[go: up one dir, main page]
Idi na sadržaj

Ibn-Sina

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Ibn Sina)
Abu Ali Husain ibn Abdullah Ibn Sina
Rođenjeoko 980.
Balkh, Perzija
Smrt1037(1037-00-00) (56–57 godina)
Hamedan, Perzija
PoljeFilozofija

Ibn-Sina, (latinizirano ime Avicena, Abu Ali Husain ibn Abdullah Ibn-e Sina ili Abu Ali Al-Husain) (980-1037), (perzijski: ابوعلی سینا، پورسینا) (arapski: ابن سینا‎) (grčki: Aβιτζιανός, Avitzianós), vodeći je islamski filozof i neoplatonista. Studirao je teologiju, fiziku, matematiku, medicinu, filozofiju i logiku. Bio je astronom, hemičar, geolog, hafiz Kur'ana, islamski psiholog, islamski teolog, logičar, paleontolog, matematičar, učitelj u mektebu, fizičar, pjesnik i naučnik.

Kao polimat, smatra se jednim od najvažnijih ljekara, astronoma, mislilaca i pisaca islamskog zlatnog doba.[1]

Od oko 450 radova za koje se zna da ih je napisao, sačuvano je njih oko 240, uključujući 150 djela iz oblasti filozofije i 40 iz medicine.[2]

Najpoznatija djela su mu: Knjiga o iscjeljivanju (Kitab Al-Shifaʾ), filozofska i naučna enciklopedija, i Kanon medicine, medicinska enciklopedija,[3][4][5] koja je postala standardni medicinski izvor znanja na mnogim srednjovekovnim univerzitetima a koristila se do 1650. Pored filozofije i medicine, ibn-Sinin naučni opus obuhvata i djela o astronomiji, alhemiji, geografiji i geologiji, psihologiji, islamskoj teologiji, logici, matematici, fizici i poeziji.

Biografija

Rani period

Rođen je 980. godine u Afshanu, selu u blizini Buhare (današnji Uzbekistan), glavnog grada tadašnjeg Sasanidskog Carstva, perzijske dinastije koja je vladala Srednjom Azijom i Velikim Horasanom. Njegova majka je bila iz Buhare,[6] a njegov otac Abdulah bio je rodom iz grada Balkha u Baktriji.[7] Zvaničnik sasanidske birokratije, služio je kao guverner sela kraljevskog imanja Harmajtan blizu Buhare tokom vladavine Nuha II (976–997).[7] Imao je i mlađeg brata. Nekoliko godina kasnije, porodica se nastanila u Buhari, centru učenja, što je privuklo mnoge učenjake. Tamo je stekao obrazovanje, kojim je naizgled u početku upravljao njegov otac.[8][9][10]

Iako su i njegov otac i brat prešli na ismailizam, on ih nije slijedio.[11][12] Umjesto toga, bio je hanefijski sunit, ista škola koju su slijedili Sasanidi.[13]

Prvo je bio školovan u Kur'anu i književnosti, a sa 10 godina je naučio cijeli Kur'an napamet.[9] Kasnije ga je otac poslao kod indijskog trgovca zelenilom, koji ga je naučio aritmetici.[14] Poslije ga je školovao u fikhu kod hanefijskog pravnika Ismaila el-Zahida. Nešto kasnije, njegov otac je pozvao ljekara i filozofa el-Natilija u njihovu kuću da obrazuje Ibn-Sinu.[9][10] Zajedno su proučavali Uvod (Isagoge) od Porfirija Tirskog (umro 305.) i možda Aristotelove kategorije (umro 322. p. n. e.). Nakon što je pročitao Ptolomejev Almagest (umro 170.) i Euklidove elemente, el-Natili mu je rekao da nastavi samostalno istraživanje.[10] Kada je imao osamnaest godina, bio je dobro obrazovan u grčkim naukama. Iako Ibn-Sina samo spominje el-Natilija kao svog učitelja u svojoj autobiografiji, on je najvjerovatnije imao i druge učitelje, kao što su ljekari Kumri i Abu Sahl'Isa ibn Jahja el-Masihi.[8][14]

Karijera

U Buhari i Gurganju

Sa sedamnaest godina, postao je ljekar Nuha II. Kada je imao najmanje 21 godinu, njegov otac je umro. Kasnije je dobio administrativno mjesto, vjerovatno naslijeđujući svog oca na mjestu guvernera Harmajtana. Ibn-Sina se kasnije preselio u Gurganj, glavni grad Harazma, što je, kako navodi, učinio zbog "nužde". Datum kada je otišao u to mjesto je neizvjestan, jer on izvještava da je služio Harazmašahu, vladaru Harazme, Ma'munidskom vladaru Abu ul-Hasan Aliju. Potonji je vladao od 997. do 1009, što ukazuje da se Ibn-Sina preselio negdje u tom periodu.

Možda se preselio 999, godine u kojoj je Sasanidsko carstvo palo nakon što je Kara-Hanidski kanat zauzeo Buharu i zatočio Sasanidskog emira Abd el-Malika II. Zbog svog visokog položaja i jake veze sa Samanidima, Ibn-Sina se možda našao u nepovoljnom položaju nakon pada svog suzerena.[8]

Preko ministra Gurganja, Abu'l-Husajna as-Sahija, zaštitnika grčkih nauka, stupio je u službu Abu el-Hasana Alija.[15] Pod Ma'munidima, Gurgandž je postao centar učenja, privlačeći mnoge istaknute ličnosti, kao što su Ibn-Sina i njegov bivši učitelj Abu Sahl el-Masihi, matematičar Abu Nasr Mansur, liječnik ibn el-Hammar i filolog al- Tha'alibi.[16][17]

U Gorganu

Ibn-sina se kasnije zbog "nužde" još jednom preselio (1012. godine), ovaj put na zapad. Tamo je putovao kroz horasanske gradove Nisa, Abivard, Tus, Samangan i Jajrom . Planirao je da posjeti vladara grada Gorgana, Zijarida Kabusa (977–981, 997–1012), kultivisanog zaštitnika pisanja, čiji je dvor privukao mnoge ugledne pjesnike i naučnike. Međutim, kada je Ibn-Sinakonačno stigao, otkrio je da je vladar mrtav od zime 1013.[8][18] Ibn-Sinaje tada otišao iz Gorgana u Dihistan, ali se vratio nakon što se razbolio. Tamo je upoznao Abu Ubajda el-Juzjanija (umro 1070.) koji je postao njegov učenik i pratilac.[8][19] Kratko je boravio u Gorganu, navodno je služio Kabusovom sinu i nasljedniku Manučihri (r. 1012–1031) i boravio u kući patrona.[8]

U Raju i Hamadanu

Novčić Majid el-Davle

U 1014, otišao je u grad Raj, gdje je stupio u službu amira Bujida Majida el-Davle (r. 997–1029) i njegove majke Sajjide Širin, de facto vladara carstva. Tamo je služio kao ljekar na dvoru, liječeći Majida el-Davlu, koji je bolovao od melanholije. Ibn-Sina je navodno kasnije služio kao "poslovni menadžer" Širin u Kazvinu i Hamadanu, iako detalji u vezi sa ovim mandatom nisu jasni.[8][20] Tokom ovog perioda, završio je pisanje Kanona medicine i počeo da piše svoju Knjigu o iscjeljivanju.[20]

Godine 1015, tokom boravka u Hamadanu, učestvovao je u javnoj debati, kao što je to bio običaj za novopridošle učenjake u zapadnom Iranu u to vrijeme. Svrha debate bila je ispitati nečiju reputaciju u odnosu na istaknutog stanovnika.[21] Osoba protiv koje je Ibn-sina raspravljao je Abu'l-Kasim el-Kirmani, član škole filozofa iz Bagdada.[22] Debata je postala žestoka, što je rezultiralo time da je Ibn-Sina optužio Abu'l-Kasima za nedostatak osnovnog znanja u logici, dok je Abu'l-Kasim optužio Ibn-Sinu za neljubaznost.[21]

Nakon debate, poslao je pismo Bagdadskim peripatetičarima, pitajući da li je istinita Abu'l-Kasimova tvrdnja da dijeli isto mišljenje kao i oni. Abu'l-Kasim je kasnije uzvratio tako što je napisao pismo nepoznatoj osobi u kojem je optužbe iznio toliko ozbiljnim da je Ibn-Sina pisao Abu Sa'du, zamjeniku Majid el-Davle, da ispita stvar. Optužba upućena Ibn-Sini je možda bila ista kao i ranije, u kojoj su ga ljudi Hamadana optužili da je kopirao stilske strukture Kur'ana u njegovim Propovijedima o božanskom jedinstvu.[23] Ozbiljnost ove optužbe, prema riječima historičara Petera Adamsona, "ne može se potcijeniti u široj muslimanskoj kulturi."[24]

Nedugo zatim, Ibn-Sina je svoju odanost prebacio na rastućeg Bujid-amira Šams el-Davlu, mlađeg brata Majida, za šta Adamson sugeriše da je zbog toga što je Abu'l-Kasim također radio pod Sajjidom Širin.[25][26] Šams el-Davla ga je pozvao da ga liječi, ali nakon potonjeg pohoda iste godine protiv njegovog bivšeg saveznika, vladara Anazida Abu Šavka (r. 1010–1046), prisilio je Ibn-Sinu da postane njegov vezir.[25]

Iako se Ibn-Sina ponekad sukobljavao sa Šams el-Davlinim trupama, on je ostao vezir sve dok ovaj nije umro od kolike 1021. Šams el-Davlin sin i nasljednik Sama' el-Davla (r. 1021–1023) zamolio je Ibn-Sinu da ostane vezi ), ali se umjesto toga sakrio sa svojim pokroviteljem, Abu Galibom el-Attarom, čekajući bolje prilike. U tom periodu Ibn-Sina je bio tajno u kontaktu sa Ala el-Davla Muhammadom (r. 1008–1041), Kakujidskim vladarom Isfahana i stricem Sajjide Širin.[8][27][28]

Tokom svog boravka u Attarovom domu Ibn-Sina je završio Knjigu o iscjeljivanju, pišući 50 stranica dnevno.[29] Bujidski sud u Hamadanu, posebno kurdski vezir Taj el-Mulk, osumnjičio je Ibn-Sinu za prepisku sa Ala el-Dawlom, i kao rezultat toga, opljačkao je kuću Attara i zatvorio Ibn-Sinu u tvrđavu Fardajan, izvan Hamadana. Juzjani krivi jednog od ibn Sininih doušnika za njegovo hvatanje. Bio je u zatvoru četiri mjeseca dok Ala el-Davla nije zauzeo Hamadan, čime je okončana Sama el-Davlina vladavina.[8][30]


U Isfahanu

Novčić Ala el-Davla Muhammeda, kakujidskog vladara Isfahana

Ibn-Sina je nakon toga pušten i otišao u Isfahan, gdje ga je Ala el-Davla dobro primio. Prema riječima Juzjanija, vladar Kakujida dao je Ibn-Sini "poštovanje" koje je neko poput njega zaslužio."[8] Adamson također kaže da se Ibn-Sinina služba pod Ala el-Davlaom "pokazala kao najstabilniji period njegovog života."[31] Služio je kao savjetnik, ako ne i vezir Ala el-Davle, prateći ga u mnogim njegovim vojnim ekspedicijama i putovanjima.[8][31] Ibn-Sina mu je posvetio dva perzijska djela, filozofsku raspravu pod nazivom Knjiga nauke za Ala i Medicinsku raspravu o pulsu.[32]

Mauzolej Ibn-Sine, Hamadan, Iran

Tokom kratke okupacije Isfahana od strane Gaznavida u januaru 1030, Ibn-Sina i Ala el-Davla su se preselili u jugozapadni iranski region Huzistan, gdje su ostali do smrti Gaznavidskog vladara Mahmuda (r. 998–1030), koja se dogodila dva mjeseci kasnije. Naizgled, kada se Ibn-Sina vratio u Isfahan, počeo je pisati svoje Napomene i podsjetnike.[33] Godine 1037, dok je Ibn-Sina pratio Ala el-Davla u bitci kod Isfahana, dobio je teške grčeve, od kojih je patio cijeli život. Umro je ubrzo nakon toga u Hamadanu, gdje je i sahranjen.[34]

Filozofija

On svoju filozofiju temelji na Aristotelovom učenju. Njegovo najpoznatije djelo je "Kanon medicine". On smatra da je zadatak filozofije da osvijetli i dokaže istine koje je Allah objavio. Također, smatra da um ne može dokazati sve istine.

Medicina

Oko 100 rasprava je pripisano Ibn Sini. Neke od njih su samo nekoliko stranica dugačke, ali ima radova koji imaju i nekoliko tomova. Najpoznatije djelo, po kojem je i dobio svoju evropsku reputaciju, je "Kanon medicine:, djelo od 14 tomova. Ovo djelo je bilo standardni medicinski rad u Evropi i islamskom svijetu, sve do 18. vijeka.

Nasljedstvo Ibn-Sina

George Sarton, autor knjige "The History of Science" (Historija nauke), opisao je Ibn Sīnāa kao "jednog od najvećih mislilaca i medicinskih naučnika u historiji" i nazvao ga "najpoznatijim naučnikom Islama, i jedan od najpoznatijih, od svih rasa, mjesta i vremena." Ibn-Sina je poznat kao: otac moderne medicine, osnivač avicenizma, i avecijanske logike, koncepta inercije i momenta sile, preteča psihoanalize, pionir aromaterapije i neuropsihijatrije, značajan doprinosilac geologiji. Radovi: Kanon medicine, Knjiga liječenja

Na njega su imali utjecaj: Muhammed, Ja'far al-Sadiq, Hipokrat, Sushruta, Charaka, Aristotel, Galen, Plotin, zatim neoplatonizam, indijski matematičari, Wasil ibn Ata, al-Kindi, al-Farabi, Muhammad ibn Zakariya al-Razi, Abu Rayhan Biruni, John Philoponus, muslimanski ljekari.

Ibn-Sina je izvršio utjecaj na: Abu Rayhan Birunija, Omar Hajjama, al-Gazalija, Fakhr al-Din al-Razi-ja, Abubacera, Averroesa, Shahab al-Din Suhrawardija, Nasīr al-Dīn al-Tūsīja, Ibn al-Nafisa, skolastike Albertus Magnusa, Duns Scotusa, Tomu Akvinskog, Jean Buridana, Giambattista Benedetti-ja, Galileo Galileja, William Harveya, René Descartesa, Spinozu, John Lockea, Maimonidesa.

Također pogledajte

Reference

  1. ^ * Bennison, Amira K. (2009). The great caliphs : the golden age of the 'Abbasid Empire. New Haven: Yale University Press. str. 195. ISBN 978-0-300-15227-2. Avicena je bio Perzijanac čiji je otac služio Samanidima iz Khurasana i Transoksanije kao administrator ruralnog okruga izvan Buhare.
    • Paul Strathern (2005). A brief history of medicine: from Hippocrates to gene therapy. Running Press. str. 58. ISBN 978-0-7867-1525-1.[mrtav link].
    • Brian Duignan (2010). Medieval Philosophy. The Rosen Publishing Group. str. 89. ISBN 978-1-61530-244-4..
    • Michael Kort (2004). Central Asian republics. Infobase Publishing. str. 24. ISBN 978-0-8160-5074-1.
    • "He was born in 370/980 in Afshana, his mother's home, near Bukhara. His native language was Persian" (from "Ibn Sina ("Avicenna")", Encyclopedia of Islam, Brill, second edition (2009). Accessed via Brill Online at www.encislam.brill.nl).
    • "Avicena je bio najveći od svih perzijskih mislilaca; kao ljekar i metafizičar ..." (excerpt from A.J. Arberry, Avicenna on Theology, KAZI PUBN INC, 1995).
    • "Dok se ime Avicena (Ibn Sina, umro 1037.) generalno navodi kao hronološki prvo među značajnim iranskim filozofima, nedavni dokazi su otkrili prethodno postojanje ismailitskih filozofskih sistema sa strukturom ništa manje potpunom od Avicene." (from p. 74 of Henry Corbin, The Voyage and the messenger: Iran and philosophy, North Atlantic Books, 1998.
  2. ^ O'Connor, John J.; Robertson, Edmund F., "Ibn-Sina", MacTutor History of Mathematics archive, University of St Andrews CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link).
  3. ^ Nasr, Seyyed Hossein (2007). "Avicenna". Encyclopædia Britannica Online. Arhivirano s originala, 31. 10. 2007. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ Edwin Clarke, Charles Donald O'Malley (1996), The human brain and spinal cord: a historical study illustrated by writings from antiquity to the twentieth century, Norman Publishing, p. 20 (ISBN 0-930405-25-0).
  5. ^ Iris Bruijn (2009), Ship's Surgeons of the Dutch East India Company: Commerce and the progress of medicine in the eighteenth century, Amsterdam University Press, p. 26 (ISBN 90-8728-051-3).
  6. ^ Goichon 1986, str. 941.
  7. ^ a b Gutas 2014, str. 11.
  8. ^ a b c d e f g h i j k Gutas 1987, str. 67–70.
  9. ^ a b c Gutas 2014, str. 12.
  10. ^ a b c Adamson 2013, str. 8.
  11. ^ Daftary 2017, str. 191.
  12. ^ Daftary 2007, str. 202–203.
  13. ^ Gutas 1988, str. 330–331.
  14. ^ a b Gutas 2014, str. 13.
  15. ^ Gutas 2014, str. 19 (see also note 28).
  16. ^ Bosworth 1978, str. 1066.
  17. ^ Bosworth 1984a, str. 762–764.
  18. ^ Madelung 1975, str. 215.
  19. ^ Gutas 2014, str. 19, 29.
  20. ^ a b Adamson 2013, str. 14.
  21. ^ a b Adamson 2013, str. 15–16.
  22. ^ Adamson 2013, str. 15.
  23. ^ Adamson 2013, str. 16–18.
  24. ^ Adamson 2013, str. 17.
  25. ^ a b Adamson 2013, str. 18.
  26. ^ Madelung 1975, str. 293.
  27. ^ Adamson 2013, str. 22.
  28. ^ Bosworth 1984b, str. 773–774.
  29. ^ Adamson 2013, str. 22–23.
  30. ^ Adamson 2013, str. 23.
  31. ^ a b Adamson 2013, str. 25.
  32. ^ Lazard 1975, str. 630.
  33. ^ Gutas 2014, str. 133.
  34. ^ Adamson 2013, str. 26.

Izvori

Dodatna literatura

Enciklopedijski članci

Primarna literatura

  • For an old list of other extant works, C. Brockelmann's Geschichte der arabischen Litteratur (Weimar 1898), vol. i. pp. 452–458. (XV. W.; G. W. T.)
  • For a current list of his works see A. Bertolacci (2006) and D. Gutas (2014) in the section "Philosophy".
  • Avicenna (2005). The Metaphysics of The Healing. A parallel English-Arabic text translation. Michael E. Marmura (trans.) (1 izd.). Brigham Young University. ISBN 978-0-934893-77-0.
  • Avicenna (1999). The Canon of Medicine (al-Qānūn fī'l-ṭibb), vol. 1. Laleh Bakhtiar (ed.), Oskar Cameron Gruner (trans.), Mazhar H. Shah (trans.). Great Books of the Islamic World. ISBN 978-1-871031-67-6.
  • Avicenne: Réfutation de l'astrologie. Edition et traduction du texte arabe, introduction, notes et lexique par Yahya Michot. Préface d'Elizabeth Teissier (Beirut-Paris: Albouraq, 2006) ISBN 2-84161-304-6.
  • William E. Gohlam (ed.), The Life of Ibn Sina. A Critical Edition and Annotated Translation, Albany, State of New York University Press, 1974.
  • For Ibn Sina's life, see Ibn Khallikan's Biographical Dictionary, translated by de Slane (1842); F. Wüstenfeld's Geschichte der arabischen Aerzte und Naturforscher (Göttingen, 1840).
  • Madelung, Wilferd and Toby Mayer (ed. and tr.), Struggling with the Philosopher: A Refutation of Avicenna's Metaphysics. A New Arabic Edition and English Translation of Shahrastani's Kitab al-Musara'a.

Sekundarna literatura

This is, on the whole, an informed and good account of the life and accomplishments of one of the greatest influences on the development of thought both Eastern and Western. ... It is not as philosophically thorough as the works of D. Saliba, A.M. Goichon, or L. Gardet, but it is probably the best essay in English on this important thinker of the Middle Ages. (Julius R. Weinberg, The Philosophical Review, Vol. 69, No. 2, Apr. 1960, pp. 255–259)
This is a distinguished work which stands out from, and above, many of the books and articles which have been written in this century on Avicenna (Ibn Sīnā) (980–1037). It has two main features on which its distinction as a major contribution to Avicennan studies may be said to rest: the first is its clarity and readability; the second is the comparative approach adopted by the author. ... (Ian Richard Netton, Journal of the Royal Asiatic Society, Third Series, Vol. 4, No. 2, July 1994, pp. 263–264)
  • Gutas, Dimitri (1987). "Avicenna's maḏhab, with an Appendix on the question of his date of birth". Quaderni di Studi Arabi. 5–6: 323–336.
  • Y.T. Langermann (ed.), Avicenna and his Legacy. A Golden Age of Science and Philosophy, Brepols Publishers, 2010, ISBN 978-2-503-52753-6
  • For a new understanding of his early career, based on a newly discovered text, see also: Michot, Yahya, Ibn Sînâ: Lettre au vizir Abû Sa'd. Editio princeps d'après le manuscrit de Bursa, traduction de l'arabe, introduction, notes et lexique (Beirut-Paris: Albouraq, 2000) ISBN 2-84161-150-7.
  • Strohmaier, Gotthard (2006). Avicenna (jezik: njemački). C.H. Beck. ISBN 978-3-406-54134-6.
This German publication is both one of the most comprehensive general introductions to the life and works of the philosopher and physician Avicenna (Ibn Sīnā, d. 1037) and an extensive and careful survey of his contribution to the history of science. Its author is a renowned expert in Greek and Arabic medicine who has paid considerable attention to Avicenna in his recent studies. ... (Amos Bertolacci, Isis, Vol. 96, No. 4, December 2005, p. 649)
  • Rahman, Hakim Syed Zillur. Resalah Judiya of Ibn Sina (First edition 1971), Literary Research Unit, CCRIH, Aligarh Muslim University, Aligarh; (Second edition 1981) Central Council for Research in Unani Medicine, Govt. of India, New Delhi; (Fourth edition 1999), Central Council for Research in Unani Medicine, Govt. of India, New Delhi.
  • Rahman, Hakim Syed Zillur (1996). AI-Advia al-Qalbia of Ibn Sina. Publication Division, Aligarh Muslim University, Aligarh.
  • Rahman, Hakim Syed Zillur. Ilmul Amraz of Ibn Sina (First edition 1969), Tibbi Academy, Delhi (Second edition 1990), (Third edition 1994), Tibbi Academy, Aligarh.
  • Hakim Syed Zillur Rahman (1986). Qanoon lbn Sina Aur Uskey Shareheen wa Mutarjemeen. Publication Division, Aligarh Muslim University, Aligarh.
  • Rahman, Hakim Syed Zillur (1986), Qānūn-i ibn-i Sīnā aur us ke shārḥīn va mutarajimīn, ʻAlīgaṛh: Pablīkeshan Dīvīzan, Muslim Yūnīvarsiṭī, OL 1374509M
  • Hakim Syed Zillur Rahman (2004). Qanun Ibn Sina and its Translation and Commentators (Persian Translation; 203pp). Society for the Appreciation of Cultural Works and Dignitaries, Tehran, Iran.
  • Shaikh al Rais Ibn Sina (Special number) 1958–59, Ed. Hakim Syed Zillur Rahman, Tibbia College Magazine, Aligarh Muslim University, Aligarh, India.

Medicina

Filozofija

  • Amos Bertolacci, The Reception of Aristotle's Metaphysics in Avicenna's Kitab al-Sifa'. A Milestone of Western Metaphysical Thought, Leiden: Brill 2006, (Appendix C contains an Overview of the Main Works by Avicenna on Metaphysics in Chronological Order).
  • Dimitri Gutas, Avicenna and the Aristotelian Tradition: Introduction to Reading Avicenna's Philosophical Works, Leiden, Brill 2014, second revised and expanded edition (first edition: 1988), including an inventory of Avicenna' Authentic Works.
  • Andreas Lammer: The Elements of Avicenna's Physics. Greek Sources and Arabic Innovations. Scientia graeco-arabica 20. Berlin / Boston: Walter de Gruyter, 2018.
  • Jon McGinnis and David C. Reisman (eds.) Interpreting Avicenna: Science and Philosophy in Medieval Islam: Proceedings of the Second Conference of the Avicenna Study Group, Leiden: Brill, 2004.
  • (in francuski) Michot, Jean R., La destinée de l'homme selon Avicenne, Louvain: Aedibus Peeters, 1986, ISBN 978-90-6831-071-9.
  • Nader El-Bizri, The Phenomenological Quest between Avicenna and Heidegger, Binghamton, N.Y.: Global Publications SUNY, 2000 (reprinted by SUNY Press in 2014 with a new Preface).
  • Nader El-Bizri, "Avicenna and Essentialism," Review of Metaphysics, Vol. 54 (June 2001), pp. 753–778.
  • Nader El-Bizri, "Avicenna's De Anima between Aristotle and Husserl," in The Passions of the Soul in the Metamorphosis of Becoming, ed. Anna-Teresa Tymieniecka, Dordrecht: Kluwer, 2003, pp. 67–89.
  • Nader El-Bizri, "Being and Necessity: A Phenomenological Investigation of Avicenna's Metaphysics and Cosmology," in Islamic Philosophy and Occidental Phenomenology on the Perennial Issue of Microcosm and Macrocosm, ed. Anna-Teresa Tymieniecka, Dordrecht: Kluwer, 2006, pp. 243–261.
  • Nader El-Bizri, 'Ibn Sīnā's Ontology and the Question of Being', Ishrāq: Islamic Philosophy Yearbook 2 (2011), 222–237
  • Nader El-Bizri, 'Philosophising at the Margins of 'Sh'i Studies': Reflections on Ibn Sīnā's Ontology', in The Study of Sh'i Islam. History, Theology and Law, eds. F. Daftary and G. Miskinzoda (London: I.B. Tauris, 2014), pp. 585–597.
  • Reisman, David C. (ed.), Before and After Avicenna: Proceedings of the First Conference of the Avicenna Study Group, Leiden: Brill, 2003.

Vanjski linkovi

Logo Wikicitata
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Ibn Sina
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Ibn-Sina
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ibn-Sina&oldid=3666056"