Autarijati

Historičar Apijan (oko 165.-90. godine p. n. e.) navodi grčku legendu da su Iliri dobili ime po mitskom Ilirijonu koji je imao sinove Enheleja, Autarija, Dardana, Meda, Taulanta i Pereba, a kćerke Partu, Daortu, Dasaru i druge, koji su svi bili rodonačelnici plemena; redom: Enhilejaca, Autarijata, Dardanaca, Meda, Taulanata, Pereba, Partina, Daorsa i Desareta. Autarijej je imao sina Panonija ili Pajona, a Pajon sinove Skordiska i Tribala i po njima su dobili svoja imena Skordisci i Tribali.^[3]

Pseudo-Skilaks (Skilaks iz Karijande, grčki istraživač iz VI stoljeća p. n. e.) smješta Autarijate sjeverno od "velikog jezera", moguće Skadarskog jezera (ili možda Hutovog blata). Strabon navodi da ih je bilo i u donjem Pomoravlju.

Teopomp (grčki historičar, oko 380-300. godine p. n. e.) zabilježio je priču koja govori o tome kako su Kelti, budući da nisu mogli nadjačati Autarijate, pribjegli lukavstvu; znajući da im je neprijatelj sklon piću, priredili su gozbu i potrudili se da Autarijati saznaju za nju. Autarijati su napali, a Kelti se odmah povukli. Ubrzo su Autarijati navalili na hranu i piće i toliko se opili da su ih Kelti lahko savladali.

Porijeklo Autarijata se može pratiti unazad kroz historiju sve do proto-Ilirskih stanovnika koji su u bronzano doba naseljavali područja u jugoistočnoj Bosni i gornjem Podrinju, u VI stoljeću i oko rijeka Lim, Tara i Piva te planina Povlen i Maljen do Peštera, a u V stoljeću prodrli su dublje u teritoriju današnje Srbije. Prije pohoda na Persiju, Aleksandar Makedonski je u cilju učvršćivanja sjevernih granica carstva pokorio ilirsko pleme Tribali, a Autarijati su iskoristili priliku i proširili se i na teritorije oslabljenih Tribala.^[4]

Seobe naroda kulture polja sa urnama(žara) (en.: urnfield people, njem. Urnenfelderkultur) su značajno izmijenile etničku i kulturnu strukturu Podunavlja, ali njihove seobe nisu u značajnoj mjeri uticale na područje glasinačke kulture u kasnom bronzanom dobu. Stabilizacija koja je uslijedila nakon seoba pokrenula je brzi etnički, kulturni i politički razvoj zajednice Autarijata. Kao posljedica toga, njihova društvena i politička struktura postala je složenija; plemenska organizacija je prerasla u principate-kneževine sa utvrđenim teritorijama oko VIII stoljeća p. n. e. U tumulusima napravljenim između VII i VI stoljeća pronađeni su veoma bogati "kneževski grobovi" u kojima su sahranjivani pripadnici mjesnih dinastija.

Zbog brojnih vanjskih političkih i ekonomskih faktora, zajednice Autarijata su se u kasnom VI stoljeću p. n. e. ujedinile u jedno političko biće. Nakon ujedinjenja, Autarijati se počinju širiti; pretežno na istok, na teritorije plemena Tribali. Osim toga, proširili su se i na jug gdje su nadvladali Ardijejce, njihove stare suparnike s kojima su se dugo vremena borili za kontrolu nad pašnjacima i slanim izvorima. Historičar i arheolog J.J. Wilkes navodi da se jedan od slanih izvora oko koga su se ova dva ilirska plemena sukubljavala nalazio u blizini Orahovice, mjesta u gornjem toku rijeke Neretve, kod Konjica. Djelovanje Autarijata na prelazu između VI i V stoljeća p. n. e. ostavilo je dubok utjecaj na susjede koji su bili pogođeni njihovom ekspanzijom. Ardijejci su se pomjerili ka obali Jadranskog mora, a Tribali dalje na istok. Ekspanzija Autarijata omogućila im je uspostavljanja hegemonističke kontrole nad datim dijelom Balkanskog poluostrva.

Vladajuća klasa dostigla je vrhunac svog političkog i ekonomskog razvoja u V stoljeću p. n. e. što se može zaključiti iz velikog broja bogatih kraljevskih tumulusa i grobova iz tog vremena. Grčki historičar, geograf i filozof Strabon (oko 64. p. n. e. 24. godine n. e.) napisao je o Autarijatima da su "nekada bili najveći i najjači među Ilirima", vjerovatno misleći na navedeni period. Nakon dostizanja ovog vrhunca kod Autarijata počinje faza postepenog opadanja koje završava oko 310. godine p. n. e. njihovim iznenadnim nestankom, i to prije rimskih osvajanja, a vjerovatno zbog migracija Kelta. Diodor (grčki historičar iz I stoljeća) kaže da ih je grčki vladar Kasandar (vladao Makedonijom od 305-297. godine p. n. e.) naselio oko planina Orbela (Belasica). Nedugo zatim tu su ih asimilirali Dardanci.^[4]

Jedan od običaja koji su Autarijati praktikovali bilo je ubijanje slabih i ranjenih članova njihove zajednice. Ovim su vjerovatno pokušali spriječiti da njihovi nejaki pripadnici padnu u ruke neprijateljskih plemena i tamo budu mučeni. Naime, J.J. Wilkes navodi da su Autarijati koristili lobanje neprijatelja kao vrčeve za piće, a neprijateljske zarobljenike sakatili i zato nisu željeli da slična ili ista sudbina zadesi i njihove pripadnike.

Autarijati su za sobom ostavili veliki broj tragova materijalne prirode. Do sada je otkriveno više od 100 ostataka gradina u kojima su Autarijati obitavali i nekoliko hiljada tumulusa u kojima su sahranjivani. Manji predmeti poput nakita (npr. veoma lijepo izrađene i ukrašene narukvice) i oružja (koplja, mačevi, kacige) otkrivaju mnoge posebnosti originalne etno-kulture Autarijata. Autarijati su imali i kontinuiranu tradiciju proizvodnje metalnih i keramičkih predmeta. Pronađene metalne pločice na bogato ukrašenim zlatnim i srebrnim pojasevima tipa Mramorac ukazuju na vrijednost ove tradicije.^[5]

Autarijati su tipičan primjer naroda "gorštaka" koji je sačuvao i sve karakteristike gorštačkog mentaliteta što je vidljivo iz njihovog pridržavanja uz stara vjerovanja. Dokaz za to su pogrebni običaji spaljivanja mrtvih u tumulusima, običaji koji su ostali neizmijenjeni sve do kraja glasinačke kulture. Arheološki nalazi ukazuju da su Autarijati u svojim religioznim običajima poštovali kult predaka i kult boga sunca. Također se mogu pronaći brojni dokazi o postojanju kulta sunca na područjima koja su nekada bila pod kontrolom Autarijata.

Ekonomija Autarijata bila je zasnovana na uzgoju stoke, obradi metala, rukotvorinama i trgovini. Ovo je ilirsko pleme izražavalo znatnu potražnju za dobrima koja su proizvodili Grci i Italici i to je bio razlog za veoma razvijenu trgovinu koju su imali s grčkim i italskim trgovcima u 7. i 6. stoljeću p. n. e.

U Zemaljskom muzeju u Sarajevu čuvaju se predmeti pronađeni u grobnim gomilama na Glasincu kao dio stalne postavke "Bosna i Hercegovina u prahistorijsko doba"

• Mada se smatra da su nosioci glasinačke kulture bili Autarijati i da se čitav kulturni kompleks može vezati za Ilire ima i drugačijih tvrdnji.
• Tvrdi se da je planina Tara u Srbiji dobila ime prema plemenu Autarijata.

• J. J. Wilkes, The Illyrians, 1992, ISBN 0-631-19807-5
• Salmedin Mesihović, Amra Šačić, Filozofski fakultet u Sarajevu, 2015 -HISTORIJA ILIRA

• Zemaljski muzej u Sarajevu
• Digitalna biblioteka Montenegrina
• Web centar hrvatske kulture
• Sajt o historiji
• Glasinac^{[mrtav link]}