Antun Gustav Matoš

U drugoj godini života seli se s roditeljima u Zagreb. Do šestog razreda gimnazije bio je učenik gornjogradske gimnazije, a u sedmom razredu propao je osim iz fizike i propedeutike i iz hrvatskog jezika. Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču završio je neuspjehom. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali slijedeće 1894. dezertira, pa iz Hrvatske bjeźi u Srbiju, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Kako sam navodi, u Beogradu je tokom slijedeće tri godine i nekoliko mjeseci "čelist, pa novinar, literat". U januaru 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle 1899. u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina i za vrijeme toga boravka napisati najznačajniji dio svoje proze. Godine 1904. opet je u Beogradu, da bi - još uvijek kao vojni bjegunac - u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb tokom 1905, 1906. i 1907. godine. Konačno, 1908, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, pomilovan je i definitivno se vraća u Zagreb. Umro je od raka grla, ostavivši iza sebe dvadesetak što štampanih, što neobjavljenih knjiga: od pripovijedaka, feljtona i putopisa, do pjesama, kritika i polemika.

Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano evropeizirala i modernizirala, apsorbiravši savremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s oslonom na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostao uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca. Svoja djela objavljivao ih je između ostalih i u književnom časopisu "Zora"^[1] iz Mostara.

U književnost je ušao 1892. pripovijetkom Moć savjesti, koja naznačuje početak perioda moderne. U nekoliko navrata pisao je o svom poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. "... Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednome pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću.^{[nedostaje referenca]} Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka sakupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899; Novo iverje, 1900; Umorne priče, 1909. godine.

S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvarenja, poznata je već standardna podjela njegovog pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga:

- jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu,

- te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.

Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga naglašena je lirska nota i prisutnost ljubavnih motiva. Novele jednog i drugog kruga nastajale su paralelno, istodobno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, "stilske studije".

Dobar dio elemenata od kojih je satkana pripovjedačka proza s tematikom "naših ljudi i krajeva", dodirivanje nekih aktuelnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterije ljubavi, jednako tako i smrti, uopće nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva očitovat će se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih individualnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerovatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto regionalnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.

U putopisnoj prozi Matoš je jedan od najvećih inovatora. Motiv pejzaža, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov pejzaž ne zaustavlja se samo na vanjskoj slici, on uključuje aktivno svog autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi ličnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj pejzaž, nego naročito po tome što svaki pejzaž obilno razvija asocijacije za promišljanja posve različitih problema. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobija određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija - tipična je za Matoševe pejzaže gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je pejzaž isključiva tema: npr., u izvanrednom lirskom putopisu Oko Lobora.

Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao uporedo od samog početka svog pisanja, poezijom se kontinuirano počeo javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine, i do kraja života napisao je u svemu 80-ak pjesama. Neosporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od koga je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je, ne jednom, oduševljeno i pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za formu soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - vanjske su, vidljive odlike Matoševe poezije.

Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta - javljaju se kao dominantni motivi u početku Matoševog pjesničkog govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama "Samotna ljubav", "Djevojčici mjesto igračke", "Utjeha kose".

No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i formiranjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim pejzažima "Jesenje veče", "Notturno", on je, istodobno, izražavao i svoja patriotska osjećanja koja su bila neraskidiv, sastavni dio njegove ličnosti. U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima "Stara pjesma", "1909.", "Iseljenik", razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom i leži Matoševa poetska veličina.

Hrvatski kompozitor Ivana Lang, napisala je muziku za nekoliko Matoševih pjesama.

Uz iskričav polemički duh kojim se tokom svog spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim savremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. U njima uz naglašeno impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvatajući umjetnost kao sinonim za lijepo, on intenzitet pjesnikove superiornosti riječi i izraza, dakle individualnog piščevog stila, uzima kao osnovni kriterij za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne pravi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz koje na prvom mjestu treba zračiti individualna ličnost stvaraoca i njegova umješnost plastičnog i nebanalnog izražavanja. No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenoga univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifični nacionalni kriterij u analizi pisaca hrvatske književnosti.

• Iverje (1899.)
  • Cvijet sa raskršća
• Novo iverje (1900.)
• Ogledi (1905.)
• Vidici i putovi (1907.)
• Umorne priče (1909.)
• Naši ljudi i krajevi (1910.)
• Pjesme
  • Notturno
  • Utjeha kose
  • 1909.