Bogorodica na stubama

Bogorodica na stubama jeste skulptura Michelangela Buonarotija, a koja se danas čuva u muzeju Casa Buonarroti u Firenci. Izvajana je približno 1490. godine, kada je Michelangelu bilo petnaest godina. Ova skulptura kao i Bitka Kentaura bile su prve dvije Michelangelove skulpture. Prva referenca za Bogorodicu na stubama kao Michelangelovo djelo bilo je u izdanju Giorgia Vasarija iz 1568. godine "Životi najznamenitijih slikara, kipara i arhitekata". Skulptura je izložena u muzeju Casa Buonarroti u Firenci, Italija.^[1]

Djelo predstavlja očigledan omaž tehnici izrade skulptura (stiacciato) koju je koristio Donatello, kao što je primijetio i Giorgio Vasari. To je uočljivo kako u tehnici, tako i u planovima veličina s varijacijama milimetarske debljine, kao i u ikonografiji, počevši od uzorka ljestvice s naglašenim koracima i nagovještenih rukohvata, vidljivih naprimjer u Prazniku Heroda u Lilleu, razbijajući kroz prostorno otvaranje put dramatičnom nestajanju.

Figura Bogorodice koja sjedi na četvrtastom kamenu dok s profila gleda u stranu, zauzima cijelu visinu reljefa, od ivice do ivice, ozbiljnošću i monumentalnošću koja podsjeća na klasične skulpture. Vrlo originalan je i kompozicija svete grupe, istovremeno blokirana i dinamična, s Bogorodicom koja sjedi uspravno i drži Isusa podalje od pogleda, u proročkom stavu, dok ona podiže haljinu kako bi nahranila ili zaštitila uspavano dijete. Time stvara spiralu pokreta zahvaljujući rasporedu u suprotnom ekstremitetu: Isus je pustio ruku iza njenih leđa, a Marija mu je ukrstila stopala, pokazujući desnu dojku i razbijajući mirnoću glatke površine bareljefa. Ispostavilo se da je umjetnik kasnije više puta koristio desnu ruku djeteta simbolizirajući napuštanje tijela u snu ili smrti, kao na portretu Lorenza de' Medicija, vojvode od Urbina ili Bandinija Pijete i odnosi se na Herkulesa farneskog (budući da je Michelangelo čovjeka smatrao Herkulesom).

Izražen je mišić djeteta i zagrljaj Bogorodice, posebno velikim rukama, zahvaljujući različitom tretiranju površina, čine ga snažnim jednostavnim, svakodnevnim gestama. Virtuoznost je prikazana kroz pad draperije preko tijela, posebno na kvadratnom sjedalu, što formu prati s velikim realizmom.

S lijeve strane, na stepenicama koje daju naziv djelu, nalaze se dva dječaka putti koji popunjavaju prazninu prostora u plesu ili tučnjavi i još jedan koji, naslonjen na rukohvat šatora, zajedno sa četvrtom figurom zaklonjenom draperijom iza Bogorodice. Teško je utvrditi značaj ove pozadinske scene, možda je to samo jednostavna stilska vježba ili počast plesu puttija u stilu Donatella.