Bjelorusi

Bjelarus je u srednjem vijeku označavala sjeverozapadnu regiju države Kijevske Rusije na kojoj su u većini bila naseljena dva istočnoslavenska plemena: ukrajinsko pleme Derevljani na jugu (uglavnom područja Gomel, Brest i Grodno) i bjelorusko pleme Dregoviči na sjeveru. Ime Bjelorusi (orginalno: Belarusi) vuče svoje porijeklo prema toj srednjovjekovnoj regiji i termin se počeo intenzivnije koristiti tek nakon 18. vijeka. Prije 18. vijeka današnji Bjelorusi, u sklopu poljsko-litvanske države, su radi svoje pravoslavne vjere i gotovo identičnih običaja, dobili ime prema srednjovjekovnim Ukrajincima, odnosno njihov stariji etnonim Rusini (lat. Ruteni).

Većinu današnjeg bjeloruskog naroda čini nekadašnje slavensko pleme Dregoviči koje je nastanjivalo područje današnje sjeverne Bjelorusije, potom nešto manje Poločani na krajnjem sjeveru regije, Derevljani na jugu i Radimiči na istoku. Na bjeloruski narod je također utjecao nekadašnji litvanski i djelimično poljski narod koji se posebno definirao u jezičkom izražaju. Generalno govoreći, današnjim Bjelorusima u biološkom i drugom smislu su najsličniji Ukrajinci, potom Rusi i Poljaci. Utjecaj ruske kulture na bjelorusko društvo je najviše ekspanzirao u sklopu razvoja Ruskog carstva nakon 18. vijeka.

 

Početkom 6. vijeka teritorija moderne Bjelorusije bila je naseljena istočnoslavenskim plemenima, precima savremenih Bjelorusa. U 9. i 10. vijeku pojavljuje se nekoliko kneževina a jedna od njih se nalazi u području Polocka, i postaje dio srednjovjekovne države Kijevske Rusije koja usvaja kršćanstvo prema bizantskom obredu.

Nakon dezintegracije Kijevske Rusije u 13. vijeku bjeloruske zemlje su inkorporirane u Veliko vojvodstvo Litvanije, na koje oni imaju snažan kulturni i religiozni utjecaj. Nakon dinastijske unije Litvanije i Poljske 1386, Litvanci se preobraćuju na latinsko kršćanstvo, a značaj pravoslavnog kršćanstva opada. Godine 1596. bjeloruski biskupi zajedno s ukrajinskim prihvataju uniju s Rimom. Većina populacije pripala je Unijatskoj crkvi, ali plemstvo u većini prihvata katoličanstvo, zajedno s poljskim jezikom i kulturom.

U podjelama Poljske 1772, 1793. i 1795. Bjelorusija je aneksirana Ruskom carstvu. U 18. i 19. vijeku Rusi i Poljaci takmiče se u lojalnosti bjeloruskim seoskim masama te ujedno naglašavaju njenu različitost od današnje Ukrajine. Završetkom seoskog ustanka 1863. koji je poveo Konstantin Kalinovsky (Kastus Kalinouski) dolazi do razvoja nezavisne Bjelorusije i dalje se stimulira kroz radove bjeloruskih pjesnika Jakub Kolasa i Janka Kupale. Bjelorusija proglašava svoju nezavisnost u martu 1918, nakon propasti Ruskog carstva.

Nakon poljsko-sovjetskog rata 1920. zapadnu Bjelorusiju okupirala je Poljska, a istočna Bjelorusija postaje dijelom Sovjetskog Saveza. Godine 1939. počekom Drugog svjetskog rata i zapadna teritorija okupirana je od Sovjetske Rusije, ovo područje postaje veliko ratište u kojem je došlo do enormnog uništenja, a Bjelorusi gube četvrtinu stanovništva. U poslijeratnom periodu konačno dolazi do ekonomskog razvoja i nagle industrijalizacije.

Reformama sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova sredinom osamdesetih godina 20. vijeka među narodom dolazi do jačanja nacionalne svijesti s masovnim pokretom Adradzhenne (ponovno rođenje) iz 1989. godine što je uz tadašnje krize samo dovelo do skorog raspada Sovjetskog Saveza. Godine 1991. formirana je Zajednica nezavisnih država od bivših sovjetskih republika, Bjelorusija postaje nezavisna država, a Minsk postaje glavni grad Bjelorusije.

Narodna muzika Bjelorusa je bogata a izvodi se na raznim domaćim instrumentima. Kao i u mnogim drugim krajevima u svijetu, ona se danas sve manje čuje, uglavnom u ruralnim predjelima, a njeno mjesto zauzeo je šund sa zapada. Od puhačkih instrumenata oni imaju dvojnu frulu poznatu kao (parniouka, dvzajchatki, dudki, pasvisceli, hoosli, parnyia dudki) koja se sastoji od dviju cijevi različitih dužina. U istu grupu instrumenata spada i 'duda', sastoji se od mješine sačinjene od kože jazavca, koze ili teleta i s ne manje od tri cijevi različitih dužina 'soska', koja služi za upuhivanje zraka; 'perabor' koji daje melodiju i 'huk'. U južnoj Bjelorusiji poznat je rog 'roh', obično goveđi, ali se izrađuje i od drveta breze, javora ili omorike. Rogovi naravno koriste lovcima pri lovu. "Dudka" je jedan od najstarijih instrumenata kod Bjelorusa, to je frula s šest rupa za prste izrađena od ražove slame. U Minsku je zovu "Zhalejka" ili "Dudachka". Postoje i instrumenti za udaranje kao "Vuhol'nik" i "Cymbalki" ; instrumenti koja zvuk daju okretanjem: "Shmyhala" i "Trashchotka".

Kruh, krompir, kupus i svinjetina uobičajena su hrana današnjih Bjelorusa. Tradicionalni obroci su im doručak koji se sastoji od sendviča i kahve. Ručak dolazi u 3 sata iza podne i sastoji se od juhe, salate i glavnog obroka. Treći, ali glavni obrok, je večera, koja se služi u 8 sati navečer. Slično kao i u ukrajinskoj kuhinji, svinjetina je najpopularnija i tradicionalno uživaju u jelu poznatom kao 'kotleta po krestyansky', u stvari to su svinjski kotleti koji se služe u umaku od gljiva. Machanka je umak koji se poslužuje s različitim mesom i palačinkama. Od juha je kod Bjelorusa uobičajena 'štči' koja se priprema od kiselog zelja, krompira i prženog luka i služi se uz kiselu kremu. Riječna riba i riječni rak uglavnom se poslužuju i jedu po restoranima.

Danas Bjelorusi u gradovima govore pretežno ruski ili trasjanku (prijevod: stočna hrana), kako zovu jednu mješavinu ruskih i bjeloruskih elemenata. Bjeloruski jezik je nakon perioda procvata u 1990-tim godinama, ponovo potisnut jezičkom politikom Lukašenka koji je ruski proglasio drugim službenim jezikom.