Četvrti kongres KPJ
Četvrti kongres Komunističke partije Jugoslavije (makedonski: Четврт конгрес на Комунистичката партија на Југославија; slovenski: Četrti kongres Komunistične partije Jugoslavije) održan je od 3. do 15. novembra 1928. godine u Dresdenu u Vajmarskoj republici (danas Njemačka).
Rad Kongresa
urediKongresu je prisustvovalo 25 delegata i jedan delegat Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Kongresu su prisustvovali Palmiro Togliatti i Dmitrij Manuiljski, u ime Kominterne i Milan Gorkić u ime Komunističke omladinske internacionale. Filip Filipović je podnijeo referat Kongresu na "političku situaciju i partijske zadatke". Na Kongresu je osuđena i desničarska frakcija, predvođena Simom Markovićem.
Glavna rasprava na Kongresu je vođena oko ocijene političke situacije, likvidacije frakcionaških borbi i perspektive borbe. Na kongresu je zaključeno da se Kraljevina Jugoslavija nalazi pred revolucijom, što se ispostavilo kao netačno. Kongresje potvrdio prethodno već ustanovljenu politiku koja je pozivala na otcepljenje "ugnjetenih naroda" na samoopredjeljenje i donijeo odluku o stvaranju nezavisnih država - Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, dok bi mađarski i albanski narod imali pravo da se odvoje, jer je zaključeno da je njihovu zemlju anektirala srpska buržoazija[1][2] Eventualna prava srpskog naroda na spornim teritorijama nisu pominjana, već se srpskim radnicima i seljacima nalaže da podrže pravo na otcjepljenje "ugnjetenih naroda". Srušiti imperijalističku tvorevinu, Jugoslaviju "- glasila je odluka Kongresa. Parola o ujedinjenoj Albaniji je značila da se ne ruši samo kapitalistička Jugoslavija, nego i Grčka. Parola o ujedinjenju Makedonije rušila je i Bugarsku, Jugoslaviju i Grčku. Umesto postojećih zemalja planirano je bilo da se ustanovi komunistička Balkanska federacija, ali se i nalagalo komunistima da se to ne smije postavljati kao uslov, za uspostavljanje nezavisnih država.[3]
Na Kongresu je donijeta i Rezolucija "o ženskom pitanju" u kojoj je konstatovano povećano zapošljavanje žena, jer one predstavljaju jeftinu radnu snagu; političko neupravičavanje žena i nejednakost pred zakonom; veće učešće žena u štrajkovima i političkim akcijama KPJ. Kongres je takođe zaključio da je Partija u dotadašnjem radu potcjenjivala rad među ženama, da nije pružala dovoljnu pomoć aktivnim ženskim partijskim kadrovima i da se iskustva iz rada u pojedinim pokrajinama nisu koristila. U rezoluciji je naglašeno da je potrebno pojačati rad među ženama, organizovati ilegalni rad po kružocima, posvetiti posebnu pažnju uključivanju žena u sindikat i početi sa političkim radom među ženama na selu.
Članovi Centralnog komiteta
urediNa Četvrtom kongresu izabran je novi Centralni komitet i Politbiro. U sekretarijat Politbiroa su izabrani: Đuro Đaković, Đuro Salaj i Žika Pecarski, za političkog sekretara izabran je Jovan Mališić, a za organizacionog sekretara Đuro Đaković. Članovi Političkog biroa Centralnog komiteta, izabrani na Četvrtom Kongresu KPJ bili su: Božo Vidas Vuk, Gojko Vuković, Milan Gorkić, Đuro Đaković,[4] Jakob Žorga, Marko Mašanović, Jovan Mališić, Petar Radovanović, Đuro Salaj, Laza Stefanović (političar) Laza Stefanović i Filip Filipović.
Posljedice
urediOružani otpor
urediJedini izlaz iz ove krize za radničku klasu i seljaštvo jeste oružana borba, građanski rat protiv vladavine hegemonističke srbijanske buržoazije. Nikakve parlamentarne i demokratske kombinacije, nikakve vlade, njihovi izbori i pacifističko očekivanje nisu u mogućnosti da udovolje ma i jednom od osnovnih zahteva radničke klase, seljaštva i ugnjetenih naroda. Za radni narod osim oružane borbe drugog izlaza nema... Protiv generalske vlade, za vladu radnika i seljaka, za samoopredjeljenje sviju naroda Jugoslavije.[5][6]
– Poziv KPJ na oružani otpor diktaturi iz januara 1929.
Nakon kongresa, veći dio rukovodstva KPJ odlazi na rad u zemlju. Među njima je i novi vođa KPJ Mališić, koji održava ilegalne sastanke rukovodstva u Zagrebu, i širom zemlje.[6] Kada su novi rukovodioci stigli u zemlju, dočekala ih je otvorena diktatura proglašena 6. januara 1929, što je izgledalo kao potvrda teze o blizini revolucije. Komunistička partija Jugoslavije je dočekala zavođenje diktature kao signal za akciju i pozvala narod na oružani ustanak.[7] Ilegalci su poslati u razne krajeve zemlje da prikupljaju oružje i organizuju napade na policiju. Prva polovina 1929. godine obilježena je serijom oružanih okršaja između komunista i policije.[8] Malobrojni komunisti su uzalud pokušavali da pokrenu mase na "oružani ustanak" putem izolovanih uličnih borbi.[8] Međutim, stanovništvo nije slijedilo primjer avangarde, a odgovor jugoslaovenske policije je bio brutalan. Uslijedile su bezobzirne policijske odmazde, tokom kojih su ubijene i uhapšene mnoge komunističke vođe.[8]
U prvih nekoliko mjeseci su ubijeni mnogi visoki rukovodioci KPJ, SKOJ-a i Crvene pomoći, uključujući i organizacionog sekretara KPJ Đuru Đakovića.
Krajem 1929. godine vođstvo KPJ je bilo meta žestoke kritike Kominterne, zbog tendencije razvoja podzemne jugoslovenske partije ka pučizmu, a na štetu radničkog organizovanja.[8] Jula 1930. godine Kominterna je saopštila da je slogan o "oružanom ustanku" bio potpuno pogrešno shvaćen u Jugoslaviji. Fokus je stavljen na organizaciju ilegalnih sindikata, dok su oni koji zahtjevaju trenutni oružani ustanak proglašeni teroristima u partijskoj štampi.[9]
Smjena rukovodstva
urediU narednom periodu, Kominterna neprestano mijenja sastav najužeg partijskog rukovodstva KPJ. Neko su vrijeme djelovala dva rukovodstva — jedno u zemlji, a drugo u Beču, dok je koordinator bio Jovan Mališić. Tako je formiran Polirtbiro u sastavu — Jovan Mališić, Viktor Koleša, Žika Pecarski, Blagoje Nikolić i Marko Mašanović, sa zadatkom da djeluje u zemlji, a u Politbiro su postavljeni: Filip Filipović, Đuro Salaj i kao koordinator Jovan Mališić.[6]
U januaru 1930. godine Kominterna je u Politbiro uključila Petka Miletića i Ristu Samardžića, a ubrzo zatim u zajedničko rukovodstvo kooptirani su i Antun Mavrak, Akif Šeremet, Nikola Kovačević i Karlo Hudomal. Samo nekoliko dana kasnije smijenjen je s funkcije sekretara Jovan Mališić, a obrazloženje — "sukob s cjelokupnim rukovodstvom".[6]
Literatura
uredi- Pregled Istorije Saveza komunista Jugoslavije. "Institut za izučavanje radničkog pokreta", Beograd 1963. godina.
- Hronologija Radničkog pokreta i SKJ 1919-1979. "Institut za savremenu istoriju" Beograd i "Narodna knjiga", Beograd, 1980. godina.
- Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Istraživački centar "Komunist" Beograd, "Narodna knjiga", Beograd i "Rad" Beograd, 1985. godina.
Reference
uredi- ^ Projekat Rastko Gracanica, Dimitrije Bogdanović: Knjiga o Kosovu (Pogovor)
- ^ Istorija SKJ, 104-107. str.
- ^ Istorijski arhiv KPJ - tom II Kongresi i zemaljske konferencije KPJ 1919-1937
- ^ Đuro Đaković - Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Hrvatski biografski leksikon
- ^ Ivo Banac, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism (str. 61), Cornell University Press, 1988.
- ^ a b c d Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 145-151), Beograd, 1989.
- ^ Ivan T. Berend, Decades of Crisis: Central and Eastern Europe Before World War II (str. 328)
- ^ a b c d Geoffrey Swain, "Wreckage or Recovery: A Tale of Two Parties," in Matthew Worley (ed.), In Search of Revolution: International Communist Parties in the Third Period. Palgrave-Macmillan, 2004; pg. 131.
- ^ Swain, "Wreckage or Recovery," pp. 133-134.