksiju.

Ubrzo potom, 20. februara 1910. proglašen je Ustav za Bosnu i Hercegovinu. Ustav nije donio skoro nikakve promjene u upravi BiH. Vrhovna upravna vlast je ostala u nadležnosti Zajedničkog ministarstva finansija u Beču i njegove agencije – činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu. Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život zemlje Sabor sa vrlo ograničenim legislativnim pravima. Bosanski sabor se sastojao od 72 izborna poslanika i 20 virilista. Sabor je organiziran na bazi socijalnog i nacionalnog kurijalnog sistema. Međutim, za razliku od drugih zastarjelih predstavničkih tijela u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj domaćoj tradiciji. Građani su bili podijeljeni u tri kurije po nacionalnim grupama, čime se svakoj grupi osiguravao određeni broj poslanika srazmjerno njenoj veličini. Unutar nacionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednička i kurija inteligencije.^[1]

Car Austro-Ugarske je imao ovlaštenja da imenuje i otpušta vjerske vođe i da finansijski kontroliše religijske ustanove kroz sporazume sa Papom, Carigradskom patrijaršijom i Šejh-ul-Islamom.

Okupacija Bosne i Hercegovine dovela je do velikih reformi Katoličkoj crkvi Bosne i Hercegovine, nakon viševijekovne vladavine Osmanskog Carstva. Godine 1881. Vrhbosna je uzdignuta u Vrhbosansku nadbiskupiju, a osnovane su Banjalučka biskupija i Mostarsko-duvanjska biskupija. Započet je i rad na katedrali Srca Isusova u Sarajevu 1884. godine, a završena je 1889. godine.

• Sarajevski atentat
• Bosanskohercegovački pješadijski regiment
• Lajos Thallóczy