Katarina II, carica Rusije

Katarina II
Carica Rusije
Vladavina	28. juni 1762 - 17. novembar 1796
Prethodnik	Petar III
Nasljednik	Pavle
Krunidba	12. septembar 1762
Supružnik	Petar III, car Rusije
Djeca	Pavle, car Rusije
Dinastija	Anhalt
Otac	Kristijan Avgust, knez Anhalt-Zerbsta
Majka	Ivana Elizabeta od Holstein-Gottorpa
Rođenje	2. maj 1729
Smrt	17. novembar 1796 Petrograd

Katarina II (ruski: Екатери́на Алексе́евна; 2. maj 1729. - 17. novembar 1796.), poznatija kao Katarina Velika, bila je carica Rusije od 1762. do 1796. godine. Došla je na vlast nakon svrgavanja supruga Petra III u državnom udaru koji je sama organizirala. Tokom njene vladavine Rusija je postala jedna od najvećih sila Europe.^[1]

Tokom vladavine, Katarina II se često oslanjala na Grigorija Orlova i Grigorija Potemkina. Potpomognuta vrlo uspješnim generalima poput Aleksandra Suvorova i Pjotra Rumantseva, Rusko carstvo se brzo širilo. Na jugu je nakon pobjede nad Osmanlijskim carstvom osvojen Krimski kanat čime je Rusija izašla na obale Crnog i Azovskog mora. Na zapadu je Poljsko-litvanska unija podijeljena tako što je najveći udio dobilo Rusko carstvo. Na istoku je Rusija započela kolonizaciju Aljaske uspostavljajući Rusku Ameriku.

Katarina je reformirala upravu ruskih gubernija što je dovelo do osnivanja novih gradova. Međutim, vojna obveznost i ekonomija nastavili su ovisiti o kmetstvu, a sve veći zahtjevi države i privatnih vlasnika zemljišta intenzivirali su eksploataciju kmetstva. To je bio jedan od glavnih razloga nekoliko pobuna, uključujući masovni Pugačev ustanak kozaka i seljaka.

Period vladavine Katarine II se smatra zlatnim stoljećem Rusije. Manifest o slobodi plemstva oslobađa ruske plemiće od obavezne vojne ili državne službe. Izgradnjom mnogih vila u klasičnom stilu je promijenila lice zemlje. Oduševljeno je podržavala ideale prosvjetiteljstva i često je smatrana prosvijetljenim despotom. Kao zaštitnica umjetnosti osnovala je institut za plemenite djevice, prvu visokoškolsku ustanovu za žene u Europi.

Rođena je kao njemačka princeza Sofija Augusta Fridrika od Anhalt-Zerbsta, kćerka Kristijana Augusta, kneza Anhalt-Zerbsta, i Ivane Elizabete od Holstein-Gottorpa.^[2] Otac joj je bio pruski general, a majka pametna i ambiciozna žena, iako hladna i nasilna prema Sofiji. Katarina, tada Sofija, je u mladosti nosila nadimak Figchen ("smokvica").

Ivana Elizabeta se željela proslaviti tako što će kćerku udati za ruskog prijestolonasljednika, ali je izazvala bijes carice Elizabete zbog špijunaže za pruskog kralja. Carici se ipak sviđala Ivanina kćerka, pa je zatražila da se uda za carevića Petra, sina njene umrle setre. Carica Elizabeta je dobro poznavala Sofijinu porodicu, budući da se davno namjeravala udati za Ivaninog brata. Ta namjera nije ostvarena, a Elizabeta nije nikada sklopila zakonski valjan brak, pa je Petar smatran budućim carem Rusije.^[3]

Princeza Sofija nije gubila vrijeme; odmah se počela ulizivati carici i ruskom narodu. Toliko se trudila naučiti ruski jezik, da se usred noći budila i bosih noga hodala po svojoj sobi ponavljajući riječi, što je u martu 1744. godine razultiralo upalom pluća. Kasnije je u svojim memoarima zapisala da je, već sa petnaest godina, bila spremna učiniti sve što je potrebno kako bi kasnije mogla nositi krunu, pa čak i preobratiti se na pravoslavlje. Njen se otac, religiozni luteran, protivio kćerkinom preobraćenju. Sofija se nije obazirala na očevo negodovanje, pa je ruska pravoslavna crkva 28. juna 1744. godine primila novog člana - Ekatarinu Aleksejevnu. Sljedećeg su dana objavljene zaruke, a 21. augusta 1745. godine održano je vjenčanje.

Brak koji se pokazao neuspješnim, zbog Petrove impotentnosti i intelektualne nezrelosti, konzumiran je tek dvanaest godina nakon vjenčanja. Iz braka je rođeno samo jedno dijete: carević Pavle. Petar je imao samo jednu ljubavnicu, dok se Katarina upuštala u veze sa najmanje tri muškarca. Sprijateljila se sa sestrom muževe ljubavnice, Jekatarinom Voroncovom, koja ju je upoznala sa najjačim evropskim političkim grupama što su se protivile njenom mužu. Katarina je pažljivo pratila događaje u Rusiji i u Evropi, te redovno održava kontakt sa velikim evropskim misliocima, kao što su Voltaire i Denis Diderot.

Petar III je nakon smrti svoje tetke Elizabete postao car, pa se preselio u Zimsku palaču, carsku rezidenciju. Katarina je tako postala ruska carica-pratilja. Prethodna vladarica je dvadeset godinu vodila Rusiju kroz uspješne ratove, pa su se Rusi nadali istom načinu Petrovog carevanja. Međutim, Petrov način upravljanja državom nije bio ni približno dobar kao Elizabetin. Među njegovim mnogobrojnim greškama najkatastrofalnijom se smatra odvajanje od već političke aktivne i veoma popularne Katarine, da bi živio u privatnom dvoru sa omraženim Nijemcima.

Carski čuvari, predvođeni Katarininim ljubavnikom Grigorijem Orlovo, koji su već mnogo puta zbacili cara da bi na tron postavili novog, sada su se opet pobunili. 14. jula Petar je svrgnut sa trona, a novim vladarem i autokratom cijele Rusije proglašena je Katarina II.

Petar se činio zadovoljnim što se riješio odgovornosti koje je nosio sa krunom. Zatražio je samo miran posjed i redovne zalihe duhana. Umro je samo tri dana nakon depozicije. Kroz historiju se mislilo da je njegovo ubistvo zatražila nova carica, baš kao što se riješila ostalih prijetnji njenom vladanju (zbačenog cara Ivana VI i Elizabete Aleksejevne Tarakanove, koja je tvrdila da je kćerka carice Elizabete). Mnogi moderni historičari ipak smatraju da Katarina II nije imala ništa sa ovim ubistvima.

Katarina II, iako nije potekla ni od jednog prethodnog ruskog vladara, naslijedila je svog muža po istom principu po kojem je Katarina I naslijedila svoga muža, Petra I. Iako ju je narod podržavao i volio (otuda nadimak "Velika"), veliki dio plemstva je njen dolazak na tron smatrao nezakonitom uzurpacijom, koja se mogla tolerisati samo tokom maloljetništva njenog sina Pavla. Pavle je 1770tih sa plemićima planirao zbaciti Katarinu sa trona, ali iz tog plana nije proizašlo ništa.

Tokom svoje vladavine proširala je granice Ruskog carstva prema jugu i zapadu, otimajući Osmanlijskom carstvu i Poljsko-Litvanskom Komonveltu Novu Rusiju, Krim, zapadnu Ukrajinu, Bjelorusiju, Litvaniju i Kurland. Svoje je carstvo proširila za ukupno 518,000 km².

Katarina je Rusiju učinila dominantnom silom jugoistočne Evrope nakon Prvog rusko-turskog rata, u kojem je Osmanlijsko carstvo doživjelo jedan od najvećih poraza u svojoj historiji. Ova pobjeda Rusije otvorila je Katarini izlaz na Crno more i omogućila pripajanje južno-ukrajinskih stepa, u kojima je podignuto nekoliko novih gradova, između ostalih i Jekatarinoslav (u prevodu: Slava Katarini).

Katarina je anektirala Krim 1783. godine, tek devet godina nakon što je isti dobio nezavisnost od Osmanlijskog carstva, uslijed caričinog prvog rata sa Turcima. Osmanlije su započele Drugi rusko-turski rat, koji je opet završio pogubno za njih, a kojim je Rusija ozakonila svoje pravo na Krim.

Na evropskoj političkoj sceni Katarina je težila da je priznaju kao prosvijetljenu apsolutisticu. Rusija je preuzela ulogu posrednika u sukobima evropskih zemalja, koji bi mogli, ili jesu, doveli do rata. Tu ulogu će Britanija igrati tokom 19. i prve polovine 20. vijeka). Tako je, naprimjer, Katarina bila posrednica između Austrije i Pruske u Ratu za bavarsko naslijeđe. Također je odbila stati na stranu Britanaca tokom Američke revolucije.

Katarinin ministar vanjskih poslova, Nikita Ivanovič Panin, imao je značajan utjecaj od početka njene vladavine. Iako bistar državnik, Panin je posvetio mnogo pažnje i milione rubalja kreiranju Sjevernog saveza između Rusije, Prusije, Poljske, Švedske i moguće, Velike Britanije, da se suprotstavi moći Habsburške lige. Kada je postalo jasno da ovaj plan nije uspio, Panin je izgubio povjerenje i 1781. godine razriješen je dužnosti.

Od 1788. pa do 1790. godine, Katarina je vodila rat sa svojim prvim rođakom, Gustavom III, kraljem Švedske. Šveđani su očekivali laku pobjedu nad ruskom vojskom koja se još uvijek borila sa Osmanlijama i nadali su se da će odmah napasti Petrograd, ali su se na kraju suočili sa ogromnim teritorijalnim gubitcima. Šveđani su sve šanse za eventualnu pobjedu nad Rusima izgubili kada je Danska stala na stranu Rusije. Godine 1790. potpisan je mirovni sporazum, koji je osigurao mir sljedećih 20 godina.

Godine 1763. Katarina je na poljski tron postavila svog bivšeg ljubavnika, Stanislava Ponijatovskog. Iako je ideja o podjeli Poljske prvobitno bila ideja pruskog kralja, Katarina je tu igrala vodeću ulogu. Bojala se da bi rastući demokratski pokreti mogli biti prijetnja evropskim monarhijama, pa tako i njoj samoj.^[4]

Nakon Francuske revolucije Katarina je odbacila mnoge principe prosvjetiteljstva, a kojih se prije strogo pridržavala. Kako bi spriječila modernizaciju Poljske podržala je anti-reformsku poljsku grupu, znanu kao Targovika konfederacija. Nakon što je pobijedila Poljake u Ratu za odbranu Ustava 1792. godine i Košćuskovom ustanku, Katarina je završila podjelu Poljske, čiji je teritorij sada pripadao Austriji i Pruskoj.

Uslovi pod kojima je Katarina prihvatila sve što je Rusko (uključujući i pravoslavlje) možda su urokovali i njenu ličnu nezainteresovanost za religiju. Ratove protiv Osmanlija vodila je pod izgovorom da želi zaštiti kršćane. Rimokatolicima je postavila određene granice, te je pokušala nad njima ostvariti veću kontrolu za vrijeme podjele Poljske. Katarinina je Rusija, ipak, pružila sklonište Jevrejima, koji su 1773. godine protjerivani u Evropi.^[5]

Na početku svoje vladavine Katarina je krenula u provođenje opće političke reforme, rukovodeći se idejama Prosvjetiteljsva. Sprovedene su reforme Senata (1763. godine), sekularizacija crkvenih dobara (1764. godine) i pripremljena je promjena zakona. Oformljen je saziv zakonodavne komisije u kojoj su bili zastupljeni svi slojevi društva, osim zavisnog seljaštva, ali je komisija raspuštena prije nego što je počela da radi, na što je vjerovatno imao utjecaj ustanak pod vodstvom Jemeljana Ivanoviča Pugačeva.

Katarina je reorganizovala rusku provincijalnu administraciju, dajući vladi veću kontrolu nad seoskim područjima usljed seoskih buna. Ovaj proces je završen 1775. godine. Reforma je oformila provincije i distrikte koji su bili lakši za upravljanje od strane vlade. Godine 1785. Katarina je izdala proglas kojim je dozvoljeno narodu da koristi prijestolje kao zakonsko tijelo, oslobađa gospodstvo od državne službe i poreza, gospodske titule čini nasljednim, i daje gospodstvu punu kontrolu nad njihovim kmetovima i zemljom. Dodatno, Katarina je dala zemlju u Ukrajini omiljenoj gospodi i dodjelila im kmetove. Ohrabrivala je kolonijalizaciju Aljaske i drugih pokorenih teritorija.

Katarina je nastavila sprovoditi utjecaj zapada na Rusiju. Ipak, za raliku od Petra I Velikog, obuzdala je silu i usredotočila se na provođenje individualnih akcija. Njene reforme su stigle i dalje nakon što je neuspješni ustanak Jemeljana Pugačeva potresao Istočnu Rusiju. Kao rezultat, Katarina je ostvarila nekoliko drastičnih reformi unutar ruskog društva. Uspostavila je Slobodno ekonomsko društvo 1765. godine, da bi ohrabrila modernizaciju poljoprivrede i industrije. Ohrabrivala je strane investicije namenjene nerazvijenim područjima. Također je slabila cenzorski zakon i podržala obrazovanje gospodstva i srednje klase.

Dok je bilo sasvim normalno i uobičajeno za muške vladare da imaju mnogo ljubavnica (pa čak i ljubavnika), od vladarica se očekivalo da drže do strogog morala. Zato se većina Katarininih savremenica, ali i budućih vladarica, držala podalje od vanbračnih afera. Katarina je bila veliki izuzetak: tokom svoje duge vladavine imala je mnogo ljubavnika, koje je držala na visokim pozicijama dok god su služili svojoj svrsi, a zatim ih penzionisala dajući im ogromne posjede i skupe darove.^[6]

Katarini je moguće nove ljubavnike, prema kriterijima fizičke ljepote i intelektualnih sposobnosti kojima bi ostavrivali caričine interese, predstavljao njen bivši ljubavnik, Grigori Aleksandrovič Potemkin. Neki od njenih, često mnogo mlađih ljubavnika, su je i voljeli; odgovarala je ondašnjim standardima ljepote, a prema bivšim je ljubavnicima bila velikodušna i blagonaklona. Njen posljednji ljubavnik, četrdeset godina mlađi carević Zubov, bio je među njenim najekstravagantnijim ljubavnicima.

Katarina je bila hladna majka Pavlu, ali brižna nana svom najstarijem unuku Aleksandru. Vrlo je vjerovatno da je krunu željela ostaviti upravo Aleksandru, preskočivši tako Pavla. Njena grubost prema Pavlu bila je i rezultat političkog nepovjerenja zbog onoga što je vidjela u njegovom karaketeru, ali i posljedica hladnog ophođenja Katarinine majke Ivane prema njoj samoj. Pavla su neki Katarinini protivnici smatrali zakonitim nasljednikom Petra III i carem Rusije, ali sama Katarina je u svojim memoarima natuknula da Pavle možda i nije Petrov sin. Držeći Pavla u svojevrsnom kućnom pritvoru, Katarina je sinu dala do znanja da ne želi da se on upliće u njene poslove, niti da on dijeli njen autoritet.

Carica je doživjela srčani udar u kupaonici (da li dok je izlazila iz kade ili dok je bila na toaletu, nije nikada potvrđeno) 5. novembra 1796. godine, i uslijed čega je, ne povrativši svijest, u 22:15 sljedeće noći umrla u svom krevetu.

Nedugo nakon njene smrti počele su kružiti lažne glasine o uzroku njene smrti, vjerovatno započete od strane Francuza koji su Katarinu mrzili. Sahranjena je u katedrali Petra i Pavla. Mitovi o njenoj smrti preživjeli su do danas, te su i dalje popularan dio priče o njemačkoj princezi, koja je postala najpoznatija ruska carica.

1. ^ "Despot" is not derogatory in this context. See Campbell, Kenneth C. (2015). Western Civilization: A Global and Comparative Approach: Since 1600: Volume II: Since 1600. Routledge. str. 86. ISBN 978-1-317-45230-0.
2. ^ Ferdinand Siebigk: Christian August (Fürst von Anhalt-Zerbst). In: Allgemeine Deutsche Biographie (ADB). Band 4, Duncker & Humblot, Leipzig 1876, S. 157–59.
3. ^ Streeter, Michael (2007). Catherine the Great. Haus Publishing. str. 6.
4. ^ Alexander, John T. (1989). Catherine the Great : life and legend. New York: Oxford University Press. ISBN 0195052366. OCLC 17807369.
5. ^ "The Religion of Russia". Pristupljeno 24. 3. 2007.
6. ^ Alexander, John. "Catherine the Great, life and legend": 224. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: ref=harv (link)

Catherine II of Russia na Wikimedia Commonsu.