Šef države

Neki akademski pisci se raspravljaju o državama i vladama u pogledu njihovih"modela".^{[7][8][9][10]}

Nezavisna nacionalna država obično ima šefa države, i određuje moć šefa države u vladi ili u formalnim reprezentativnim funkcijama. U smislu protokola, šef suverene, nezavisne, države se obično identificira kao osoba koja je, prema ustavu te države, njen vladajući monarh, u slučaju monarhije, ili predsjednik, u slučaju republike.

Među različitim državnim ustavima (fundamentalni zakoni) koji uspostavljaju različite političke sisteme, postoje četiri glavne vrste šefova država koje se mogu razlikovati:

1. Parlamentarni sistem, sa dvije modelne podgrupe;
   1. Standardni model, u kojem šef države, u teoriji, posjeduje ključne izvršne ovlasti, ali vršenje takvih ovlasti radi se na savjetu šefa vlade (Npr.: Velika Britanija, Indija, Pakistan).
   2. Neizvršnih model, u kojem šef države ima veoma malu ili nikakvu izvršnu ovlast, i uglavnom ima ceremonijalnu i simboličnu ulogu (Npr.: Švedska, Japan).
2. Polu-predsjednički sistem, u kojem je šef države dijeli ključne izvršne ovlasti sa šefom vlade ili kabineta (Npr.: Rusija, Francuska, Šri Lanka);
3. Predsjednički sistem, u kojem je i šef države također i šef vlade i ima sve izvršne ovlasti (Npr.: Sjedinjene Američke Države, Brazil).

 

U parlamentarnim sistemima šef države može biti samo nominalni glavni izvršni direktor, na čelu izvršne vlasti države, i koji ima ograničene izvršne vlasti. U stvarnosti, međutim, nakon procesa ustavne evolucije, ovlasti se obično vrši samo u pravcu koji je kabinet odredio, kojim predsjeduje šef vlade, i on je odgovoran za donešeni zakon. Ova odgovornost i legitimnost zahtijeva da bude izabran neko ko ima većinsku podršku u zakonodavnoj vlasti (ili, barem, da nema većinsku opoziciju - suptilna, ali bitna razlika). To također daje pravo zakonodavnoj vlasti za glasanje protiv šef vlade i njegovog kabineta, forsirajući da podnesu ostavku, ili da traži raspuštanje parlamenta. Izvršna vlast ima odgovornost prema zakonodavnom tijelu, čime zauzvrat šef vlade i kabinet prihvataju ustavne odgovornost za pružanje ustavnih savjeta šefu države.

U parlamentarnim ustavnim monarhijama, legitimnost neizabranog šefa države obično proizlazi iz taktike odobravanja naroda preko izabranih predstavnika. U skladu s tim, u vrijeme slavne revolucije, engleski parlament je djelovao na svoj autoritet i odgovornost da imenuje novog kralja i kraljicu (zajednički monarhi Mary II i William III); također, odricanje Edwarda VIII trebalo je imati odobrenje svih šest nezavisnih država nad kojima je on bio monarh. U monarhijama sa napisanim ustavom, položaj monarha je "stvorenje" ustava i može se pravilno ukinuti kroz demokratske procedure ustavnih amandmana, iako često postoje značajne proceduralne prepreke nametnute na takav postupak (kao što je slučaj sa Ustavom Španije). U republikama s parlamentarnim sistemom (kao što su Indija, Njemačka, Austrija, Italija i Izrael) šef države ima titulu predsjednika i osnovne funkcije takvih predsjednka su uglavnom ceremonijalne i simbolične, za razliku od predsjednika u predsjedničkom ili polu-predsjedničkom sistemu.

U stvarnosti, postoje brojne varijante pozicija šefa države unutar parlamentarnog sistema. Što je stariji ustav, postoji više ustavne slobode za šefa države da ostvari veću moć nad vlasti, mnogo starih parlamentarnih sistema u stvari ustavom daje šefu države ovlasti i funkcije koje su slične ovlastima predsjedničkog ili polu-predsjedničkog sistema, u nekim slučajeva bez sadržavanja reference za moderna demokratska načela odgovornosti prema parlamentu ili čak modernim vladinim uredima. Obično, kralj je imao moć da objavi rat bez prethodnog odobrenja parlamenta.

Na primjer, pod 1848. ustavom Kraljevine Italije, Statuto Albertino-parlamentarno odobrenje vladi koje je davao kralj, bilo je uobičajeno, ali zakonski nepotrebno. Dakle, Italija je imala de facto (u stvarnosti) parlamentarni sistem, ali de jure (prema zakonu) "predsjednički" sistem.

Primjeri šefova država u parlamentarnim sistemima koji koriste veće ovlasti nego što je to uobičajeno, bilo zbog dvosmislenih ustava ili zbog posebne nacionalne vanredne situacije, uključuje odluku kralja Belgije Leopolda III da se predaju njemačkoj vojsci 1940. godine, protiv volje njegove vlade. Sudeći da njegova odgovornost prema naciji na osnovu njegove zakletve na koju se zakleo tokom krunisanja koja je zahtjevala je da on djeluje, on je vjerovao da je odluka njegove vlade da se bori, a ne predaja bila greška i da će ta greška oštetiti Belgiju. (Leopoldova odluka je bila vrlo kontroverzna. Nakon Drugog svjetskog rata, Belgija je glasala na referendumu da mu omogući povratak na tron, ali zbog kontrovezije koje je bila u toku on je na kraju abdicirao.) Belgijska ustavna kriza 1990. godine, kada je šef države odbio da potpiše zakon kojim se dozvoljava pobačaj, je riješena od strane kabineta koji je uzeo sebi moć da proglasi zakon kad je šef države bio tretiran da "nije u stanju da vlada" za vrijeme od 24 sata.^[11][12]

 

 

Dva šefa države koji su po ustavu monarsi, oni nemaju nikakve izvršne moći. Car Japana Naruhito (lijevo) i kralj Švedske Carl XVI Gustaf (desno).

Ovi službenici su potpuno isključeni iz izvršne vlasti, oni nemaju ni teoretske izvršne vlasti ili bilo kakvu ulogu, čak i formalnu, u vladi. Stoga na njihove državne vlasti se ne odnose tradicionalni stilovi parlamentarnog modela šefa države, kao što su Vlada njegovog/njenog veličanstva(eng. His/Her Majesty's Government) ili vlada njegove/njene ekselencije (eng. His/Her Excellency's Government). U okviru ove opšte kategorije, varijante u pogledu ovlasti i funkcija mogu postojati.

Ustav Japana (日本国憲法 Nihonkoku-Kenpō) Je sastavljen u skladu sa savezničkom okupacijom Japana koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata i cilj ustava je bio da zamjeni prošli militaristički i kvazi-apsolutni monarhijski sistem sa oblikom liberalne demokratije parlamentarnog sistema. Ustav izričito daje svu izvršnu vlast kabinetu, kojeg predsjedava premijer, i koji je odgovoran Diet-u (ili Kokkai, japansko zakonodavno tijelo). Car Japana je definiran u ustavu kao "simbol države i jedinstva naroda" , i on je generalno priznat u cijelom svijetu kao japanski šef države. Iako car formalno imenuje premijera u kancelariju, članak 6. ustava od njega traži da imenuje kandidata "kojeg odredi Diet", bez ikakvog prava da odbije imenovanje. On je ceremonijalni šef, koji nema moć da sam donese neku odluku koja se odnosi na upravljanje Japana.^[13]

Od prolaza Instrumenta Vlade 1974. godine u Švedskoj, švedski monarh nema više mnogo standardnih parlamentarnih sistema funkcija šefa države za raziku od onih kojih je imao prije, kao što je bio slučaj kod prijašnjeg Instrumenta Vlade iz 1809.. Danas, glasnogovornik Riksdaga imenuje (nakon glasanja u Riksdagu) premijera i završava njihovo vrijeme u kancelariji posije prolaženja glasa o pronevjerenju (eng. vote of no confidence) ili u slučaju dobrovoljne ostavke. Članovi kabineta se imenuju i otpuštaju na riječ premijera. Zakoni i uredbe su proglašeni od strane dva člana kabineta u zajdničkom potpisu "U ime Vlade" i vlada je, a ne monarh, visoka strana ugovornica u odnosima sa međunarodnim ugovorima. Preostale službene funkcije od suverene, date ustavnim mandatom ili nepisanom konvencijom, su otvaranje godišnje sjednice Riksdaga, primaje stranih ambasadora i potpisivanje akreditivnih pisma za švedske ambasadora, predsjedavanje stranih savjetodavnih odbora, predsjedavanje u posebnom kabinetu vijeća kada novi premijer preuzima dužnost, kao i da budu informisani od strane premijera o pitanjima države.^[14]

Nasuprot tome, jedini kontakt koji Predsjednik Irske ima sa Irskom vladom je kroz formalno informisanje na sjednici koje daje taoiseach (šef vlade) za predsjednika. Međutim, on ili ona nema uvid u dokumentaciju i sav pristup ministrima prolazi kroz Odjel Taoiseach. Predsjednik međutim, ima ograničene rezervne ovlasti, kojom on može da predloži zakon vrhovnom sudu da testira njegovu ustavnost, predsjednik odlučuje kada će da koristi rezervne ovlasti.

 

Polu-predsjednički sistemi kombinuju karakteristike predsjedničkih i parlamentarnih sistema, značajno zahtjev da vlada mora biti odgovorna predsjedniku i , zakonodavnom tijelu. Ustav Pete Francuske Republike obezbjeđuje da premijer bude izabran od strane predsjednika, ali premijer mora biti u stanju da dobije podršku u Narodnoj skupštini.

Ukoliko predsjednik bude na jednoj strani političkog spektra, a ako opozicija budu u kontroli nad zakonodavnim tijelom, predsjednik je obično dužan je da izabere nekoga iz opozicije da postane premijer, proces poznat kao Kohabitacija. Predsjednik François Mitterrand, socijalista, na primjer, bio je primoran da kohabitira zajedno sa neo-Gaullistom (desna stranka) Jacques Chirac-om, koji je postao njegov premijer od 1986. do 1988. U francuskom sistemu, u slučaju kohabitacije, predsjedniku je često dozvoljeno postavljanje političke agende u sigurnosti i vanjskim poslovima, dok premijer vodi domaću i ekonomsku političku agendu.

Ostale zemlje su evoluirale u nešto nalik polu-predsjedničkog ili potpuno predsjedničkog sistema. Weimarska Njemačka (Vajmarska republika) , na primjer, u svom Ustavu je obezbijedila da popularno izabrani predsjednik ima teoretski dominantane izvršne ovlasti koje su bile predviđene da se koriste samo u hitnim slučajevima, a kabinet je bio imenovan od strane predsjednika za Reichstag (zakonodavno tijelo Vajmarske republike), bilo je očekivano, da u normalnim okolnostima kancelarija odgovara na zahtjev Reichstaga. U početku, predsjednik je imao samo simboličnu ulogu, dok je Reichstag bio dominantan. Međutim, teška politička nestabilnost, u kojoj vlade često traju samo nekoliko mjeseci, dovela je do promjene u strukturi vlasti u republici, predsjednikove hitne ovlasti su se često pozivale u upotrebu da podupre vlasti koje su bile pred izazovom kritičnih ili čak neprijateljskih Reichstag glasova. Do 1932. godine, moć je prebačena u tolikoj mjeri da je njemački predsjednik Paul von Hindenburg, bio je u stanju da odbaci kancelara i odaberite neku svoju osobu za to mjesto, iako je odlazeći kancelar posjedovao povjerenje Reichstaga dok ga novi kancelar nije imao. Nakon toga predsjednik von Hindenburg koristi svoju moć da imenuje Adolfa Hitlera kao kancelara bez konsultacija sa Reichstagom.